Dalmatinske slike Gospe od Ružarija ne prikazuju portrete slavljenika Lepantske bitke, tumačenje je skroz drugačije

Premda se odigrala prije 455 godina, Bitka kod Lepanta snažno je usječena u dalmatinsku memoriju: 7. listopada 1571. godine kršćanska flota Svete lige nanijela je težak poraz osmanskoj mornarici i zadala snažan udarac njezinoj pomorskoj premoći na Sredozemlju. U bitki su sudjelovale i galije dalmatinskih komuna – šibenska, trogirska i hvarska, kao i galije Krka, Cresa i Raba – pa Lepanto za dalmatinske gradove nije bio tek daleki sukob velikih europskih sila.

Ukupni ljudski gubici bili su stravični. Prema Hrvatskoj enciklopediji, na strani Svete lige poginulo je oko osam tisuća ljudi, a na osmanskoj strani oko 25 tisuća. Osmanlijama je zarobljeno 117 galija, iz kojih je oslobođeno oko 12 tisuća kršćanskih galiota koji su bili u ropstvu. Na strani Svete lige izgubljeno je oko 15 galija.

Žrtve iz Dalmacije

Koliko je ljudi iz Dalmacije poginulo, nije pouzdano utvrđeno. Prema nekim povijesnim procjenama, svaki četvrti poginuli kršćanski sudionik bio je iz Dalmacije, što bi značilo približno dvije tisuće Dalmatinaca.

Za Sredozemlje je Lepanto, osim velike pobjede, označio i velik psihološki preokret: pokazalo se da osmanska flota nije nepobjediva. Za Dalmaciju je to bilo posebno važno jer je osmanski pritisak u desetljećima prije Lepanta već teško pogodio njezino zaleđe. Gradovi poput Zadra, Šibenika, Trogira i Splita bili su neposredno ugroženi osmanskim pustošenjima, koja su pridonijela dugotrajnom gospodarskom i kulturnom osiromašenju.

Ipak, Lepanto nije značio da je osmanska opasnost nestala. Osmanlije su vrlo brzo obnovili flotu, Venecija je samo godinu i pol poslije morala prepustiti Cipar i platiti ratnu odštetu, a borba za istočni Jadran i Dalmaciju trajala je još desetljećima.

Lepantska pobjeda ubrzo je dobila snažnu religijsku dimenziju. Bitka se odigrala 7. listopada 1571., prve nedjelje u mjesecu, kada su bratovštine, prema ranije donesenim dominikanskim naputcima, održavale procesije u čast Gospe od Ružarija. Ta je podudarnost pridonijela pripisivanju pobjede Bogorodičinu zagovoru. Na molbu dominikanaca, papa Grgur XIII. 1573. ustanovio je blagdan Ružarija za prvu nedjelju u listopadu, u spomen i zahvalu za pobjedu kod Lepanta. Time je povezanost bitke i ružarijanske pobožnosti dobila institucionalnu potvrdu, a odrazila se i u likovnoj umjetnosti.

Pobožnost i politika

Izv. prof. dr. sc. Ivana Čapeta Rakić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu u svojoj znanstvenoj monografiji „Između pobožnosti i politike: Ikonografija Ružarija prije i poslije Bitke kod Lepanta u venecijanskom kontekstu“ donosi rezultate koji bi mogli iznenaditi i dio stručne javnosti, a bit će predstavljena u Muzeju grada Splita 7. listopada u 18 sati.

Brojni dalmatinski prikazi Gospe od Ružarija desetljećima se tumače kao spomen na pobjedu kršćanske flote nad Osmanlijama kod Lepanta 1571. godine. Među vjernicima koji kleče pred Bogorodicom prikazani su i crkveni i svjetovni vladari, u kojima su istraživači prepoznavali konkretne protagoniste Svete lige. No analiza profesorice Čapete Rakić pokazuje da na istraženim ružarijanskim slikama u mletačkoj Dalmaciji ti likovi predstavljaju opće kategorije duhovne i svjetovne vlasti, a ne portrete protagonista lepantske pobjede.

Dublji interes za ovu temu, kako nam otkriva Čapeta Rakić, proizišao je iz istraživanja kršćansko-muslimanskih odnosa kroz prizmu ikonografije, kojim se bavila pripremajući izlaganje za kongres u Durhamu 2019. godine. Pomno promatrajući velik broj dalmatinskih slika Gospe od Ružarija, primijetila je da se likovi koje je literatura prepoznavala kao protagoniste Lepantske bitke međusobno znatno razlikuju.

