StoryEditor
PanoramaProšlo savršeno vrijeme

Ivica Ivanišević piše o napretku koji je mnogima došao glave. Sjećate se Kristine iz ‘Maratonaca‘? E, pa ona je samo jedna u nepreglednom nizu žrtava progresa

14. lipnja 2021. - 21:02

U filmu "Maratonci trče počasni krug" redatelja Slobodana Šijana, snimljenom po scenariju velikog Dušana Kovačevića (koji je ustvari adaptirao svoju dramu), ima scena u kojoj Kristina, kći jedinica Bilija Pitona, u mjesnome kinu koji vodi Đenka Đavo prouzroči nezabilježeni rusvaj.

Tehnološko čudo zvano ton-film konačno je stiglo i u uspavanu provincijsku varoš u kojoj je publika donedavno mogla gledati samo nijeme celuloidne priče, praćene glazbom koju je na klaviru izvodila Kristina. Već na prvoj projekciji njezin svijet se srušio, jer joj je postalo jasno kako u novim okolnostima više neće biti mjesta za nju i njezino uživljeno preludiranje po tipkama. Koga je briga za raštimani pianino kad mu se iz čarobne kutije nudi glazba cijeloga orkestra? Slomljena tom spoznajom, ona će ustati sa sjedišta i uz gromki poklič "Serem vam se na ton-film!" oboriti zvučnik na pod, nakon čega će u dvorani doći prvo do žamora i koškanja, a potom i do općeg pičvajza u kojemu će se jednako razbijati i kinematografski inventar i glave posjetitelja.

Pitonova Kristina samo je jedna u dugome, nepreglednom, neprekinutom i zapravo vječnom nizu žrtava progresa. Suprotno raširenom uvjerenju kako su odvažni tehnološki iskoraci i revolucionarna otkrića sa sobom u pravilu nosili i opću korist, treba reći kako je svaki napredak imao i svoje manje milosrdno lice. Dok su jedni nazdravljali vrlome novom svijetu u kojemu će proizvodnja gotovo svega biti brža, lakša i jeftinija nego ikada prije, drugi su se utučeno prestrojavali na gubitnički kolosijek, bolno svjesni činjenice kako ih je dotični progres bacio na koljena i zaprijetio ne samo njihovome stilu života, nego njihovome golom životu.

S tom se činjenicom neki, zapravo mnogi, nisu htjeli pomiriti. Baš kao sirota Kristina, ustali su protiv modernih tehnologija koje su im otimale kruh. O tome ste zacijelo ponešto učili i u školi. Cijeli jedan pokret izrastao je na platformi otpora modernizaciji (mi ga zovemo ludističkim, premda bi bilo, čini mi se, umjesnije zvati ga ladističkim, jer je ime stekao po svome utemeljitelju Nedu Luddu, čije se prezime čita Lad, a ne Lud, i nema nikakve veze s ludizmom).

Razbijanje strojeva

Izlaz iz egzistencijalnog škripca u kojemu su zapeli, sljedbenici ovoga pokreta tražili su u razbijanju opreme odnosno strojeva koji su radili umjesto njih. I trebalo je proći dosta vremena da bi zaživjelo shvaćanje kako izvor njihovih problema nije u složenim mehaničkim napravama, nego u glavama beskrupuloznih kapitalista koje zanima samo profit. Tada su, umjesto makinja, odlučili razbijati glave, i tako se rodila revolucija.

Stotinjak godina kasnije, revolucionare treba svijećom tražiti, kapitalisti nikad nisu bili beskrupulozniji i bogatiji, a proletarijat je promijenio samo svoje ime – pa se danas zove prekarijat – ali ne i svoj položaj na dnu hranidbenog lanca. Nove tehnologije se, pak, razvijaju sve luđom brzinom, mijenjajući fizičke oblike našega svijeta, naše navike, čak i naše potrebe (jer tko je prije samo petnaestak godina mogao sanjati da više nećemo moći zamisliti život bez pametnih telefona?). Kao i uvijek, progres ima dva lica, ono srdačno i nasmiješeno, ali i ono manje simpatično. I tako će, bojim se, dovijeka ostati.

