Ovih je dana javnost uzbudila informacija da Siščanin, iseljenik/povratnik iz Amerike Darko Matt Sertić kupuje lijepi hotel na Jadranu, e kako bi u istom njegovi radnici ljetovali - besplatno. U ovo teško vrijeme općih poskupljenja, neizvjesnosti i egzistencijalne zebnje takvo što zvuči nestvarno, ili kao vic.
No, nije šala, riječ je o objektu “Ablana” u Jablancu, mjestu koje se s Velebita “sunovraćuje” u more, malom, tihom portu u kojemu postoji još jedan hotel, “Lux” (nastao iz starog jugoslavenskog hotela naziva Zavratnica), te rečena Ablana, koju su češki investitori izgradili sredinom devedesetih da bi nakon promjene nekoliko vlasnika bila napuštena i devastirana unatrag zadnjih desetak godina.
Sad izgleda, pak, kao u najboljim danima, čeka se i kategorizacija ali nekako nepretenciozno, rekli bismo; hotel, po svemu sudeći, neće imati komercijalnu komponentu, naime bit će to jedno krasno i besplatno radničko odmaralište/ljetovalište za Sertićeve radnike iz tri sisačke tvrtke. Zapravo su u njemu boravili još prošlog ljeta, saznali smo tijekom obilaska hotela koji nam je omogućila ljubazna Anica Nađ (i njezin životni partner, umirovljeni sportski novinar Antun Grgić) iz Vukovara.
Oni su “čuvari hotela u zimskom periodu”, iz Baranje su došli na more još lani u listopadu, uživali su u kupanju u kasnoj posezoni, kao što će u udarnoj sezoni uživati radnici Sertićevih tvrtki.
Nama iz Splita, koji živimo na moru, možda taj podatak i neće biti toliko uzbudljiv, no znamo iz razgovora s ljudima u Sisačko-moslavačkoj županiji (koju smo višekratno posjetili nakon nesretnog potresa) da mnogi od tamošnjih stanovnika doslovce desetljećima nisu vidjeli more. Neki čak nikad.
I zato je Sertićev potez velika stvar, čini se da je on pravi “poslodavac iz snova”.
- Hotel ima 26 soba, vidite kako su već lijepo uređene, imaju pogled na more, supermodernu kuhinju, novouređen slastičarski dio, tu će i preko zime djelovati Kul In-gastronomska škola i radionica - pokazuje nam susretljiva čuvarica hotela.
Veli da je gazda Sertić naložio da sve one koje zanima interijer provede po hotelu, i sve koji navrate počasti besplatnom kavicom, sokom.
Mještani u nas idu u spizu
- On je jednostavno takav čovjek, velikodušan. Zato ga i radnici cijene, to je dobrim dijelom njegova formula uspjeha. Rekao mi je da mještanima koji dođu po neku namirnicu, ako im ponestane šećera, ulja ili nečega što mi uvijek imamo u kuhinji, obavezno dam jer, znate, u Jablancu nema dućana. Mještanima nije uvijek lako doći do nekih stvari, moraju i za najmanju kupnju ići do Senja, Karlobaga. Neki nemaju ni auto - primjećuje Anica iz “Ablane”, novo-starog hotela ispod kojeg se uređuje i plaža Banja.
Plaža na kojoj su se još koncem devetnaestog stoljeća kupala praška i austrijska gospoda, sa starinskim kabinama za presvlačenje, retro-štiha u koji se svojedobno zaljubio i karizmatični (nažalost, pokojni) poduzetnik Riccardo Mazzucchelli. Jednom je rekao da ga Jablanac podsjeća na “Portofino iz djetinjstva”, on je imao planove vezane uz to maleno, čarobno mjesto gdje je kupio nekoliko nekretnina, uključujući staru školu. Nju je namjeravao preurediti u hotel “Villa Floriana”, no nije stigao; iznenada je preminuo u svojoj 74. godini. Bilo je to prije šest godina, danas bi - da je živ - slavio osamdeset. O tomu svjedoči njegov “grob s najljepšim pogledom”, naime pokopan je na jablanačkom groblju, točnije tu je sahranjena polovica njegova pepela, dok je preostala polovica po želji pokojnika prosuta u Jadransko more koje spaja njegove dvije domovine: Italiju i Hrvatsku.
Za Riccarda je radila i jedna od najvitalnijih Jablančanki, 65-godišnja Hariet Mršić. Prije no što ju je Rimljanin sa splitskom adresom - ujedno investitor u Jablanac i Liku - zaposlio kao domaćicu, radila je i kao šefica kuhinje u “Ablani”. Hariet, kao i ostali malobrojni preostali stanovnici Jablanca, toplo pozdravlja Sertićevu inicijativu da hotel vrati u funkciju, a u zaboravljeno mjestašce u Ličko-senjskoj županiji, na tom zabačenom komadiću Jadrana, donese živost.
- On je pošten čovjek, i jako mi je drago da je hotel došao u takve ruke - kazuje Hariet, koja se itekako dobro sjeća Jablanca otprije više desetljeća, kad je u svakoj kući bilo male djece.
Stanovništvo: 36
Jablanac je inače svoj demografski zenit doživio početkom dvadesetog stoljeća, kad je u njemu živjelo oko tisuću ljudi!