– Počela sam se pitati zašto bi isti slikar istu povijesnu osobu jednom prikazao na jedan, a drugi put na sasvim drukčiji način. Pritom je riječ o vrhunskim slikarima, poput Andree Vicentina i članova obitelji Bassano, koji su slikali portrete duždeva i radili za Duždevu palaču. Oni su itekako znali vjerno prikazati konkretnu osobu. Na dalmatinskim ružarijanskim slikama, međutim, nisam uočavala portretne podudarnosti koje bi opravdale uvriježene identifikacije – objašnjava autorica.

Generički popis

Potom se okrenula starijim opisima djela, među kojima su zapisi Francesca Sansovina i Marca Boschinija. Opisujući venecijanska djela koja doista prikazuju protagoniste lepantske pobjede, ti su pisci osobe imenovali, a njihove identitete potvrđivale su i jasno prikazane vladarske insignije. Druga djela, tipološki srodna dalmatinskim primjerima, opisivali su generički: na njima je jedan papa, jedan car i slično. Razlika između imenovane povijesne osobe i predstavnika crkvene ili svjetovne vlasti postala je jedno od važnih polazišta istraživanja.

Ono što je trebalo biti još jedan znanstveni članak tijekom višegodišnjeg istraživanja postupno je preraslo u monografiju od dvjestotinjak stranica.

– Morala sam postaviti jasne granice, pročistiti tekst i ograničiti samu sebe. Da sam slijedila baš svako pitanje koje se putem otvorilo, knjiga bi lako imala četiristo stranica – kaže Čapeta Rakić.

Dok pojedina djela u Veneciji i na mletačkoj Terrafermi izričito komemoriraju Lepanto prikazima protagonista Svete lige i same bitke, istražene dalmatinske slike Gospe od Ružarija prvenstveno svjedoče o širenju jedne od najvažnijih ranonovovjekovnih pobožnosti.

– Kult Gospe od Ružarija doživljava eksplozivan razvoj nakon Lepanta, no pobožnost Gospi od Ružarija i molitva krunice imaju znatno stariju povijest – ističe autorica.

Jedna od ključnih etapa u širenju ružarijanske pobožnosti bilo je osnivanje bratovštine Gospe od Ružarija u Kölnu, koju je 1475. utemeljio dominikanac Jakob Sprenger. Među njezinim prvim članovima bio je car Svetog Rimskog Carstva Fridrik III., kojemu su se pridružili i članovi njegove obitelji. Djelovanje bratovštine odobrio je papinski legat, a njezin legitimitet 1478. potvrdio papa Siksto IV.

Pobožnost prije bitke

Prisutnost cara i pape u ružarijanskoj ikonografiji povezana je, dakle, i s konkretnom poviješću bratovštine: carevim članstvom i papinskim odobrenjem njezina djelovanja. S vremenom njihovi likovi postaju ustaljeni motiv kojim se pred Bogorodicom predstavljaju svjetovni i duhovni autoriteti, bez nužnog upućivanja na određene povijesne osobe.

– U Veneciji se pobožnost širi već 1480. godine, kada je njemački dominikanac Johannes iz Erfurta osnovao prvu bratovštinu Ružarija u crkvi San Domenico di Castello. Ni dalmatinska priča o bratovštinama Ružarija ne počinje Lepantom. Dokumenti pokazuju da je 1535. godine fra Kristofor iz Zadra dobio dopuštenje za primanje članova u bratovštinu Ružarija i osnivanje njezinih kapelica, a 1546. isto je dopuštenje dobio fra Dominik s Brača – navodi Čapeta Rakić.

– I prikazi crkvenih i svjetovnih vladara među pokleknutim vjernicima prethode Lepantu. Pisani opisi danas izgubljenih slika iz kopnenog dijela Mletačke Republike svjedoče da su papa s crkvenim velikodostojnicima te car s plemićima prikazivani u molitvi Ružarija već prije bitke. Na sačuvanoj slici Gospe od Ružarija iz Tranija iz 1558. među pokleknutim vjernicima također se nalaze predstavnici crkvene i svjetovne vlasti – navodi prof. Ivana Čapeta Rakić.

Uloga sv. Justine

– Bitka kod Lepanta odigrala se upravo u nedjelju, 7. listopada 1571. godine, što je ujedno i blagdan sv. Justine, svetice koju se u Veneciji osobito časti još od 15. stoljeća. Stoga valja naglasiti da venecijanski narativ komemoracije Lepanta ne slijedi u potpunosti rimsku teološku interpretaciju. U Veneciji se pobjeda nije isključivo pripisivala Bogorodičinu zagovoru, nego i Kristovu otkupiteljskom djelu te sv. Justini. Nakon lepantske pobjede ta je svetica simbolički stala uz bok sv. Marku i sv. Teodoru, nebeskim zaštitnicima Venecije. Na ružarijanskim djelima mletačkog teritorija koja izravno komemoriraju lepantsku pobjedu jasno su prepoznatljivi protagonisti Svete lige, a sv. Justina nezaobilazna je sudionica prizora – iznosi autorica.

