– Iz crteža crpim snagu, crtež je bio na početku i on je danas. Ponekad iz njega nastane veliko platno, a još češće ostane samo na papiru iz blokića, na nekoj kuverti za pisma, bilo kakvom slobodnom listu papira. Ni sam ne znam koliko sam ih kroz desetljeća nacrtao, možda i deset tisuća. Volim crtež jer je on embrij za sve što se po njemu realizira, bez obzira u kojem likovnom izrazu. Crtež je stanje duha koje Platon naziva produktivnim ludilom, svaki umjetnik u stvaralaštvu iznosi svoju istinu – slušamo kratki monolog u ateljeu Petra Jakelića, doajena hrvatskog slikarstva i prof. emeritusa Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, koji je 16. lipnja u Sveučilišnoj galeriji predstavio retrospektivu svojih crteža. Izložba pod nazivom "Nulla dies sine linea" predstavit će tristotinjak crteža iz golemog umjetnikova opusa, a monografiju je pripredio dr. sc. Joško Belamarić, u nakladi splitskog Sveučilišta.
Atelje na Plokitama
Primio nas je u ateljeu na splitskim Plokitama, na zadnjem katu jedne od stambenih višekatnica. Na vratima pločica s dvije strelice: na jednoj strani Josip Botteri Dini, na drugoj Jakelić. Ovdje je od 1973. godine i ne možemo ne zapaziti kako ovaj prostor odudara od zamišljenih slikarskih radionica u kojima obično vlada nezamislivi nered. U Jakelićevu ateljeu vlada nezamisliv red, pa ipak se u svaki kvadrat možemo zagledati minutama, svaki je centimetar dizajniran i ispunjen kreativnim redom. Po zidovima su manji umjetnikovi radovi, do njih galerija obiteljskih fotografija, istrižene šonete iz "Slobodne" pokojnih kolega, potom veliko zrcalo, nekoliko plakata zamamnih ljepotica. Uokvireni stihovi prijateljske posvete Tonča Petrasova Marovića, maslinova grana blagoslovljena na Cvitnu nedilju, škatula na kojoj piše "suho lišće", druga škatula na kojoj je nacrtao bušilicu, jer je unutra – bušilica. Posvuda slikarski alat: uredno zakucani pineli na letvicama, kutijice na kojima piše: lazur, uljane male, pastel crna za monotip, potom tube i škatulice s bojama. Veliki kasetofon lebdi u zraku na dva konopa. Minijaturne ladice pune nečega, sve s urednim natpisima, arhiv, mala biblioteka. Slike koje vise s plafona naslagane kao pršuti…
U desetak minuta koliko je Boži bilo dovoljno da fotografira starog majstora, utonuo sam u čudni svijet, tvornicu u kojoj nastaju snovite slike Petra Jakelića. Slike koje poznaju samo dva stađuna – jesen i ljeto, koje se dive ženama, sjetnima i moćnima, platna na kojima plešu volovi i među oblacima se rumene jabuke.
Jabuke sela Prugova
U selima koja uvijek podsjećaju na njegovo rodno Prugovo, u kojem je došao na svijet 1938. godine, radeći i školujući se, završivši Akademiju u Beogradu, pa godinama predajući na Pedagoškoj akademiji i Umjetničkoj akademiji u Splitu. Neki savršeni red vladao je u realnosti tog čovjeka, čije su slike baš suprotne. San na san. Nepatvorena mašta.
– Gledate po ateljeu? Nije velik, tek dvadesetak kvadrata, ali za mene je bio veliki spas imati svoj kutak. Tako sam ga sam i uredio, s desecima ovih polica, brokava, letvica, nadasve dragih uspomena i osoba koje me gledaju sa zidova. Znate, rano doba mog života i studiranja obilježio je život po domovima, tako sam u Trogiru išao u osnovnu školu kad je zatvoren učenički dom i mene je primila jedna obitelj, Luša – učitelj Ante i njegova gospođa Amalija. Moji dobrotvori, a ja sam bio njihov špežat davnih pedesetih. Naravno da sam se morao naučiti manirima, preciznosti, dobrom ponašanju, točnosti. Takav sam i danas, kad idem u dućan točno znam što trebam, nikad ne lunjam okolo. Iz moje Viške ulice svaki dan pješačim do ateljea na Plokitama, to je obvezna tjelovježba – kazuje nam Jakelić, pa nas odnese, a mi se opet vraćamo na crteže.
– Prvi su nastali na prugovskom kominu. Ćaća je bio vješt zidar i napravio je lijepo veliko ložište, iznad njega su visjele komoštre i bronzin. Onda bih ja ožegom razgrnuo krupniji lug i na ravnoj površini u pepelu crtao štapićem, kao da ralom orem zemlju. Zašto je to meni palo na pamet, ne znam, je li to bio Božji poziv da se prepustim daru kojem sam posvetio život, možda. Ali tako je krenulo – prisjeća se umjetnik.
