Zaboravlja se da je jedan od najboljih hrvatskih filmskih kritičara svih vremena bio i dobar žanrovski usmjeren režiser. Živorad Tomić, redoviti gost HRT-ovih "Posebnih dodataka", debitirao je kao redatelj s "Kraljevom završnicom" (1987.) koja je nezasluženo ostala u sjeni njegovog drugog i nažalost posljednjeg filma, znatno poznatije "Diplome za smrt" iz 1989. godine. U čast Tomićevog 75. rođendana (r. 15. lipnja 1951.) vrijedi se prisjetiti njegove debitantske, zanatski prilično precizne režije i izvući "Kraljevu završnicu" iz naftalina.
Početkom dvijetisućitih Tomićev prvijenac je objavljen na videokaseti u izdanju Premier Filma koja krasi kućnu VHS kolekciju potpisnika ovih redaka. Gledanje "Kraljeve završnice" na VHS-u ide u prilog filmu i teleportira gledatelja u vrijeme kad se u domaćim videotekama tražila kaseta više za trilere, od "Kobne privlačnosti" do "Uskog prolaza". Ugođajne nokturalne neonoirovske vožnje vlakom u Tomićevu debiju kao da su anticipirale "Narrow Margin".
Jednom takvom vožnjom "Kraljeva završnica" se i otvara. Noćni vlak tutnji tračnicama iz Splita za Zagreb. Među putnicima u vlaku je i Višnja Kralj (neprežaljena Ena Begović u jednom od dojmljivijih glumačkih izdanja). Višnja zamišljeno puši cigaretu pored prozora.
Igračku vlaka, poklon njezina muža Branka Kralja (nikad bolji Irfan Mensur) za njihova sina, Tomić simbolički uvodi u idućoj sceni. Branko, inače pravnik i pasionirani ljubitelj šaha, treba pokupiti Višnju na željezničkom kolodvoru, ali on izmjenjuje poljupce s ljubavnicom Irenom (vrlo solidna Vladislava Milosavljević) i kasni po ženu koja, razočarana, hvata taksi.
"Da dolazim s puta, šta bi ti radio?", Višnja pita Božu (uvijek dobri Bogdan Diklić), bivšeg s kojim je ostala u dobrim odnosima. "Ja bi te čekao na stanici i u krevetu", odgovara on. Nije jedini. Višnja kao "dobar komad, nema šta" može imati bilo kojeg muškarca. "Pogledaj me dobro, ne možeš reći da me svaki muškarac ne bi povalio", kaže ona Branku i ta rečenica zaslužuje ući u citatno anale hrvatske i ex-YU kinematografije. Zašto je Branku draža Irena od Višnje, nije eksplicirano, samo naznačeno između redaka u njezinom hladnom držanju i buržujskoj fasadi.
Begović je bila specijalistica za dočaravanje unutarnjeg života upravo takvih visokoobrazovanih (malo)građanskih likova kao u "Glembajevima" i ne treba sumnjati da bi Alfred Hitchcock odlično iskoristio njezinu pojavnost u nekom svom trileru. Kako je došlo do otuđenja bračnih partnera film ne pokazuje ekstra psihologizacijom, već prelazi izravno na stvar i to uzima kao polaznu točku za priču koju Tomić potpisuje i kao scenarist uz Nebojšu Pajkića ("Davitelj protiv davitelja"), skicirajući žanrovski funkcionalne likove iz trenutne, jasno postavljene situacije uz pomoć dobrih glumaca i natuknica; to što je njihov sin bolestan sigurno je doprinijelo distanciji i gubitku iluzija o sretnoj obitelji, uz moguće zasićenje supružnika iz iste – pravne – branše.
Bazično je postavljen i ljubavni trokut, ali tu se Tomić zgodno poigrava s očekivanjem gledatelja, prebacujući ga na krivi kolosijek. Naime, "Kraljeva završnica" isprve sugerira da će se razvijati u domeni drame o ljubavnom trokutu sa socijalističkim sistemom kao podlogom zbivanja, nešto poput "Za sreću je potrebno troje" Rajka Grlića. Zatim film koketira s bračnim tipom trilera i djeluje kao da bi mogao postati nekakva ex-YU (in)verzija vršnjačkih hollywoodskih ostvarenja poput spomenutog "Fatal Attraction" i "Prozora spavaće sobe" (oba 1987.).
A onda se pretvara u intrigantan film osvete koji propituje muškost i moral nakon što službenici željeznice (glume ih Zdenko Jelčić, Ivo Gregurević i Vlatko Dulić) siluju Višnju u vlaku dok je Branko igrao šah nekoliko kupea dalje i nije čuo ženin vrisak upomoć, odnosno zakazao je kao zaštitnik supruge/obitelji, neovisno o njihovom zahlađenom odnosu, stoga na osvetničkom putu traži iskupljenje. Tomić polaže pažnju na detalje (otvarač za boce, šahovske figure, stručni vokabular o povlačenju poteza) i vidljivo je da kao kritičar/filmofil poznaje žanrovski film, tj. širi krimi-triler od Amerike (legendarni Hitchcock) do Francuske (velikan Claude Chabrol, Jean-Pierre Melville) i bivše Jugoslavije ("hičkokovac" Zoran Tadić kao naš najveći trilerski majstor).
Triler u "Kraljevoj završnici" niče iz drame kao kod Chabrola i u njemu je bitno društveno okruženje likova. Ovakav film danas bi moguće bio tituliran kao "elevated" triler zbog dramskih srastanja s kriminalističkom pričom, iako je to nekoć i u žanrovskom odjeljku ex-YU kinematografije bilo pod normalno. Da je nastavio snimati filmove, Tomić bi zasigurno postao dostojan nasljednik Tadića, onako kao što je Brian De Palma to bio za Hitchcocka. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....