Splitski FESB još uvijek se u javnosti često doživljava kao "muški“ fakultet, odnosno mjesto na kojem dominiraju elektrotehnika, računarstvo, inženjerstvo i područja koja su se desetljećima stereotipno vezivala uz muškarce. No generacije mladih znanstvenica koje ulaze u ta područja mijenjaju takvu sliku. Jedna od njih je Ana Šćulac (31), docentica na FESB-u, a koja se bavi fizikom elementarnih čestica, a u svom radu ulazi i u svijet umjetne inteligencije, napredne obrade podataka i novih tehnologija.
Njezin znanstveni put već je na neki način počeo u splitskom MIOC-u, gdje joj je programiranje bilo zanimljivije od fizike, nastavio se studijem elektrotehnike i informacijske tehnologije, a potom je preko astrofizike odveo sve do CERN-a i svijeta fizike čestica. Ana Šćulac sada radi upravo na području koje povezuje temeljna pitanja o svemiru s nekim od najnaprednijih tehnologija našeg vremena. Četiri splitska sveučilišna profesora vjerojatno su odigrala ključnu ulogu u trasiranju njene karijere.
- Dok sam još bila u srednjoj školi sudjelovala sam na tzv “masterclass” predavanju koje je organizirao FESB u suradnji s CERN-om, gdje su profesori Ivica Puljak, Nikola Godinović, Damir Lelas i Marko Kovač nama učenicima pokušali približiti “kako izgleda jedan radni dan znanstvenika na CERN-u”. Nikada neću zaboraviti kada smo prijateljica Dora i ja izašle s predavanja potpuno opčinjene činjenicom da na nas padaju svake sekunde fotoni iz velikog praska. To je bilo prvi put da sam fiziku doživjela kao nešto jako zanimljivo, a ne samo kao repetitivne zadatke koje smo rješavali u školi. Tada su nam profesori rekli da i mi jednog dana možemo raditi na CERN-u, i eto, izgleda da nisu lagali... - prisjetila se mlada znanstvenica.
Ana nam govori da je oduvjek od strane roditelja imala potpunu podršku da se bavi apsolutno čime god odlučim, a da su joj majka i pokojna baka Gordana oduvijek bile primjer žena koje kroz život idu hrabro i neustrašivo, ali uvijek uz puno ljubavi, obzira i nježnosti.
- Njih dvije su mi pokazale da mogu sve - ističe.
Tijekom studija radila je u nekim firmama, ali nije to bilo to, pa je odlučila diplomski odraditi u kombinaciji s temom iz astrofizike. Uz mentorstvo profesora Godinovića otišla je šest mjeseci na Tenerife i tamo se oduševila cijelim konceptom znanstvenog istraživanja, gdje je glavni pokretač svega znatiželja i želja za znanjem, a ljudi su, kaže, jako otvoreni i spremni uvijek odgovoriti na sva pitanja. Nakon povratka s Tenerifa i obrane diplomskog rada znala je da je znanost njezin put, ali nije bila sigurna je li to uopće moguće budući da nije studirala fiziku, a priznaje i kako se bojala svog neznanja.
- Tada su me profesori Puljak i Godinović razuvjerili, jer i oni su nekad davno završili elektrotehniku i prebacili se u fiziku, te su me uputili na razlikovni studij na PMF Zagreb. Tamo sam upisala doktorski studij čestične fizike, a tome je prethodio definitivno najteži period kada sam morala položiti sve razlikovne ispite kako bih mogla uopće krenuti s doktoratom. Kad sam prvi put otvorila knjigu iz Kvantne mehanike, nisam znala niti pročitati prvu stranicu. Ali uz trud, veliku želju, puno učenja i YouTube videa nekako sam uspjela i to naučiti i položiti ispite. Na kraju sam upisala dvojni doktorat, i to na PMF-u Zagreb i Ecole Polytechnique u Parizu, pa sam svake godine po pet do šest mjeseci boravila u Parizu. Upoznala sam predivne ljude, koji su danas moji kolege i prijatelji, naučila francuski i talijanski jezik, putovala po cijeloj Europi i imala priliku raditi s vrhunskim stručnjacima, koji su uz to i jako dobri ljudi - oduševljeno priča docentica Šćulac, koja je u tom periodu naučila puno toga o znanosti, ali i o životu.
Kako biste mladoj osobi objasnili čime se zapravo danas bavite i što vam je u tom poslu najuzbudljivije?
