Bečki odrezak XXL dimenzija po superpovoljnoj cijeni, kojega gostu poslužuje – robot? Pa toga nema ni u Beču!
No, ima u Dugopolju, u novootvorenoj "Lesnini", čiji se kućni robot – poslužitelj u restoranu u duhu naziva butige - zove Lesi. "Djelatnik" Lesi iz Lesnine nema prezime, ali ima ga poslovođa Bernardo Šunjić s kojim smo popričali nakon upoznavanja s Lesijem, jedinim članom osoblja koji nema sanitarnu knjižicu. Ruku na srce, nije po fizionomiji ni pretjerano humaniodan; podsjeća na konobarska kolica kojom su se nekad razvozili pjati sa jelima u restoranima tipa "Vicko" (Krstulović, od škvera), i drugim stjecištima radničke prehrane.
U dobrim, starim vremenima kad se držalo do radničkih toplih obroka. Da, Lesi je u stvari pomalo retro-tip.
A sad – oksimoron. Taj isti "retro-frajer" zapravo je prvi primjerak pokretne umjetne inteligencije u ugostiteljskom sektoru, navodno čak na razini cijele Lijepe naše! Drugim riječima, po fizionomiji je nalih starim kolicima, a po tehničkim performansama je zadnji krik sofisticirane tehnike. Jer, "umjetna inteligencija" je skovanica koje su nam ovih dana puna usta – čak je i ovogodišnja Noć knjige brendirana u tom duhu, i zaštitni znak joj je mali svemirac koji čita. U osnovi, umjetna je pamet zavladala našim životima puno ranije.
Evo nekih primjera: prije nove ere – čitaj: u mom djetinjstvu – znanje se crpilo iz knjiga jer Internet još nije bio izmišljen. Moja šuma informacija bila je Biblioteka Vjeverica, a ne Instagram. Za prijemni ispit na dva fakulteta – dvopredmetni studij talijanskog jezika i povijesti umjetnosti (tada samo u Zadru), i Likovnu kulturu (pedagoški smjer u Splitu) pripremala sam se u Naučnoj biblioteci preko puta Đardina (i položila oba prijemna nakon toga). Vjerojatno se biblioteka zvala Znanstvena, ali svi smo mi, budući brucoši, govorili "idem u Naučnu".
Tamo smo za članarinu imali pravo boraviti, u miru učiti pored debelih tomova knjiga koje bi iskopali sa masivnih, prastarih polica. Tako je izgledalo kasno proljeće i dio ljeta prije prijemnoga: u knjižnici, s pravim knjigama i pravom pameću upregnutom u upijanje znanja, dok onaj opuštajući, pomalo memljivi zrak u čitaonici "Naučne" rashlađuju krošnje iz Đardina. Mislim da nije bilo ni klima-uređaja, a kamoli interneta.
Lektiru, e pa te je (počesto stvarno dosadne – tko li ih je samo birao?) knjige trebalo pročitati prije ispitivanja. Današnji učenici izguglaju sažetak, pa ga brzopotezno nauče s ekrana.
Jedini broj telefona kojega danas još uvijek znam napamet je broj fiksnog telefona mojih roditelja. Ostale ne znam, upisani su u mom mobitelu. Što je to nego umjetna pamet nauštrb prave?
Evo još primjera. Nekoć su parkiranje naplaćivali isključivo ljudi. Još se sjećam jedne ljubazne žene, i njene neljubazne kolegice u suprotnoj smjeni kako nam naplaćuju parkiranje u garaži Koteks. Danas je umjesto njih i kućice tamo aparat koji prima lovu. Pa samoposlužne blagajne, čitaj: još manje radne snage u samoposlugama, i tako dalje. Primjera je bezbroj. Ljudi su sve zamjenjiviji. Ljudska pamet nam sve manje treba.
Nekoć smo čitali Slobodnu od prve do zadnje stranice satima, danas ćemo to učiniti ako smo na godišnjem i imamo vremena za taj dragocjeni ritual. U protivnom ćemo prosurfati po portalu SD brzinski, dok se vozimo autobusom ili čekamo na red u likara.
Mnogi vjerojatno neće doći do ovog retka u tekstu jer im se mozak priviknuo na letimično čitanje naslova i prvog pasusa. Šteta, jer sad ćemo se opet vratiti na robota Lesija – najnoviji primjer umjetne pameti koja konkurira takozvanom ljudskom faktoru, a upoznali smo ga dakle kad nam je dugopoljskom restoranu u sklopu trgovačkog centra donio miješano meso, salatu i mineralnu vodu.
Dakle, Lesi su vam navođena kolica koja se "ukopaju" pored vas, pa ih morate vlastoručno "otpustiti" pritiskom na "touch" na kojemu piše "finish"; onda se na njegov ekran navlači mačja maskica, i začuje se dječji glas koji kaže: "Thank you! Bye, bye!", ili tako nekako. Još nije toliko pametan da prima narudžbe (srećom pa je pri ruci ljubazno osoblje), ali klopu donese.
Poslovođa Bernardo Šunjić kaže da Lesi ima i "happy birthday" mod. Ono, stane pored stola, i pjeva.
- Svašta smo doživili u ovih nekoliko dana: da ga ljudi traže, čak i da ga - tiraju. Jedna se žena pripala da Lesi zrači. Šou – pomalo umorno se osmjehuje Šunjić. Imaju u restoranu pune ruke posla jer su tek otvorili, jela su ukusna i lijepo servirana a cijene već od nekoliko eura naviše.
S umjetnom inteligencijom ili bez nje, neke će stvari uvijek ostati iste: ljudi vole fino pojesti, podružiti se, priuštiti sebi neki mali luksuz. Bečki odrezak (ogroman) s početka priče, s pomfrijem na akciji (uz obvezno predočenje kupona, koji se mogu uzeti pored kase) stoji 3,90 eura, 7,90 eura pak jelo naziva Grill mix ili Seljački šnicel s jajem na oko, pečenom kapulom i krumpirićima. Velika feta prekrasne, sočne torte; kušali smo onu s borovnicama i biskvitom s makom, zajedno s kavom stoji tri i pol eura. Da, mnogi dođu i zbog Lesija kao atrakcije, ali ipak je spiza i ambijent ono zbog čega će se vratiti. Divan (i rijedak) prizor je vidjeti i puno umirovljenika na ručku u restoranu - a mi smo to čudo vidjeli.
Evala, Lesi!