Volim čitati dnevnike. Ne (samo) zato što sam kurjožasti voajer. Prije svega me zanima kako ljudi definiraju granice toga, vjerojatno najdemokratskijeg, proznog žanra, jer o svojoj svakodnevici ne pišu samo književni profesionalci, nego i takozvani običan svijet, u širokom rasponu od čeljadi u juvenilnoj dobi pa sve do dama i gospode u jeseni života.
Buybookova edicija Dnevnik koju je osmislio Semezdin Mehmedinović, a u kojoj je u zadnjih pet godina izašlo petnaestak naslova regionalnih pisaca, zanimljiva je upravo stoga što daje pregled širine svih mogućih autorskih strategija.
Pod etiketom dijaristike dosad smo mogli pročitati prerušene romane, zbirke aforizama, pjesama, eseja, priča i ine književne rinfuze, labavo ili čvrsto ulančene jasnim konceptom. I taman kad sam povjerovao da su sve opcije, pristupi i poetike do sada već iskušane, eto nama Đurđice Čilić da još malo rastegne odgovor na pitanje, parafrazirat ću Raymonda Carvera, o čemu govorimo kada govorimo o dnevniku.
Njezin libar nosi naslov „Umjesto dnevnika“ i okuplja nedatirane zapise, iako je jasno da oni pokrivaju otprilike dvanaest mjeseci (veći dio 2004. i prve mjesece 2005. godine).
"Naslov ovoj knjizi dala sam prije negoli sam išta u nju zapisala“, veli autorica i nastavlja: „Zazvučao mi je adekvatno i fer jer sam znala da ću pisati neredovito, da ću nastojati ne koristiti proces nastanka ovog rukopisa kao trening za neke moje druge pisanije – što dnevnici katkad jesu, da neću spominjati i komentirati osvajačke i građanske ratove koji upravo traju, prirodne katastrofe, američke izbore, hrvatske ustavne krize i uhapšene ministre. I konačno – da ću nastojati što manje pisati o onome što mi se događa privatno, pogotovo ako je lijepo i zato stoji u kontrastu prema onome što se događa u društvu oko mene. Zbog toga evo već dva mjeseca ne mogu napisati ništa.“
Ona je sebi zavezala ruke
Ukratko, i prije nego što je natipkala prvi redak, ona je sebi već zavezala ruke, pa je zanimljivo pratiti kako se koprca u stupici koju je slobodnom voljom izabrala. Svoju kroniku započinje u Katowicama i Krakovu. U prvi je grad stigla da bi održala nekoliko predavanja na sveučilištu, a u drugi da bi zajedno s kolegicama i kolegama, redom uglednim polonistima, žirirala knjige koje se natječu za prestižnu Nagradu Wisława Szymborska.
Ono što zapanjuje, a možda čak pomalo i zastrašuje, jest nepopustljiva ozbiljnost kojom ona pristupa tome poslu. Da su je imenovali u stručno vijeće koje bi trebalo odlučiti o dodjeli koncesije za izgradnju nuklearne elektrane, to bismo nekako i razumjeli, ali ovdje se ipak radi „samo“ o knjigama. Zar će propasti svijet ako nagrada ode u ruke autoru ili autorici čiji je libar za nijansu ili dvije slabiji od nekog drugog u konkurenciji, a ima napasne ili samo vrlo glasne zagovornike? Hoće, uvjerena je Đurđica Čilić.
Uvjerenja koja doista živi
Možda ima viška vremena, pa si može dopustiti luksuz cjepidlačenja? Nema. Osim što predaje u dvije države i žirira, ona upravo dovršava jednu stručnu knjigu, sastavlja antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća te radi na zbirci kratkih priča (sva tri djela izašla su ovoga proljeća). Kad inzistira na brušenju izborničkih kriterija, to čini u korist vlastite štete, ali nju nije briga.
Njoj uvjerenja nisu pomodni intelektualni accessoire koji će je zaokupiti od devet do pet, nego ih doista živi. I to ne samo na poslu. S istom strašću kojom brani tuđe stihove, brani i ljude i pse koji nikamo ne pripadaju, sve one koji su svima drugima tuđi, samo su njoj bliski, sve bliži kako nam društvo i svijet općenito propadaju u mulj ksenofobije i opće bešćutnosti.
Taman kad pomisliš da je autorica svojim ustrajnim zauzimanjem za slabije podlegla sindromu Florance Nightingale, eto nje da se naruga samoj sebi: „Da je moguće izmjeriti što je jači motiv za te moje postupke: taština zašećerena egzibicionizmom ili čisti altruizam, rezultat u korist prvog uopće me ne bi iznenadio.“
Rehabilitacija pantagane
Ono što je počelo kao „obična“ zbirka zapisa prezaposlene žene koja se jednako bavi ljepotom (književnom) i ružnoćom (društvenom) ovoga svijeta, negdje će na polovici puta skrenuti u žanr koji bih, u odsutnosti boljega termina, mogao nazvati publicističkom postulaturom za pantagane.
Izvan svake konkurencije najomraženiju životinju u povijesti ljudskog roda ona, doduše, ne želi beatificirati ili kanonizirati, ali se zati silno potrudila – ako mene pitate, s velikim upsjehom – rehabilitirati je.
Ta druga polovica nudi bogatu hrestomatiju (fragmenata) tekstova koji svjedoče kako ocrnjujući štakore mi ustvari govorimo o sebi samima. Na toj točki Čilićkin osobni dnevnik prerasta u rijedak primjer libra koji govori u ime bića čiji cijuk nitko, ali zaista nitko osim autorice, ne želi slušati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....