- Sad nas ima točno trideset i šest. Pedesetak po popisu stanovništva, ali taj podatak nije realan. Mi se svi znamo poimence, ja sam jedna od onih koji imaju auto, pa kad idem u spizu, vozim hranu za pola Jablanca. Sve su to stari ljudi, djece više nema - kazuje Hariet, koja je nekoć radila kao ekonomistica u Zagrebu, pa u Rijeci, da bi se zbog bolesnih roditelja vratila u Jablanac, gdje je čak radila kao matičarka (dok je još bilo vjenčanja). Zadnjih deset godina, dok nije umro, radila je za Mazzucchellija, kojega se sjeća s ljubavlju i poštovanjem.
- Bio je divan, premda zahtjevan poslodavac, i u Jablanac je dovodio svjetsku elitu, vjerovao je u potencijal ovog mjesta i kad su ga hrvatske vlasti zaboravile. Pripremala sam večere za konzule i veleposlanike, grofice i grofove, Ivana Trump mi je jednom dala izdašnu napojnicu jer joj se jako svidjelo moje jelo. Riccardova smrt bila je šok za nas u Jablancu, koji je opet nekako potonuo u zaborav, letargiju. Izmještanje trajektnog pristaništa u obližnju Stinicu bio nam je posljednji udarac. Tada se zatvorio jedini kafić koji je radio cijelu godinu. I dućan. Ostala nam je samo pošta, koja radi dva sata, dva dana u tjednu, da ljudi mogu predignuti mirovine. Ovdje vam je dobni prosjek stanovništva 78 godina - mračno primjećuje Hariet.
Don Silvio Milin (67) je jablanački župnik u kontinuitetu od 2015. godine, premda je povremeno dolazio i ranije na zamjene. Sad zapravo kao pastir pokriva četiri mjesta: Sveti Juraj (gdje i stanuje), Lukovo Otočko, Starigrad kod Senja i Jablanac. U njemu održava misu svake nedjelje i svakog četvrtka, te o blagdanima.
Tako je crkva svetog Josipa (uz zavjetnu sv. Nikole na groblju) postala društveno žarište Jablanca. Na misu nedjeljom, zimi, dođe “čak” desetak ljudi u prosjeku.
Čini se da u Jablancu jedino još Bog nije rekao “laku noć”. I, možda, Darko Matt Sertić.
- Ovdje vam više nema tko ni umrijeti - pomalo turobno će don Silvio.
Nemate gdje potrošiti mirovinu
- Vjenčanja ima otprilike jednom u pet godina, kad se netko iz štosa poželi ovdje vjenčati. Lani su to bili Slovenci koji imaju apartmane u obližnjoj Stinici, pet godina prije jedna glumica - prisjeća se župnik, koji svakodnevno komunicira sa svojom pastvom. Veli da ih najviše tišti samoća. I malene mirovine.
Primjećujemo da je, ironično, dobra okolnost ta što novac u Jablancu jednostavno - nemaju gdje potrošiti. Osim crkve i pošte, u mjestu nema - ničega.
- Varate se, to život još više poskupljuje. Za stare ljude iz Jablanca je svaki odlazak liječniku u Senj pothvat koji moraju skupo platiti, kao i bilo kakvu nabavu. Na životu ih drži najviše međusobna solidarnost. Ljudi jedni drugima priskaču koliko mogu...
Jedino što se ovdje događa redovito su - pogrebi, ali na lijepom malom groblju se mahom pokapaju oni koji u Jablancu zapravo nisu živjeli, nego su otud rodom. Zato toplo pozdravljamo svaki povratak života u mjesto, pa i ovu inicijativu s ljetovanjem za radnike. Kamo sreće da se netko i trajno nastani. Možda bi se opet otvorio i dućan, bilo bi i krštenja - nada se omiljeni don Silvio, inače porijeklom iz Zadra, čovjek s mora.
Najmlađa stanovnica Jablanca, ujedno i članica Mjesnog odbora, je 36-godišnja Jela Mršić. Ona je bila jedna od posljednjih polaznica Osnovne škole “Vjenceslav Novak”, koja u Jablancu više - ne postoji.
- Išla sam u kombinirani razred jer sam tada bila jedina polaznica u prvi. Bilo nas je ukupno desetak đaka, a škola je imala samo prva četiri razreda. Preostala četiri sam pohađala u Svetom Jurju - prisjeća se Jela, koja je potom završila ugostiteljsku školu u Senju.
I Jela je radila u “Ablani” devedesetih godina za šankom, potom je nekoliko godina vodila mali kafić u Jablancu, ali uskoro je taj posao postao - logično - nerentabilan. U Jablancu je bilo nemoguće prebroditi zimu s pozitivnom bilancom. Radila je kao babysitterica i u Londonu, putovala u Švedsku, ali... jedan je Jablanac. Sad je tu, ljeti iznajmljuje apartman, a u međuvremenu je otkrila čari fotografije!
Tako je Jelin objektiv izvukao na vidjelo ljepotu Jablanca u svim godišnjim dobima, burama i bonacama, ovjekovječila ju je na dva kalendara (za ovu i prošlu godinu) u suradnji s grafičarom Renatom Tančakom iz Bregane, Jelin rad je podržala i lokalna Turistička zajednica, kao i - gospodin Darko Matt Sertić.
- Pohvalio je moje fotografije i kalendare, vidi se da cijeni lokalnu inicijativu, a nama je drago da još netko osim šačice nas - domorodaca prepoznaje ljepotu Jablanca, i turistički potencijal našega maloga mjesta. Nadamo se da će oživjeti i zimi, znate, i zime su u Jablancu nešto čarobno, ali malo drugačije. Pogotovo su lijepe ako imate žicu za umjetnost - zaneseno će Jela Mršić, fotografkinja-umjetnica iz Jablanca.