– Vrlo rano, tamo 1954. godine, dočuo sam da Slobodna Dalmacija objavljuje crteže kao ilustracije u novinama. Došao sam u redakciju na Pazaru i ostavio fasciklu crteža. Nakon nekoliko dana objavili su moj prvi crtež "Dječak čita". Bio sam izvan sebe od sreće, nisam ni pomislio da će mi platiti. A jesu, i to 500 dinara! Za mene, šesnaestogodišnjaka, to je bilo čitavo, nezamislivo bogatstvo. Mogao sam dvadesetak dana ručati manistru na pome u restoranu "Zagreb"… Ali više od svega bio sam ponosan, a tako je ujedno počela i dugogodišnja suradnja sa "Slobodnom". Pored toga, napravio sam i prvi logotip "Nedjeljne".
Pamtite imena, godine, događaje, čuvate crteže, skice, sve…
– Da, sve čuvam, bilježim, pamtim… Pamtim i da je moja draga supruga Marija, koju zovem svetim imenom Irma, bila vaša nastavnica u školi na Lučcu.
Istina! A vaša minucioznost spasila je i tisuće crteža koji će sada biti izloženi?
– Naravno, bit će izložen manji dio, ali u svakojakim formatima, od velikih (70 x 100 cm), do malih na papirićima. Puno sam ih radio za vrijeme dosadnih sjednica, tako da je s jedne strane crtež, a s druge nekakvo izlaganje ili dokument. I znate li, iako sam crtao za vrijeme govorancija, mogao sam ponoviti sve što je govornik izrekao. Mozak mi je funkcionirao na dvije razine. Čitavog života radim crteže, bilo gdje i bilo kada. Uvijek mi je blokić u torbi ili džepu, u svim mogućim tehnikama: ugljenu, olovci, tušu, bajcu…
Crtež je i prva umjetnost?
– Naravno, nikad nećemo otkriti što je paleolitskog čovjeka potaklo da u altamirskoj špilji iscrta i oslika strop i zidove likovima bizona. Španjolsku Altamiru nazivaju Sikstinskom kapelom ledenog doba. A na otoku Muna, na Sulawesiju, otkriven je crtež ruke datiran u razdoblje prije 67,8 tisuća godina, što je oko 1100 godina ranije od dosadašnjeg pronađenog otiska ruke u Španjolskoj. Špilje u Africi pune su crteža iz prapovijesti, to je drevna čovjekova potreba za izražavanjem. Nisam još toliko star, ali i mene, kao i te naše pretke, snažno privlači potreba za crtežima – smije se umjetnik, a za sveučilišni Universitas bio bi red pitati ga i o desetljećima predavanja mladim umjetnicima.
Od škole do Akademije
– Počeo sam najprije u Školi za primijenjenu umjetnost, odmah nakon što sam završio Akademiju 1964. godine. Tamo sam prijateljevao sa sjajnim umjetnikom i pedagogom Jakovom Budešom, prava je šteta da u javnosti nema više njegovih radova, on je bio veliki splitski grafičar i slikar. Potom sam na poziv mog profesora Ante Kaštelančića prešao na Pedagošku akademiju, od 1986. sam redoviti profesor, a nakon osnivanja Umjetničke akademije predajem tamo do umirovljenja u 70. godini i časti emeritusa. Predavao sam crtanje, slikanje i grafiku i mislim da sam sa studentima imao izuzetno dobar odnos; oni su poštovali mene, a ja njih još i više. Svoje znanje prenosio sam na svoj način, a to znači da sam im pričao iz iskustva, želio sam izbjeći da se previše muče otkrivajući toplu vodu. Sjećam se s radošću mojih studenata, od mlađih posebno su mi u srcu Dalibor Lovrić, Edvin Dragičević, Vice Tomasović i drugi. Kad sam otišao u penziju rekao sam: do sada si, Petre, učio druge, a sada ćeš učiti sebe.
Puno ste radili!
– Zato što volim raditi, ne znam što bih od sebe ni danas kad moji vršnjaci kažu da ne znaju di bi sa sobom. A ja ne znam kud bih prije… Da imam još jedan život ili da se uduplam, imao bih što raditi. Mene je život mazio, dao mi je priliku da se mogu baviti sobom i raditi na sebi. Dao mi je priliku da radim i da uvijek imam posla. Moj je moto: ako ne mogu sa vama biti u dobre, neću biti ni u loše. Volim ljepotu i dobrotu, a tamo gdje su ružnoća i zloća ne zalazim!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....