StoryEditor
PanoramaJOSE CURA

‘Kad sam prvi put vidio Orebić, ostao sam otvorenih usta i rekao supruzi – ovdje želim umrijeti!‘

Piše Lorita Vierda/ Dubrovački vjesnik
6. srpnja 2022. - 17:56

U pelješkom gradu kapetana osnovao je festival kojeg naziva ‘mlađim bratom Dubrovačkih ljetnih igara‘

Njemu nije trebala domaća pelješka travarica da se opusti i zapjeva, ali ono što mu je trebalo došlo je prije dvije godine u obliku omraženog virusa koji je njegov dotad hektični život i svijet uzdrmao do temelja. José Cura, svjetska zvijezda, argentinski markantni, ekspresivni tenor i dirigent kojeg smo gledali i na Dubrovačkim ljetnim igrama, zaljubio se u Orebić. U pelješkom gradu kapetana osnovao je festival koji će za tjedan dana okupiti glazbenu kremu i dati pelješkom kraju, kako on voli reći, "mlađeg brata Dubrovačkih ljetnih igara", Festival Pelješac. S kolegama umjetnicima ima puno planova, ali poučen iskustvom od zadnje dvije nepredvidljive godine, stvari priprema korak po korak. Kako kaže, još ne razumije onu našu "pomalo" ili "bit će", nedostaje mu tog našeg mediteranskog iskustva da se sve nekako složi samo od sebe, a po pasjoj vrućini od 36 stupnjeva i uz 60 posto vlage u Orebiću nije se imao previše snage buniti.

"Na pitanje zašto Orebić, odgovorit ću - a zašto ne? Uskoro ću 60, karijera mi traje već 40 godina, bio sam na svim mjestima na planetu, pjevao ispred svakakve publike, u mom poslu teško je uzdići se više, učinio sam sve. Gledajući unatrag, znam da je takav način života zaista bio nenormalan, to su tisuće i tisuće izvedbi kad se sve zbroji. Puno je tu svega, ali važno mi je ovo što je preda mnom", priča Cura, kojeg Orebićani pozdravljaju s: "E, Jozo..." ili "Adio, Jošua", no još nije postao domaći. A to svakako planira baš ovdje, u njemu najljepšem na svijetu Orebiću.

image

Tenor José Cura

Tonći Plazibat/Cropix

"Kad si u takvom žrvnju u kakvom sam se ja vrtio 40 godina, samo pedaliraš, veze nemaš o tome što se drugo događa u životu i svijetu, sve ide prebrzo. A onda je covid sve zaustavio. Malo po malo, nakon tih mračnih mjeseci, shvatio sam da sam prestao pedalirati i da tamo negdje postoji cijeli jedan normalni svijet izvan mog mjehura. Priroda, ili Bog, kako god hoćete, dao nam je upozorenje i prihvatio sam ga. Tada sam dobio poziv za nastup u mjestu koje se zove Orebić. Nikad čuo, svi znamo Dubrovnik, ali svijet završava tu", priča Cura, koji je na Igrama već nastupao i oduševljavao publiku, ali tako veliki, stari festival dobro poznat u svijetu neće se niti se može mjeriti s malim biserom koji upravo priprema u Orebiću.