- Ljudima se često čini da je ono što radimo "nemoguće“ i "znanstvena fantastika“ i misle da oni to nikada ne bi mogli. I ja sam nekad tako mislila, a onda shvatiš da je sve moguće ako imaš dovoljno truda, rada i strpljenja. Najjednostavnije rečeno, bavimo se analizom velikih količina podataka, samo što naši podaci dolaze iz nevjerojatnog uređaja – Velikog hadronskog sudarača (LHC), tunela dugog 27 kilometara, 100 metara ispod zemlje, u kojem se protoni sudaraju gotovo brzinom svjetlosti kako bismo proučavali uvjete kakvi su vladali neposredno nakon Velikog praska.
Oko mjesta sudara nalaze se golemi detektori koji milijunima puta u sekundi "bilježe“ ono što nastaje u sudarima. Naš je posao analizirati te podatke, uspoređivati ih s postojećim teorijama i tražiti nove, dosad neotkrivene procese. Velik dio dana zato provodim za računalom i programiram, koristeći suvremene metode strojnog učenja, poput dubokih neuronskih mreža i transformera. Radimo u međunarodnoj suradnji sa znanstvenicima iz cijeloga svijeta, što je jedan od najljepših dijelova ovog posla.
Osim analize podataka, s kolegama s FESB-a i PMF-a sudjelujem i u izgradnji novog dijela CMS detektora, HGCAL-a. Taj je posao puno praktičniji; u čistim sobama sastavljamo i testiramo kompleksne dijelove detektora. Poseban je osjećaj znati da će jednog dana, kada HGCAL bude ugrađen u CMS i počne bilježiti nove sudare, u njemu biti i dio našeg rada.
Kako će, po vašem mišljenju, izgledati znanost za 10 godina i hoće li umjetna inteligencija promijeniti način na koji znanstvenici dolaze do novih otkrića?
- Uh, jako teško pitanje. Smatram da će izgledati dosta drugačije, ali da se ne trebamo nužno bojati te promjene. Svojim studentima na prvom predavanju ove godine spomenula sam meni jako drag citat Marie Curie, koji kaže “Nothing in life is to be feared, it is only to be understood. Now is the time to understand more, so that we may fear less”. Umjetna inteligencija nam može jako puno pomoći i olakšati tehničke zadatke u kojima je računalo puno bolje od samoga čovjeka. Ali smatram da je ne smijemo koristiti kao čarobnu kutiju koja nam daje odgovore na sva pitanja, a mi ih bez razmišljanja prihvaćamo takvima. Dok god smo mi ti koji koristimo umjetnu inteligenciju, a ne ona nas, na dobrom smo putu. Ja sam vječni optimist, pa ne vjerujem u one priče o tome kako će se umjetna inteligencija okrenuti protiv nas samih i uništiti nas. Više volim razmišljati na način da ćemo joj mi usaditi prave vrijednosti, i da će nju puno više zanimati kompleksni problemi poput početka samog svemira, razumijevanje crnih rupa, otkrivanja što su to tamna materija i tamna energija, nego ratovi i sami kapitalizam. Ali živi bili pa vidjeli, možda sam previše optimistična.
Kao mlada znanstvenica radili ste u području u kojemu su žene i dalje manje zastupljene. Jeste li tijekom školovanja i znanstvene karijere ikada imali osjećaj da morate dokazivati više od muških kolega kako biste dobili isto priznanje? FESB se oduvijek više smatrao kao muški fakultet...
- Kroz čitavo školovanje i karijeru stvarno nikada nisam osjetila da se moj rad vrednuje na drugačiji način od onoga od mojih kolega. Dapače, mislim da imam puno sreće što se toga tiče i cijela “muška” katedra fizike na FESB-u je oduvijek bila mjesto na kojem sam se osjećala ugodno i dobrodošlo, uz punu podršku kolega i profesora. Ali, isto tako priznajem da mi nedostaje ženska figura kao nekakav uzor u mom području. Zanimljivo je da ja više ni ne primjećujem da zapravo 90 posto vremena radim s muškim kolegama, a svaki put kada dobijem priliku za rad sa ženama, primijetim koliko mi to zapravo nedostaje. Nekako se ipak lakše poistovjetiti i razumjeti sa ženskim kolegicama koje su u istoj situaciji ili su već proživjele slična iskustva u svojoj karijeri. Uz stvarno veliko poštovanje svim mojim muškim kolegama, ipak smatram da su žene malo svestranije i da imamo sposobnost sagledati situaciju ne samo iz racionalnog kuta, već i onog emotivnog, što je često jako bitno. Ali uz moje drage muške kolege za koje se nadam se da će mi oprostiti ovu prethodnu rečenicu, na katedri fizike je i naša nezamjenjiva tajnica Anita koja ipak poboljša tu muško-žensku ravnotežu. A ja se nadam da će nam se ubrzo pridružiti neka hrabra doktorandica.