Kakvo je dobro napredak donio, recimo, nama novinarima? Na prvi pogled, on je revolucionirao našu profesiju, pružio nam alate s kojim bilo koju vijest možemo u realnom vremenu ponuditi svojoj publici. Ne baš tako davno, novinski deskovi zatvarali su se malo iza šest sati popodne. Tada bi smjenu preuzimali noćni urednici s ovlastima da u novinu ubacuju samo najnužnije informacije o događajima koji su se navečer zbili. Najkasnije do ponoći sve je moralo biti spremno da se pokrene rotacija za jutarnje izdanje. Danas, sve novinske redakcije rade na dva razboja, priređuju tiskanu verziju, koja i dalje ima strogo fiksirane rokove, i servisiraju vlastiti portal, koji se de facto nikad ne zatvara, nego se stalno dopunjuje novim vijestima i prilozima. Okej, u gluho doba noći ni na internetu nema velikoga prometa, ali se zato odmah zorom radi tuta forca.

Što je u tome loše, mogli biste me sada upitati? Pa sve. Novinarstvo je i u devetnaestom stoljeću uživalo u reputaciji zanata koji je stresan, s rastezljivim radnim vremenom, koje htjeli-ne htjeli morate nositi doma, jer kroz cijelu karijeru živite u režimu opreza i budnosti da vam ne bi što promaknulo. Hvala bogu, s prvim sumrakom furiozni radni ritam naglo bi usporio, a onda i sasvim prikočio. Čovjek je mogao biti miran sve do sljedećega jutra, kad bi dobio zadatak napisati vijest koja je zbog tehnoloških, odnosno komunikacijskih ograničenja počesto započinjala ovako: "Prekjučer je..." A možete samo zamisliti kako je do iznemoglosti živahno danas, kad sve redakcije šljakaju u režimu "rock around the clock".

Da zlo bude još i veće, taj isti progres koji je nama zagorčao život, bojim se kako nije usrećio ni našu publiku. Jer, danas smo izloženi pravom mitraljiranju vijestima, sa svih platformi napadaju nas dramatičnim objavama grebući se za našu pažnju. Stvari su otišle tako daleko da su ljudi već overdozirani tim žurnalističkim orgijanjem.

Od jutra do mraka

Konačno, nismo samo mi, novinari, živi dokaz da progres može biti itekako štetan. Razmislite načas o sljedećemu. Ropski rad je, hvala bogu, davno iskorijenjen, barem kao organizirana, masovna praksa. Dok je postojao, pretpostavljao je da ljudi lišeni slobode rade od jutra do mraka za nikakvu naknadu, loše hranjeni i još gore smješteni. Ponovit ću ključne riječi: od jutra do mraka. To mora da je bilo strašno. A zamislite kako bi tek bilo da je robovlasništvo potrajalo do otkrića električne energije. Zasužnjeni ljudi i dalje bi šljakali od jutra, ali ne bi prestajali s prvim mrakom, jer se može raditi i pod svjetlom žarulje.

To veličanstveno otkriće bez kojega ne možemo zamisliti naše živote, stubokom je izmijenilo svijet rada. Robovlasništvo je na vrijeme nestalo, pa ljudi lišeni slobode i svih drugih prava nisu došli u priliku iskušati kako je to crnčiti pod jarkim, umjetnim svjetlom. Ali smo se zato svi mi, tobože slobodni ljudi, morali suočiti s činjenicom da rad više ne slijedi prirodni ritam, jer su stvorene sve tehnološke pretpostavke za njegovo produljenje bez kraja i konca.

Pa vi meni recite da ozloglašeno prošlo vrijeme nije bilo bolje, ponekad čak i gotovo savršeno?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
01. kolovoz 2021 03:14