Prošlo, zabraniteljsko ljeto zorno nam je pokazalo kako u dijelu veteranske populacije na neki paradoksalan, a pomalo i perverzan način tinja iskrena nostalgija za ratom, za danima ponosa i slave kad ih se posvuda veličalo i častilo.
Trideset je godina prošlo od užasa koje su proživjeli, a oni s nježnošću evociraju uspomene na to vrijeme, jer se u sadašnjosti osjećaju zanemareni i beznačajni, pa si pokušavaju dobiti na važnosti time što zastrašuju nepoćudne umjetnike.
No nisu samo ostarjeli ratnici sentimentalni prema davnoj prošlosti.
Žalac nostalgije može bocnuti, a ponekad, bogami, i prosvrdlati, čak i one koji u ratu nisu nosili puške, pa nikad nisu podlegli iskušenju da povjeruju kako iza njih stoji bilo kakva moć. Oni su „samo“ pokušavali preživjeti, sačuvati glavu i – što je vrlo često kudikamo teže – dostojanstvo. I eto ih sada, tridesetak godina kasnije, kako se sa sjetom prisjećaju dana ne ponosa i slave, kako to čine bivše vojnici, nego užasa i strave.
To je jedna od ključnih tema nove knjige Semezdina Mehmedinovića „Rat je bio budistički samostan“, objavljene u nakladi zagrebačkog Multimedijalnog instituta.
Mitraljiranje librima
Ovaj autor zadnjih nas mjeseci mitraljira novim librima. Prošle jeseni predstavio je „Mali roman o tišini“, ovoga proljeća „Kuću za pisanje“, a na izmaku ljetu već treći naslov u rafalnoj seriji. Takva produktivnost nekoga bi mogla zastrašiti, pa u autorovu obranu treba reći kako friški libar nije novo djelo, nego neka vrsta autorskog remiksa koji okuplja tekstove nastajale u proteklih tridesetak godina, isprva posijane u različitoj periodici, a sada čvrsto uvezane u zaokruženu cjelinu.
Hvalim uvez ne zato da bih se naklonio nakladniku (iako dizajnom i opremom sveska on itekako zaslužuje poštovanje), nego autoru koji je raspršenu građu uokvirio jasnim konceptom. Premda, ruku na srce, njemu to i nije naročiti problem.
Za razliku od većine pisaca koji redovito ili povremeno surađuju s dnevnim i tjednim listovima odnosno časopisima, pa svoje tekstove manje ili više prilagođavaju karakteru medija u kojemu su angažirani, njemu nikad nije palo na pamet silaziti s vlastite, osebujne i prepoznatljive autorske tračnice. I stilom i sadržajem svojih tekstova Mehmedinović je uvijek ostajao vjeran sebi, baveći se motivima i temama koje su njegova trajna preokupacija i kojima prilazi iz vrlo osobnog, intimističkog kuta.
Jedna jedincata knjiga
Sve njegove knjige zbirke su ulančanih krokija svakodnevice, kojima možemo nadijevati različita imena. Neki će ih čitati kao kratke, premda visoko poetizirane priče ili eseje, drugi kao izvatke iz dnevnika što ga, evo, de facto vodi već četrdesetak godina, iako njegovi tekstovi de jure ne pripadaju dijaristici, treći kao romane koje raspisuje u nastavcima... Nema veze što je novi libar autorska kompilacija starih, već zaturenih tekstova koje je i sâm pisac dobrim dijelom već bio pozaboravljao, on se svejedno čita kao nastavak one jedne jedincate knjige koju Mehmedinović stalno iznova dopisuje.
Identitet i nostalgija
Ovoga puta fokus je izoštren na dva ključna i tijesno povezana pojma: identiteta i nostalgije. U bosanskom ratu bilo mu je „zapisano“ da pogine, jer je bio obilježen svojim imenom i prezimenom. Ipak, uspio je preživjeti i preseliti se u Sjedinjene Američke Države, gdje je prvih nekoliko godina njegova individualnost bila poništena statusom izbjeglice, da bi onda, nakon rušenja newyorških Blizanaca, opet bio ukalupljen u staru etničku odnosno konfesionalnu kućicu, pa je njegovo muslimansko porijeklo iznova postalo jedino što ga određuje u očima razdražene većine domaćega svijeta. Ma koliko god se trudio dokazati kako on nije gola suma slovnih znakova iz imena i prezimena, sve mu je bilo zaludu.
Suština egzistencije
A jednom kad čovjek osvijesti činjenicu da bijeg zapravo nikad i nigdje nije niti moguć, jer je on uvijek vrlo uvjetan i relativan, jedino što mu preostaje jest utjeha nostalgije. Do toga će zaključka Mehmedinović doći oslanjajući se na stihove Roberta Bolaña čiju pjesmu prenosi i ovako podvlači:
„Nema ništa važno u prošlosti koju pjesma opisuje, osim što je u njoj sve važno, zbog te nostalgije prema pustom vremenu zadržanom u predmetima, vremenu koje je nepovratno prošlo. Tako biva s prošlošću, ostaje zarobljena u radosti, ili u nepojamnom bolu. Sviđa mi se misao – i bez obzira što je netačna – da je nostalgija, u stvari, suština ljudske egzistencije.“
Konačno, nostalgija je i ključ za razumijevanje kriptičnog naslova ove knjige. Posegnite za njom da biste se uvjerili kako se rat zaista može usporediti s budističkim samostanom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....