Vaš brat Toni Šćulac, izvanredni profesor na splitskom PMF-u, također je fizičar i znanstvenik povezan s CERN-om...
- Toni je zasigurno velikim djelom “kriv” što sam ja završila u svijetu fizike, ali se to zapravo dogodilo skroz spontano. On je stvarno stariji brat kakvog svaka sestra može samo poželjeti, najbolji prijatelj i zaštitnik koji je uvijek tu za mene, i uz kojeg sam odrasla učeći i nekako prirodno sljedeći njegove korake. Išli smo u istu osnovnu i srednju školu, ali nakon srednje škole ja sam odlučila da se nikako ne želim baviti istom profesijom kao i on, da me fizika baš ne zanima i da želim studirati nešto drugačije. I tu ide ona priča s početka kako sam upisala FESB. Ali, gledajući njega kako uživa u tome što radi, kako putuje po Europi i surađuje s ljudima iz cijelog svijeta, ipak mi se učinilo da možda ta fizika i nije toliko loša, i da je zapravo puno zanimljivija od rada u firmama koje sam iskusila kao studenica. U trenutku kada nisam bila sigurna mogu li se ja uopće baviti fizikom, i jesam li ja dovoljno pametna i sposobna za to, Toni je bio taj koji me ohrabrio i rekao “ma daj Ane, naravno da možeš!”. On mi je podrška, a ne konkurencija, i zahvalna sam što mi je kroz cijelo odrastanje bio uzor i primjer kako se s malo sreće i puno truda sve može postići.
Mnoge mlade znanstvenice odlaze u inozemstvo jer ondje vide veće mogućnosti za razvoj karijere. Što Hrvatska mora promijeniti kako bi najbolje mlade žene ostale ovdje?
- Najveći izazov za mlade žene jest uskladiti karijeru i privatni život, a pogotovo planiranje obitelji. Jako puno vremena je potrebno da bi se završile sve godine potrebnog obrazovanja i da bi se stekla titula doktora znanosti. Kad napokon doktoriraš, obično si već blizu tridesete, a tek tada počinje razdoblje postdoktorskih ugovora na dvije ili tri godine, često u različitim zemljama. Upravo u godinama kad bi mnoge žene htjele zasnovati obitelj, nemaju nikakvu sigurnost gdje će i hoće li uopće raditi za nekoliko godina. Mnoge zato odustanu od znanosti ili od obitelji, a ne bi trebale morati birati. U akademskom svijetu često vlada mišljenje da je upravo ta nesigurnost pokretač ambicije, jer te tjera da radiš više kako bi ostao konkurentan. Nažalost, to nije problem samo u Hrvatskoj, nego i u većini europskih zemalja, gdje mladi znanstvenici često godinama idu s jednog kratkog ugovora na drugi. Ne kažem da postdoktorsko iskustvo nije vrijedno. Te dodatne godine istraživanja, često u drugim zemljama i na drugim institucijama, jako su korisne, ali stalna pozicija na fakultetu ili institutu ne znači da će se taj rad preskočiti. Jedan od ključnih razloga zbog kojih sam ostala u znanosti bila je otvaranje mogućnosti da se zaposlim na fakultetu kao docentica. Time moja želja za radom i napretkom nije nestala, upravo suprotno. Sigurnost mi je dala slobodu da dugoročno planiram i gradim i znanstvenu karijeru i osobni život, umjesto da svake dvije godine iznova brinem što dalje. Mislim da je odlazak u inozemstvo jako koristan, a iskustvo rada u velikim međunarodnim institucijama neprocjenjivo. Svima bih ga preporučila. Problem je u tome što se ponekad iz inozemstva teško vratiti. Kad bi Hrvatska nagrađivala to iskustvo i ljudima koji se vraćaju nudila konkurentne uvjete, mnogi bi se vratili i sa sobom donijeli znanje, kontakte i međunarodne projekte.
Čime se još bavite osim znanošću?
- Trenutno veliki dio mog vremena odlazi na držanje nastave na FESB-u, u čemu zaista uživam i trudim se da studentima prenesem znanje o fizici na što zanimljiviji i njima razumljiviji način. Nadam se da u tome i uspijevam, ali to treba pitati njih. Znanost je samo jedan dio moga života, a moja prva i najveća ljubav je ples. Od malih nogu plešem i to je moj najveći ispušni ventil i terapija. Ples je nekako “konstanta” u mom životu koju nikada nisam napustila, moja sigurna luka. Mislim da je plesanje jedna od ljepšeg aktivnosti koja spaja sport i umjetnost, meni osobno je lijek za dušu i tijelo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....