Glamurozni sprovod kraljice Elizabete II. je prošao, a ženu koja je sedamdeset godina vladala Ujedinjenim Kraljevstvom, ali i svojom neskladnom obitelji, sa suzama su ispratili milijuni ljudi, znajući da s njom u povijest ispraćaju sve iluzije o britanskoj slavi i romantizirane predodžbe o značaju kraljevstva kao takvog.
Državni sprovod koji je namijenjen isključivo i jedino okrunjenim glavama – uz rijetke izuzetke zaslužnih Britanaca kakvi su bili, primjerice, Sir Isak Newton, admiral Nelson i Winston Churchill – platit će porezni obveznici, oni isti koji su se jučer tiskali ne bi li uhvatili tračak sjaja mrtve kraljice i njezine žive familije, u prvom redu njezina sina, novog kralja.
Još nitko nije objavio koliko će ta parada koštati, ali izgledno je da će se račun popeti na deset i više milijuna funti.
Očito, trošak ne smeta nikome. Odnosno, jučer nikome nije smetao, a danas... Danas je novi dan. Što je uostalom deset milijuna spram osjećaja koji je ujedinio Britaniju? Sitnica!
Čak su i okrutni mediji Ujedinjenog Kraljevstva na jedan dan uvukli očnjake te su, posredstvom svoje cehovske udruge pozvali članstvo, u prvom redu urednike portala, “na dostojanstvo” te čak preporučili da vijesti koje plasiraju tijekom sprovoda ne budu bombardirane uobičajenim reklamnim sadržajima.
Tu vrstu licemjerja dijele svi – od same kraljevske obitelji u kojoj, evidentno, nema ni sloge ni ljubavi i u kojoj se i braća i njihove žene mrko gledaju, pa sve do zadnjeg posjetitelja koji je danima logorovao ne bi li sebi osigurao bolje mjesto i preglednost žalobne povorke.
Taj poziv “na dostojanstvo”, nažalost, dolazi od ceha koji je jednu drugu ženu, bivšu suprugu današnjeg kralja, otjerao u smrt, bjesomučno je naganjajući blicevima fotoaparata u pariškoj noći 31. kolovoza 1997. kad je Diana poginula zajedno s egipatskim milijarderom Mohamedom Al-Fayedom. Nje se svijet s vremena na vrijeme još i sjeti, njega gotovo nitko.
Paradna sahrana britanske kraljice dio je, uostalom, istog licemjerja i same kraljevske obitelji u kojoj s vremena na vrijeme, a zapravo javno, još iz vremena razlaza Diane i Charlesa izbija ružno naličje jučer pokazanog glamura.
Figura Elizabete II. držala je i obitelj i monarhiju koliko-toliko na okupu i njezina smrt je u tom smislu veliki gubitak. Međutim, budućnost je nešto drugo i o tome će zacijelo biti riječi u danima koji dolaze.
Što je kraljevina bez Elizabete? Je li 73-godišnji Charles uopće sposoban nametnuti onu vrstu monarhističkog autoriteta koji bi mogao osigurati kontinuitet kraljevstva? Hoće li on u očima podanika, onih koji su jučer masovno izrazili ljubav i kraljici i kraljevstvu kakvi bi oni u njihovim sentimentima trebali biti, hoće li on biti imalo nalik slici svoje majke? Teško!
No pitanje je i što novi kralj uopće može biti nakon što je pokopao i svoju ženu i svoga oca, baku i svoju majku, ljude neusporedivo jače karizme negoli je njegova. Možda je on licitarska figura koja tek “čuva mjesto” Williamu koji, čini se, već sada, sa četrdeset, ima više kraljevskog u sebi nego sam Charles.