Premda je papa Grgur XIII. za blagdan Ružarija odredio prvu nedjelju u listopadu, Venecija je zadržala komemoraciju 7. listopada, na blagdan sv. Justine. Venecijanski je Senat već 1572. odredio godišnje zahvalne procesije u čast te svetice, koje su se održavale u Veneciji i gradovima njezina dominija. U Zadru se ta tradicija održala sve do pada Mletačke Republike.

Širenju ružarijanske pobožnosti pridonijele su i odluke generalnih kapitula dominikanskog reda. Svaka crkva Reda propovjednika trebala je imati oltar ili kapelu Ružarija, a ondje gdje takve crkve nije bilo, oltar se trebao postaviti u župnu crkvu.

– Početkom 17. stoljeća dodatnim odlukama crkvenih tijela dolazi do kodifikacije izgleda oltara i ikonografskih sadržaja ružarijanskih prikaza. Oltari moraju sadržavati sliku Djevice s ružarijem i sv. Dominikom, otajstva Ružarija te potvrdu osnutka bratovštine, a ispunjenje navedenih kriterija provjeravali su pohoditelji. To dovodi do procvata narudžbi likovnih djela koja odražavaju takve odluke. Uz sakralne protagoniste, na njima su prisutne i crkvene te svjetovne vlasti, često prikazane u pokleknutom stavu pred Bogorodicom. U tom se okviru car Svetog Rimskog Carstva i papa pojavljuju zajedno kao univerzalne svjetovne i duhovne vlasti. Ikonografski gledano, riječ je o kontinuitetu s najranijim likovnim rješenjima ružarijanske tematike. Na mletačkom se teritoriju pritom dodaje i lik dužda – jedinstven ikonografski dodatak koji potvrđuje venecijansku specifičnost – objašnjava Čapeta Rakić.

Primjer iz Vrboske 

Početkom 20. stoljeća dalmatinski prikazi Gospe od Ružarija s pokleknutim vjernicima počeli su se u literaturi povezivati s lepantskom pobjedom. Identifikacije pape, cara i dužda kao protagonista Svete lige potom su se prenosile kroz historiografiju i povijest umjetnosti.

Jedan od najzanimljivijih primjera nalazi se u Vrboskoj na Hvaru. Na oltarnoj slici Gospe od Ružarija, koja se danas pripisuje Leandru Bassanu, pred Bogorodicom i Djetetom kleče vjernici, među kojima su papa, car i dužd. Petar Kuničić još je 1902. sliku povezao s lepantskom pobjedom, a žene na njoj smatrao je simboličnim predstavnicama država koje su sudjelovale u pobjedi. Slično se tumačila i slika Gospe od Ružarija iz krčke katedrale.

– U muškoj figuri u oklopu na takvim se prikazima često prepoznavao španjolski kralj Filip II. ili njegov polubrat Don Juan Austrijski, glavni zapovjednik flote Svete lige. Međutim, habsburška carska kruna na objema slikama jasno označava cara Svetog Rimskog Carstva, koji nije bio član toga saveza. I povijesni opis krčke slike iz 1659. spominje papu i cara bez osobnih imena. Riječ je o predstavnicima duhovne i svjetovne vlasti pred Bogorodicom, a ne o portretima protagonista lepantske pobjede. Lepanto je snažno obilježio povijest ružarijanske pobožnosti, ali ne može biti automatski ključ za tumačenje svake njezine slike – zaključuje prof. dr. sc. Ivana Čapeta Rakić.

– Ovo istraživanje donosi dva važna saznanja: dalmatinske slike Gospe od Ružarija ne prikazuju portrete slavljenika Lepantske bitke, kako se u literaturi tvrdilo još od početka 20. stoljeća, a Venecija je pobjedu komemorirala procesijama u čast sv. Justine. Ta je svetica danas na našim prostorima gotovo zaboravljena, premda je imala istaknutu ulogu u komemoraciji Lepanta, a procesije u njezinu čast održavale su se i u dalmatinskim gradovima.

Kao povjesničarki umjetnosti, bilo mi je važno dokazati što na tim slikama doista gledamo i jasno razlučiti što je povezano s Lepantom, a što nije. Važnost tih nalaza nadilazi Dalmaciju jer se i brojna europska djela tumače na isti način. Zato ova knjiga otvara pitanje njihove ponovne interpretacije, a sv. Justini vraća mjesto koje je imala u venecijanskoj komemoraciji pobjede – zaključuje Čapeta Rakić.