Kad institucije zatvore vrata, građani često zovu “Poziv”. Rubrika Dnevnika Nove TV, koju uređuje Domagoj Mikić, ušla je u petu sezonu, a iza nje su brojne priče koje su pokrenule institucije, razotkrile prijevare i pomogle ljudima koji su godinama bezuspješno tražili rješenja svojih problema. U ekipi su, uz Mikića, reporterka Tea Johman Nitraj, snimatelji Kristijan Janton, Filip Kos, Sergej Sarchevski te montažeri Željka Biličić i Dominik Rački.
Zanimljivo je da se dio rubrike trenutačno montira i na otoku Visu, gdje boravi Željka Biličić, pa “Poziv” tako nastaje i daleko od zagrebačke redakcije.
U razgovoru za Reflektor, Mikić se prisjeća jednog od najtežih javljanja uživo – nakon petrinjskog potresa, otkriva zašto mu je ruksak uvijek spreman u automobilu i kako se iza ozbiljnog televizijskog lica krije čovjek koji se voli šaliti, a mir najradije pronalazi u šetnjama uz savski nasip.
U Dnevniku Nove TV započela je peta sezona “Poziva”, rubrike koju uređujete i u kojoj otvarate probleme građana koji često godinama bezuspješno traže pomoć institucija. Koliko je teško nositi se s očekivanjima ljudi kojima ste nerijetko posljednja nada i postoji li priča koja vas je posebno pogodila?
– Najteži dio ovog posla upravo je odgovornost koju osjetiš kada ti se netko obrati. Ljudi nam se često javljaju nakon što su već pokucali na mnoga vrata i izgubili povjerenje da će ih itko saslušati, i onda se nadaju da ćemo mi nešto promijeniti. Ne možemo svakome obećati rješenje, ali možemo to da ćemo problem ozbiljno istražiti, da nećemo odustati čim postane neugodno i da ćemo inzistirati na konkretnim odgovorima. Mislim da je ključ u našem poslu ne ostati ravnodušan, jer iza svakog slučaja koji obrađujemo postoji nečiji stvarni život.
Sigurnost ekipe
Tijekom istraživanja ilegalno izgrađene mrtvačnice u općini Marina fizički je napadnuta ekipa “Poziva”, među njima i reporterka Tea Johman Nitraj. Kako ste kao urednik doživjeli taj događaj i koliko vas je natjerao da razmišljate o sigurnosti svojih kolega na terenu?
– Čim sam dobio informaciju o napadu, sjeo sam u automobil i krenuo put Dalmacije. Cijelo vrijeme bio sam na vezi s kolegicom Johman Nitraj. O sigurnosti ekipe razmišljamo i prije svakog odlaska na teren. Prolazimo moguće scenarije, uključujući i one najneugodnije, i razgovaramo o tome kako reagirati ako situacija krene u neželjenom smjeru.
Nažalost, ne možemo uvijek predvidjeti baš sve. Kao urednik, moraš biti podrška svojoj ekipi i razmišljati što napraviti dalje. U takvim situacijama shvatiš koliko je tim važan i koliko je važno da ljudi znaju da nisu sami.
U “Pozivu” ste otvorili brojne slučajeve administrativnih apsurda, prijevara i nepravdi, a mnogi su dobili konkretan epilog. Koju biste priču izdvojili kao najveću pobjedu svoje ekipe i koliko vas frustrira činjenica da se institucije ponekad pokrenu tek kada se uključe kamere?
– Najveća pobjeda nam je svaki put kada se problem zbog kojeg nam se netko javio napokon riješi. Izdvojio bih priču o roditeljima djece s teškim dijagnozama koji su se suočavali s apsurdima u sustavu inkluzivnog dodatka. Izdvojio bih i slučaj prevaranta koji je prodavao lažni lijek, pozivajući se na uglednog liječnika, pa je na kraju nakon naše priče završio iza rešetaka. Dvije različite priče, ali obje pokazuju koliko posljedice naših priloga mogu biti konkretne.
To su samo neke od priča, bilo ih je još mnogo. Takve priče pokazuju koliko novinarstvo može biti važno, ali istodobno otvaraju pitanje zašto je ponekad potreban televizijski prilog da bi institucije počele raditi svoj posao.
Novinarstvom se bavite još od srednjoškolskih dana, kada ste snimili dokumentarac “Život u ruševinama” i sami nazvali HRT kako biste ga ponudili za emitiranje. Odakle vam tada tolika upornost i biste li danas tom mladom Domagoju nešto poručili?
– Mislim da je taj mladi Domagoj još uvijek tu. I danas pričama pristupam s istom strašću i znatiželjom kao tada. Možda imam više iskustva, ali želja da istražim nešto što me zanima i ispričam priču koja može nešto promijeniti ostala je ista. Tada sam snimio dokumentarac i nazvao HRT jer sam vjerovao u tu priču. Danas, nakon svih ovih godina, i dalje vjerujem da dobra priča vrijedi truda i da od nje ne treba odustati.
Nema jasne granice
Na Novu TV došli ste 2012. godine, najprije u “Provjereno”, a potom ste postali dio Dnevnika Nove TV. Koja vas je situacija na terenu najviše iskušala i jeste li ikada, unatoč iskustvu, pomislili da biste najradije odložili mikrofon?
– U ovih četrnaest godina bilo je svega, od raskrinkavanja pedofila do izvještavanja o velikim tragedijama, elementarnim nepogodama, uhićenja političara sam prestao brojiti.
Jedan od težih trenutaka bilo mi je javljanje uživo nakon petrinjskog potresa. Nekoliko metara od mene stajala je supruga čovjeka za kojim se tragalo, a upravo tijekom javljanja uživo su ga pronašli. To su situacije u kojima morate ostati pribrani i profesionalni, iako ste svjesni težine onoga što se događa ljudima oko vas. O odlaganju mikrofona nikada nisam razmišljao.
