NWR. Ako znate koji se redatelj krije iza ovog inicijala, sigurno ste s nestrpljenjem čekali “Njezin privatni pakao” (“Her Private Hell”). Inicijal, dakle, pripada Nicolasu Windingu Refnu. Kultni danski filmaš obilježio je kinematografiju novog milenija trilogijom “Diler”, “Bronsonom”, “Vožnjom” i “Neonskim demonom”.
Upravo je “Neon Demon” 2016. sumirao njegovu neonsko-demonsku estetiku (“Samo bog prašta”) kao jednu od vizualno najprepoznatljivijih novomilenijskih redateljskih stilizacija. Propulzivna nezavisna kompanija Neon nazvana je tako upravo po “Neonskom demonu” i stoji iza “Njezina privatnog pakla” kojim se Refn vratio (kino)filmu nakon dugih deset godina stanke.
U međuvremenu je Refn, kako sam kaže, upao u “zečju rupu” streaminga, snimajući serije za Amazon i Netflix (“Too Old To Die Young”, “Copenhagen Cowboy”), pa i reklame za raznorazne brendove. Zlobnici bi rekli da se “prodao”, ali ispada više da se “potrošio” na nešto što baš i nije dostojno njegova imena i izgubio nekadašnju iskru i žestinu.
“Her Private Hell” bio je jedan od najočekivanijih filmova 2026. za potpisnika ovih redaka, kojemu na “best of” listu 2010-ih ide ne samo “Drive” nego i divizivna neonska snomorica zvana “Neon Demon”, a pokazao se, nažalost, kao prilično razočaranje. Sve je naizgled tu što jedan Refnov film čini refnovskim.
Estetika neona, prelijepe mlade žene spremne za modnu pistu (Sophie Thatcher, Kristine Froseth, Havana Rose Liu), stoički junak-osvetnik (Charles Melton), živopisni antagonist (Dougray Scott, glumački raskalašen kao u “Nemogućoj misiji 2”)... Međutim, “Njezin privatni pakao” tek sporadično uspijeva živnuti kreativnošću i hipnotizirati audiovizualnošću kao “Neonski demon”, nemjerljivo superiorniji film kojeg Refn pokušava dosegnuti, takoreći i kopirati s direktorom fotografije Magnusom Nordenhofom Jønckom (“Copenhagen Cowboy”, ali i “Moj prijatelj Pete”, “Otmica” itd.).
Pogledajte i poslušajte samo “noć uniformi” scenu ambijentiranu u klub kao pokušaj rekreiranja epohalne “The Demon Dance” sekvencije, a to nije sve u Refnovoj neonskoj demonizaciji ili demoniziranju neona. Lik influencerice Hunter, koja želi da se “ljudi s njom mogu poistovjetiti”, a glumi je talentirana norveška glumica Froseth, podsjeća na Jesse (Elle Fanning), jednako kao što osvetnik, američki vojnik Private K. (Charles Melton), doziva Refnove šutljive (anti)heroje u tumačenju Ryana Goslinga.
Hunter također ulazi u elitno žensko društvo, samo ovaj put su to glumice, ne modeli. Razlika je i što se radnja, umjesto u suvremenom Los Angelesu, odvija u neimenovanom futurističkom megalopolisu obavijenom misterioznom maglom sa scenografijom po uzoru na “Blade Runnera (2049)”. Glavnu riječ vode Elle (zvijezda u usponu Thatcher; posebno odlična u “Heretiku” i “Pratnji”), a tu je i njezina mlada pomajka Dominique (Liu).
Dominique je udana za Elleina oca Johnnyja Thundersa (Scott), koji producira kćerin SF projekt (“Snimati film je kao ići u rat!”), a nekoć su bile ljubavnice. Uvodni dijalog između Elle i Hunter obećava Refnov satirički komentar na račun influencerskog (dijelom i glumačkog) svijeta na tragu kritike isprazne modne scene u “Neon Demon”. Kad Elle nazove Hunter “djevojčicom sa žigicama” i spomene Hansa Christiana Andersena, ova kaže “Ne slušam europsku glazbu”.
No, satira se gubi u magli (proročka izjava “Ja sam žrtva izmaglice!”) i Refnovom prodavanju iste dok “Neonskog demona” pokušava provući kroz (ne)dokučivost Lynchova filma tipa “Mulholland Drive” (ili “Unutarnje carstvo”) s pričom fokusiranom oko glumice na snimanju filma koji će “biti pakao”.
Bilo je tu potencijala za (lynchovski) “film u filmu” tip narativa tijekom snimanja interstelarnog SF-a nalik “Barbarelli”, samo još feminističkijeg (isključivo ženski likovi), ali Elle nije ni izbliza zanimljiv lik kao Betty u “Mulholland Driveu”, niti su to Refnovi dijalozi, na trenutke svedeni na lajanje, tj. “vučji (pseći) govor”. Nešto je interesantniji podzaplet koji razbija pretežnu ispraznost cjeline i otima se dojmu autorskog pozerstva, a najavljen je rečenicom “Ne trebaš se brinuti oko izmaglice nego onoga što ona donosi”.
Nakon smrti kćeri, Private K. traži tzv. Leathermana, vražje “stvorenje iz podzemlja” u kožnoj odori koje rastavlja žrtve na proste faktore (“Pobrini se za svoje kćeri ili će to on napraviti!”). Podzaplet izgleda kao da su Dario Argento, Mario Bava ili Brian De Palma spojili “giallo” horor s japanskim samurajskim akcijama. Isključivo u tim scenama, (p)ojačanim glazbom legendarnog Pina Donaggija, Refnov “Neonski demon 2.0” uspijeva izići iz magle. ** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....