U Sveučilišnoj galeriji u Splitu otvorena je izložba Deana Jokanovića Toumina "Linija kao dimenzija prostora“. Izložbu je otvorio rektor Sveučilišta u Splitu, akademik Dragan Ljutić, a predstavio ju je kustos i povjesničar umjetnosti Mladen Lučić. Izložba ostaje otvorena do 18. rujna.
Dean Jokanović Toumin rođen je 1946. godine u Sarajevu, a diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 1970. godine. Njegov umjetnički razvoj obilježili su EXAT 51, Gorgona i izložbe Novih tendencija, a njegov se rad kreće između konceptualnog slikarstva i instalacije, uz trajno zanimanje za prostor, liniju, geometriju i odnos slike i suvremenog umjetničkog konteksta. Od ranih sedamdesetih godina djeluje i na međunarodnoj umjetničkoj sceni, osobito u Italiji, a izlagao je na brojnim međunarodnim izložbama i u uglednim muzejima i galerijama. Za projekt „Linija kao dimenzija prostora“, predstavljen 2006. godine u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu, dobio je Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u području likovnih umjetnosti za 2006. godinu. Od 2008. do 2019. predavao je na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
- Dean svojim radovima intervenira u prostor tako da je ovo sada sasvim drugi prostor. U nekoliko poteza ispuni cijelo platno. Drago mi je da smo se ovdje okupili, željeli smo vidjeti ovog umjetnika u našem gradu, u ovoj galeriji u kojoj su izlagali veliki umjetnici - kazao je otvarajući izložbu akademik Dragan Ljutić, rektor Sveučilišta u Splitu.
Mladen Lučić u katalogu izložbe Touminov umjetnički put prati od njegovih prvih radova, u kojima se već početkom sedamdesetih jasno pojavljuje interes za prostornost. Prvom samostalnom izložbom "Ambijent+“, koju je 1970. godine održao s Janezom Segolinom u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu, predstavio se kao umjetnik kojemu je rješavanje i istraživanje prostornosti prioritetni likovni zadatak. Instalacija je bila napravljena od prozirne i zrakom napuhane PVC cijevi, oblikovane u isprepleteni labirint koji je onemogućavao uobičajeno kretanje galerijom i posjetitelje pozivao na međuigru s radom. Lučić pritom ističe da se umjetnički rad ne može odvojiti od prostora galerije: objekt istodobno poništava uobičajenu artikulaciju prostora i daje mu novo, drugačije vizualno čitanje.
Težnja prostornosti
Toumin je već tada jasno pokazao težnju prema prostornosti, odnosno trajnom istraživanju odnosa likovnog subjekta i prostora u kojem je smješten. Sam umjetnik taj odnos objašnjava riječima da su likovne umjetnosti čovjekovo suočenje s prostorom te da je njegovo prilaženje umjetnosti njegovo mišljenje o prostoru. Lučić tom iskazu pridaje i širi kontekst, ističući da on problematizira položaj umjetnika i umjetnosti prema društvenom prostoru, odnosno okolišu u kojem umjetnik živi i djeluje.
U takvom je kulturnom okruženju Zagreb šezdesetih bio jedno od središta europske kulture. Djelovali su EXAT 51 i Gorgona, održavale su se međunarodne izložbe Novih tendencija, a Zagreb je bio i mjesto razvoja drugih avangardnih umjetničkih i kulturnih praksi. Toumin je na Akademiju likovnih umjetnosti došao upravo u takvo okruženje, gdje je svjedočio studentskim zbivanjima 1968. godine. Konceptualna umjetnost tada je bila na vrhuncu, a umjetnici su, u okolnostima prešutne zabrane slikanja, tražili nova izražajna sredstva. Sve više koristili su ambijente i instalacije, potom video, kao i intervencije u urbanom prostoru.
Povjesničar umjetnosti Mladen Lučić smatra da je Toumin kulturni prostor doživio i promislio te se u njega svojim umjetničkim izrazom potpuno uklopio, postavši jednim od bitnijih protagonista nove umjetničke prakse.
Lučić ističe da je Toumin i dalje ostao vjeran ambijentima i intervencijama u otvorenim gradskim prostorima, dok je posljednjih godina sve više ulazio u skulpturalni izričaj i javnu plastiku. Istodobno je u njegovu radu ostao prisutan niz postavki visokog modernizma, od minimalizma i primarnog i analitičkog slikarstva do geometrijske apstrakcije, arte povere i konceptualne umjetnosti. Toumin se aktualnom izložbom ne vraća ranijim razdobljima, nego nastavlja istraživati odnos linije i prostora.
- Njegovo štafelajno slikarstvo nije moguće odvojiti od slikanih zidnih intervencija jer im je zajedničko minimalističko ishodište. Njegova linija rijetko je pravocrtna: razlomljena je i zakrivljena te se kreće u svojevrsnom cik-cak ritmu kako bi se smjestila u zadane gabarite unutarnjeg ili vanjskog arhitektonskog prostora. Naziv „Linija kao dimenzija prostora“ Toumin je prvi put upotrijebio 2006. godine za samostalnu izložbu u Musée d’Art Moderne u Saint-Étienneu u Francuskoj, a iste godine i za zagrebačku izložbu u Galeriji Prsten. U oba slučaja polazište je bila konfiguracija izložbenog prostora: poligonalni prostor u Saint-Étienneu i kružni u Zagrebu. Velika crna linija bila je nanesena na sve zidove i neprekinuto je prolazila prostorom, ne obazirući se na geometrijske slike postavljene na zidovima ili naslonjene uz njih.
Efekt sjene
Ista se istraživačka linija nastavila 2019. godine izložbom "Linija kao dimenzija prostora + Dodekagon“, kada se nakon gotovo pola stoljeća vratio na mjesto svojih umjetničkih početaka, u Galeriju Studentskog centra i susjedni Francuski paviljon. U novoj splitskoj izložbi, međutim, linija više nije kontinuirana ni u pokretu. Podijeljena je na segmente, uske obojene površine koje naglašavaju ili poništavaju elemente arhitekture, lomeći se na bridovima zidova, spojevima zida i poda ili zida i stropa – ističe Lučić, te dodaje kako se na čistoj površini zida linije pretvaraju u zidnu sliku, geometrijsko-apstraktnu kompoziciju čiji asketizam naglašavaju crna i crvena boja.
- Za razliku od ranijih projekata, u kojima je linija uglavnom spajala i povezivala prostor, u splitskoj izložbi ona ga razlaže i lomi. Pažljivim rasporedom elemenata u odnosu prema površini Toumin na pojedinim mjestima postiže efekt sjene i vodi prema trećoj dimenziji – objašnjava.
Lučić zaključuje da splitska izložba, premda s mnogo više različitih elemenata, u osnovi čini jedinstveni rad. Kao i brojni raniji Touminovi radovi, ona govori o prostoru kao neizostavnom čimbeniku stvaranja, uvjetovanosti i konačne dovršenosti umjetničkog djela. Istodobno ukazuje na mogućnosti odnosa slike, površine, prostora i linije te metaforički govori o pulsu života, tijeku vremena, postojanosti i beskonačnosti prostora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....