Krkonoše su planinska skupina u Sudetima, pretežno u sjevernoj Češkoj, a manjim dijelom u južnoj Poljskoj, čiji me spomen redovito nasmije. Prije svega zato što ime tog masiva mome uhu ne zvuči bogzna kako uzvišeno, ali i stoga što mi priziva sjećanje na Dannyja Smiřickog, književnog alter ega jednog od meni omiljenih autora, Josifa Škvoreckog, koji je protagonist čak pet njegovih knjiga.
Barem dvije od njih („Kukavice“ i „Sjajna sezona“) događaju se u Kostelcu, izmišljenom gradiću koji ustvari glumi Náchod, piščevo mjesto rođenja i odrastanja, a oba se nalaze u blizini Krkonoša.
Da taj grozd planina nije samo sjajna inscenacija za situiranje priča iz mladosti zaljubljivog saksofoniste, zanesenjaka u jazz, koje su izdašno natopljene humorom, svjedoči slučaj Tomáša Halíka, češkog svećenika i teologa, rođenog 1948. koji je upravo u planinskoj kapeli Erlbeachove kolibe u Krkonošama započeo pisati libar zaokupljen konačnim pitanjima istine i smisla. Knjiga nosi naslov „Pisma papi“, na hrvatski ju je prevela Vikica Tišljar, a objavio zagrebački V.B.Z.
Imaginarni osmi
Ove epistole nisu bile adresirane na tada još uvijek živućeg Svetog Oca Franu, sedmog u nizu Crkvenih poglavara koji su se za piščeva života do toga trenutka izmijenili na mjestu Petrova nasljednika, nego su upućene imaginarnom osmom, koji mu se ukazao prvo u snu, da bi onda iskoračio na javu i postao njegov imaginarni sugovornik s kojim pretresa važna pitanja.
U najkraćem, „Pisma papi“ zaokupljena su mjestom Crkve (i vjere, dabome) u novome dobu koje je temeljito poljuljalo uvriježeni poredak vrijednosti. Halík, međutim, nije jedan od onih koji će krivnju za takav rasplet pripisati isključivo vanjskim faktorima, dapače: „Kaos i nasilje koji su pratili europske revolucije i brzina socijalnih promjena toliko su prestrašili predstavnike Crkve da su počeli kršćanstvo preseljavati u oblik ‘svjetonazora‘ koji je postao ideologija kontrakulture prema modernosti koja je polako pobjeđivala.“
Sukob između tradicionalista i progresivista, ponekad tinjajući, a sve češće i vrlo otvoren, jedna je od ključnih tema ove knjige. Autor raspolaže rijetkim talentom da oštru kritiku isporučuje češki suzdržano i podigrano, sve kao da neće, o čemu zorno svjedoče sljedeće rečenice:
‘Katolički Gorbačov‘
„Neki protivnici pape Franje u njemu vide ‘katoličkog Gorbačova‘: poziv na otvorenu debatu, uzajamno slušanje i respekt u okviru sinodalnog procesa podsjeća ih na Gorbačovljevu ‘glasnost‘, a sinodalna reforma na ‘perestrojku‘. Zar nisu Gorbačovljeve reforme dovele do kolapsa cijelog imperija? Vodi li papa Franjo prema sličnom kolapsu cijele Crkve?
Oni koji tako govore, pokazuju da Katoličku crkvu shvaćaju kao totalitarni sustav. I imaju djelomično pravo: kasni moderni katolicizam iz vremena pape Pija, čije preživljene idejne i institucionalne strukture papa Franjo kritizira i postupno reformira, u određenoj su mjeri bile totalitarni sustav.“
Halik podsjeća na zanemarenu činjenicu kako je tradicionalizam koji se kune u pravovjerje, u svojoj biti heretičan, jer riječ hereza ima korijen u glagolu odabrati: „Tradicionalisti iz blaga Crkve, koja je živa, polimorfna i promjenjiva cjelina, tijekom neprestanih rekontekstualizacija i reinterpretacija, svojevoljno odabiru samo određeni dio.“ Tome dodaje i rečenicu koja pogađa u samu srž problema: „Rečenica ‘Uvijek smo to radili tako‘, otrov je za Crkvu.“
Ušančeni u epohi
Naravno, teme kojima se autor bavi nisu tek unutarnja pitanja institucije kojoj pripada, jer kler značajno doprinosi stvaranju društvene klime, a ponekad se taj udjel ne može opisati drukčije nego kao raspirivanje histerije. Te je činjenice Halík itekako svjestan, baš kao što je svjestan i koliko visoka može biti cijena takvog odnosa prema kontroverznim pitanjima: „Ako se neki propovjednici umjesto naviještanja radosne vijesti usmjeravaju isključivo na pitanja abortusa ili istospolnih veza, pripremaju laganu pobjedu nemoralnim populistima koji uspješno love biračke glasove vjernika – dovoljno je da usvoje takvu retoriku.“
U konačnici, izravno i vrlo gorljivo uključivanje u delikatne društvene debate povlači za sobom i jednu neželjenu posljedicu koja se tiče samog položaja Crkve: „Sekularizacijom svog poslanja religijske institucije pridonijele su sekularizaciji svijeta.“
Halikova "Pisma papi" valjda srdačno preporučiti svim kategorijama čitatelja, a osobito našemu kleru koji je duhom još uvijek ušančen u epohi prije Drugog vatikanskog koncila, pa nije kadar osvijestiti ni autentične izazove sadašnjosti, a kamoli tek promišljati budućnost koja nas čeka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....