Nekad treba stati, zagrliti prijatelja i šutjeti s njim: Kažimir Hraste u posjetu svom remek-djelu tijekom snimanja filma o košarkaškom Mozartu

Kao umjetnik znaš da si uspio tek onda kad tvoje djelo živi, svojim vlastitim životom, neovisno od svog tvorca, kad poput Geppeta iz bajke uspiješ načiniti lutka od drveta, ili kakvog drugog materijala, a netko odozgo – Duh sveti, milost Božja – udahne mu život. I on oživi, pa onako sjajan, srebrno siv, pod svjetlom uličnog kandelabra, ko pod mjesečinom, sjedne na svoju klupu pod brijestom, na Baldekinu. I ti onda sjedneš pokraj njega, ko pokraj prijatelja i čuješ – Tup, tup, tup. Kuca mu srce! Ili to djeca udaraju košarkaškom loptom o pod igrališta iza vaših leđa...

Velik poput njega

Zapravo, isto je to. Shvatiš u trenu I onaj uzdah – netko je promašio – isto je to, to je on, kad je bio mali, i onaj ushit, netko je pogodio – i to je on, ili netko tko želi biti jed...