Naravno da postoje teški dani i situacije koje vas iscrpe, ali mislim da je to sastavni dio ovog posla. Dok god je tako, mislim da sam na pravom mjestu.
U vašem poslu ljudske sudbine često su u prvom planu, a neke priče neizbježno ostavljaju trag. Gdje povlačite granicu između profesionalne distance i osobnog angažmana? Je li vam se ikada dogodilo da neku priču jednostavno ne možete ostaviti na poslu?
– Mislim da je u ovom poslu teško povući jasnu granicu između privatnog i poslovnog. Telefon zvoni u svako doba dana, ljudi se javljaju s novim problemima, stižu informacije i teško je jednostavno sve isključiti kada završi radni dan. Zapravo, ovaj posao rijetko ostaje samo na radnom mjestu.
Nakon toliko godina rada na televiziji naučiš kako pristupiti različitim situacijama, ali to ne znači da se potpuno isključiš. Ipak, kada radimo priču, fokusiramo se na činjenice, sugovornike i ono što želimo postići. Kada se kamere ugase, neke stvari ostanu u glavi, pogotovo ako znaš da priča još nije završena.
Danas svatko mobitelom može snimiti događaj i objaviti ga prije televizijske ekipe. Što u takvom okruženju televizijsko novinarstvo još uvijek može ponuditi, a društvene mreže ne mogu? Brine li vas što brzina sve češće postaje važnija od provjerene informacije?
– Danas svatko može objaviti informaciju, ali pitanje je koliko je ona točna i provjerena. Mislim da je upravo u tome ključna uloga televizijskog novinarstva, ne samo prenijeti što se dogodilo, nego provjeriti činjenice, razgovarati sa svim relevantnim sugovornicima i publici ponuditi cjelovitu sliku događaja. Brzina je važna, ali ne smije biti važnija od točnosti. U konačnici, nije najvažnije tko je prvi objavio vijest, nego tko je publici dao pouzdanu informaciju.
Vaš posao podrazumijeva stalna putovanja, nepredvidive situacije i raspored koji se može promijeniti u nekoliko minuta. Koliko je teško takav ritam uskladiti s privatnim životom?
– Nije uvijek jednostavno jer u ovom poslu planove često morate prilagođavati u hodu. Dogodi se da krenete na teren na jedan dan, a vratite se tek nakon nekoliko dana. Privatni život zbog toga mora biti prilično fleksibilan, a ljudi oko vas moraju imati razumijevanja za takav ritam.
U ovom poslu nikad ne znate kako će vam izgledati dan. Planovi se mijenjaju u nekoliko minuta, a kada se pojavi priča koju treba odraditi, nema puno razmišljanja. Zato mi je ruksak uvijek spreman u automobilu, za slučaj da treba krenuti na put.
Gledatelji vas poznaju kao upornog i odlučnog novinara koji ne odustaje lako od svojih priča. Kakav je Domagoj kada se kamere ugase? Što vas najbrže opušta i koliko vam je važno imati vrijeme samo za sebe?
– Ljudi mi često prilaze i kažu da sam na televiziji puno ozbiljniji nego što su očekivali. Zapravo se volim šaliti i smijati, pa mi znaju reći da bih malo tog osmijeha mogao pokazati i pred kamerama. No, s obzirom na teme koje obrađujem u Dnevniku i u “Pozivu”, mislim da je jasno zašto prevladava ozbiljniji ton.
Privatno sam puno opušteniji i volim se nasmijati, a kada se želim odmaknuti od svega, najviše mi odgovara šetnja uz savski nasip. To mi je prilika da usporim, maknem se od telefona i barem nakratko ne razmišljam o poslu.
Režija ga privlači
Još kao srednjoškolac željeli ste studirati režiju, a vaš novinarski put počeo je upravo dokumentarnim filmom. Privlači li vas i danas ideja da se više posvetite dokumentarnim projektima i postoji li neka priča koju biste posebno voljeli ispričati kroz film?
– Mislim da su i priče koje radimo u “Pozivu” na neki način mali dokumentarci jer pričaju stvarne ljudske sudbine. Režija me i dalje privlači, a radio sam i na kriminalističkoj seriji “Tragovi”, nastaloj prema istinitim događajima, što mi je bilo posebno zanimljivo iskustvo i prilika da se okušam u drukčijem načinu pripovijedanja.
To je iskustvo koje mi je otvorilo neke nove kreativne perspektive, a dokumentarni i filmski format svakako su nešto čime se želim nastaviti baviti.
Od srednjoškolca koji je sam nazvao HRT do novinara čije priče danas mogu pokrenuti institucije prošli ste dug put. Što vas nakon svega još može iznenaditi u ovom poslu i postoji li nešto što biste voljeli ostvariti isključivo zbog sebe, izvan novinarstva?
– U ovom poslu nema klasične rutine. Svaki dan donosi nešto novo i nikad ne znate gdje ćete završiti. Danas ste u Zagrebu, sutra možda na drugom kraju Hrvatske, zbog priče za koju do jučer niste ni znali da postoji.
Upravo me ta nepredvidivost i dalje drži u ovom poslu jer nikad ne možete reći da ste sve vidjeli i čuli. Što se tiče nečega što bih volio ostvariti izvan novinarstva, možda je to upravo pronaći više vremena za sebe i stvari koje nemaju rokove, sugovornike i telefonske pozive. Ipak, teško je isključiti novinarski način razmišljanja.
Čak i na odmoru uhvatim se kako promatram što se događa oko mene i razmišljam krije li se u nečemu priča koju bi vrijedilo istražiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....