Da je Jurica Kezić mogao vidjeti svoja djela ponovno okupljena pred splitskom publikom, vjerojatno bi sve popratio karakterističnom samozatajnošću i dozom humora. Upravo je takav bio umjetnik kojemu je u Galeriji umjetnina u Splitu posvećena monografska izložba "Tlo slike“ - skroman, nenametljiv i mnogo spremniji pomagati drugima nego isticati vlastite zasluge.
Izložba je otvorena 17. rujna, u povodu 90. obljetnice umjetnikova rođenja i 70 godina od njegove prve samostalne izložbe, održane u Splitu 1956. godine. Posjetitelji je u Galeriji umjetnina, u Ulici kralja Tomislava 15, mogu razgledati do 8. studenoga.
- Za nas ova izložba znači jako puno. Vrlo smo ponosni na pokojnog tatu, koji je bio samozatajan i skroman čovjek. S obzirom na to da je rođen u Splitu i bio, što bismo rekli, fetivi Splićanin, mislim da je doista zaslužio monografsku ili retrospektivnu izložbu - kazao nam je njegov sin Mario Kezić.
Od Vestibula do murala i splitske Akademije
Jurica Kezić rođen je 17. siječnja 1936. u Splitu, a djetinjstvo i ranu mladost proveo je na Mejama. Školu za primijenjenu umjetnost završio je 1956., nakon čega je nastavio školovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Bologni.
Prvu samostalnu izložbu priredio je 1956. godine, a već sljedeće izlagao je u galeriji "Cosmè“ u Ferrari te u obnovljenom Vestibulu Dioklecijanove palače. Kako ističe njegov sin, bila je to prva i posljednja samostalna izložba održana u tom posebnom povijesnom prostoru.
Kezić se nije zadržao samo u slikarstvu. Bavio se primijenjenom umjetnošću, projektiranjem, oblikovanjem interijera, muralima i dekoracijama. Njegovi su radovi krasili hotel Marjan, a u staroj zgradi splitske zračne luke ostao je njegov mural s aluminijskim pticama.
Jednako važan bio je njegov pedagoški rad. Sudjelovao je u osnivanju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, bio njezin prvi dekan tijekom dvaju mandata, a nakon umirovljenja 2006. dodijeljeno mu je počasno zvanje profesora emeritusa.
- Da nije bilo njega, ne bi bilo Umjetničke akademije. Bio je njezin osnivač i prvi dekan. Jako je volio i cijenio svoje studente, koji su ga posjećivali i u našem domu. Nakon umirovljenja i dalje ih je podučavao - prisjetio se Mario.
Upravo je posvećenost Akademiji i mladim umjetnicima jedan od razloga zbog kojih je u kasnijim godinama rjeđe samostalno izlagao. Njegov sin pritom ispravlja podatak da Kezić nakon početka devedesetih više nije imao samostalnih izložbi, podsjećajući na njegova kasnija predstavljanja u Galeriji Studin u Kaštelima, kao i na sudjelovanje na brojnim skupnim i humanitarnim izložbama tijekom rata.
Slike na kojima se vrijeme vidi u slojevima
Izložba "Tlo slike“, čiji je kustos Dalibor Prančević, obuhvaća presjek Kezićeva stvaralaštva od mladenačkih radova do posljednjih godina njegova aktivnog slikanja. Većina djela sačuvana je u obiteljskom domu, kod njegova sina i kćeri Marine.
- Slike su bile na zidovima kuće u kojoj živim, u sestrinu stanu te u prostoru koji sam pretvorio u mali depo jer nisu sve mogle biti izložene. Ljubomorno ih čuvam - govori Mario.
Krajolik je u Kezićevu slikarstvu neprestano prisutan, premda s vremenom prestaje biti doslovan prizor i postaje sloj, brazda, pukotina, trag i sjećanje na prostor. Njegove slike nisu nastajale brzo ni u nekoliko naglih poteza.
- To su uglavnom ulja na platnu. Nisu to slike koje su nastajale ekspresionistički, u nekoliko sati. Otac je radio jako dugo, nekada i po mjesec dana na jednoj slici, što se može vidjeti u vrlo istančanim nijansama boja - objašnjava.
Kustos Prančević u Kezićevim slikama prepoznaje i upozorenje na krhkost tla i posljedice čovjekova odnosa prema prirodi. Mario Kezić ističe kako je svako čitanje umjetničkog djela nužno subjektivno, ali prihvaća da slike njegova oca danas mogu dobiti i nova značenja.
Među izloženim djelima njemu je osobito drag očev autoportret iz 1956. godine, nastao kada je Jurica imao samo 20 godina. Izdvaja i raspela, Krista u baroknom okviru te pejzaže koji su obilježili velik dio njegova stvaralaštva.
Nakon Ankicine smrti više nije imao snage uzeti kist
Iza umjetnika i profesora stajao je čovjek iznimno vezan uz obitelj. Jurica Kezić 1957. godine zasnovao je obitelj s Ankicom Meštrović i preselio se u Solin, gdje je ostao do kraja života. Godinu poslije rodili su im se blizanci Marina i Mario.
Nakon Ankicine smrti 2011. godine povukao se i gotovo prestao slikati.
- Nakon njezine smrti tu i tamo radio je neke crteže, ali postao je dosta depresivan i bilo mu je teško bez nje. Jednostavno više nije imao volje ni snage uzeti kist u ruke - otkriva njegov sin.
Jurica Kezić preminuo je 16. svibnja 2021. godine. Doživio je, kaže Mario, i praunuka Viktora, kojega je držao u krilu. Obitelj mu je uvijek bila na prvome mjestu. A što bi rekao da danas može vidjeti monografsku izložbu postavljenu njemu u čast?
- Još dok je bio živ spomenuo sam mu mogućnost da napravimo monografsku izložbu. Rekao mi je: "Ma daj, Mario, pa nećemo se sada gnjaviti. Nemoj skidati slike sa zidova. Kako ćeš ih nositi s gornjeg kata i iz depoa? Mani se izložbi, imao sam ih dovoljno.“ Takav je bio. Nije volio javne istupe, publicitet ni samoreklamu. Nikada svoje zasluge nije isticao u prvi plan - zaključio je Mario Kezić.
Upravo zato izložba "Tlo slike“ nije samo pogled na jedan vrijedan slikarski opus. Ona je i susret s tihim, duhovitim i samozatajnim čovjekom koji je trajni trag ostavio na slikarskim platnima, u prostorima Splita te među generacijama umjetnika kojima je prenosio svoje znanje. Dio radova splitska publika dosad nije imala priliku vidjeti, pa je ovo rijetka prilika za cjelovit susret s djelom Jurice Kezića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....