"Lani u rujnu smo sletjeli u Dubrovnik i onda se vozili satima. Mislio sam: ‘Pa dobro, gdje to idemo, koliko traje ova vožnja? Čovječe, je li to neko izmišljeno mjesto ili ćemo stvarno stići...?‘. I onda se na zadnjoj okuci preda mnom otvorio prizor koji me je šokirao. Mislio sam da sam stigao u raj... Razjapio sam usta i rekao supruzi: ‘Ovdje želim umrijeti!‘. Ona me malo krivo pogledala i rekla: ‘Dobro, hajde, nije još vrijeme‘ (smijeh). Ali nastupio sam, bilo je lijepo, s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Ali sve je još bilo pod covid-mjerama, s maskama, uz malo ljudi. Ostao sam par dana iza toga, istraživao mjesto. Ljudi su totalno spontani, zamišljao sam već budućnost ovdje. Gledao sam jednu večer utakmicu Reala i Barcelone, bila su 23 sata kad mi je zazvonio telefon, a na drugoj strani župan Nikola Dobroslavić. Rekao mi je sav uzbuđen da se čuo s Franom Matušićem i ekipom koja me je zvala, da kad ćemo organizirati nešto u Orebiću. I tako, malo po malo, donijeli smo odluku da bi bilo sjajno napraviti festival, početi s time, kasnije stvoriti kulturni centar za poluotok, uključiti i okolna mjesta. Tako je sve počelo."

Otvoren i snažne komunikacije, Cura ne ostavlja mjesta nagađanju. Gađa drito u glavu, rečenice su mu britke i nedvosmislene, baš onakve kakve su i njegove izvedbe. Ni sam ne vjeruje kako je vruće, uspoređuje Orebić s Madridom i kaže: "Evo, ondje je danas 40, ali 8 posto vlage, znači može se. Ali ovo, ovu vlagu i ovako visoku temperaturu koja ubija, e to nisam očekivao. A što ćemo, svi se znoje kao svinje pa ni meni nije neugodno!". Penjemo se na vrh brda poviše Orebića, u samostan Gospe od Anđela. Pogled je ajme meni, Cura kaže: "Moramo okinuti koju fotku", to mu je najljepše mjesto koje je ikad vidio. Puše lagani fen na skoro 40 celzijevaca, ali ambijent nas tjera da na momenat zaboravimo vrelinu. Ponovno spominje kako je Pelješac zbog brojnih važnih festivala i događaja u blizini nekako ostao kao siroče.

image

Tenor José Cura na orebićkoj rivi

Tonći Plazibat/Cropix

"Moramo početi sve ispočetka, mi smo najmlađi brat Igara, počinjemo nešto novo, da nas prepoznaju, da pokrenemo događanja za Pelješac iz Orebića. Ove godine samo Orebić, ali sanjamo i planiramo uključiti i ostatak Pelješca i Korčulu. Tu neće biti samo klasična glazba, nego i jazz, rock‘n‘roll, gastro i foto scena, ma milijun stvari da bismo privukli pozornost. Da se ljudi nakon toga vrate doma i kažu: ‘Kako mi je bilo dobro na godišnjem...‘." Potvrđuju to i dva glavna čovjeka u logistici - načelnik općine Orebić Tomislav Ančić i direktor orebićkog TZ-a Mladen Đeldum, oduševljeni i uzbuđeni predstojećim festivalom.

Zadnjih 40 užurbanih godina Cura je dokazao tko je pa, kaže, nema se više potrebe dokazivati. Vrijeme je da ostavi svoje iskustvo u nasljeđe.

"Nema laktanja, baš suprotno, želim da svi surađujemo. Želim postati dio zajednice, živjeti ovdje barem pola godine. Ne možemo biti rivali, dovoljno je sukoba u svijetu. Možda sam idealist..."

Kod Joséa nema nikakve lažne skromnosti i odmah me podsjeća da je kod svih umjetnika koji obožavaju pažnju i svijetla pozornice tako.

"Ne znam smatram li se zvijezdom, to je neki izraz koji znači puno i ništa. Ako to znači dijeljenje nekog svog svijetla, rado bih se tako okarakterizirao", kaže Cura i dodaje da je u svojih nekoliko tisuća nastupa u karijeri vidio i učinio sve. A tu ubraja i pogreške kojih je, kaže, bilo gotovo jednako kao važnih trenutaka.

"Ne žalim što sam tako radio i živio, ali sad se pitam kako sam to uopće uspio?! Moja supruga i moja suradnica, obje Silvije, koje su desetljećima sa mnom i sad me gledaju kao Marsovca. Ali covid je sve promijenio, nema više ‘starog mene‘. Kad zaustaviš ritam i makne ti se svijetlo s lica, ugledaš neke stvari. Na primjer, počeo sam šetati svoje pse, gledali su me čudno, kao: ‘Jesi li siguran, znaš li ti ovo?!‘. Otprilike tako", smije se od milja u Orebiću, kako ga ovdje zovu, Jozo, umjetnik koji zapravo nikad nije htio biti operni pjevač.

image

Tenos José Cura u samostanu Gospe od anđela

Tonći Plazibat/Cropix

"Nikad nisam želio biti pjevač. Studirao sam komponiranje i dirigiranje i jedan od predmeta mi je bilo pjevanje. Bez toga ne možeš biti ni dobar maestro. Jednom sam radio s nastavnikom na pjevanju, a dekan konzervatorija je to čuo prolazeći kroz hodnik. Pozvao me odmah u svoj ured i rekao mi: ‘Shvaćaš li ti kakav glas imaš? Jesi li svjestan da moraš odškolovati rijedak dramatski tenor? Ti moraš pjevati!‘. Rekao sam mu da mrzim operu (smijeh). Bio sam simfoničar i kao svaki pravi simfoničar, mrzio sam operu. Bilo mi je 19 godina i mrtav hladan sam mu dao razlog: ‘Ne želim do kraja života na pozornicu izlaziti s nekim plaštom‘. I tada mi je rekao ono što me odredilo i usmjerilo: ‘OK, ne moraš biti pjevač, ali nauči pjevati jer će te to učiniti boljim dirigentom‘. Pristao sam, počeo sam učiti pjevanje i - eto me sad!"

"Nema tog događaja koji mi je baš obilježio karijeru, ali kad 40 godina živite tako intenzivno, tih momenata je puno, kao i grešaka. Greške čine da čovjek raste. Često sam bio na krivom mjestu u krivo vrijeme i donosio krive odluke, ali učio sam kroz to. Još sam idealist, ali kad sam bio mlađi, bio sam romantični idealist, pucao sam na sve što se micalo. A sad dobro razmislim je li nešto uopće vrijedno metka. Sad sam više stoik, ali još uvijek romantik. Osim toga, važno je biti okružen ljudima koji će ti ukazati na prave stvari. Jer, kad imaš karijeru kao što sam imao ja, svi ti klimaju i povlađuju, ne zato što te obožavaju, nego zato što im donosiš novac.

Oko mene je tek nekoliko ljudi od povjerenja i moje instrukcije njima su uvijek iste: ‘Ako griješim, reci mi‘. Ova Silvija me štrapaca non stop, a i ona doma, iskreno i istinito. Isto tako ih zamolim da mi kažu ako sam na pozornici patetičan. Pogotovo je teško za nekoga tko kao ja voli biti pred svjetlima pozornice i u središtu pažnje povući se elegantno", ističe Cura i vlastiti cilj. "Igrati i pjevati nekoga od 20 - a meni je 60 - je zaista patetično. Ili ću biti iskren na pozornici i povući se, ne igrati likove koji nisu u okviru mojih godina, ili ću biti redikul i razočarati sebe i publiku. Kako ja s ovoliko godina mogu prolaziti tinejdžerske dileme? Glupo i nepotrebno.

Treba reći ‘dosta‘ kad je vrijeme za to. Jedan od mojih snova je igrati Cara u ‘Turandotu‘ koji je mojih godina i tako završiti karijeru, dostojanstveno. Jako je teško za izvedbenog umjetnika otići s pozornice. Zato se treba ‘reciklirati‘ u drugim projektima, poput ovog festivala. Kad ga osovimo na noge i postavimo standard, veselim se da će umjetnici biti glavne zvijezde. Moj ego da bih stalno gledao sebe na plakatima nije baš toliki. Ja ću biti u pozadini i tome se baš veselim."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. kolovoz 2022 12:23