Ovog pisca svi znate, ali na površinu izlaze detalji koji mu ne služe baš na čast, posebice kako se ponašao prema ženi

Charles Dickens (1812. – 1870.), autor "Olivera Twista", "Božićne pjesme", "Davida Copperfielda", "Velikih očekivanja" i "Priče o dva grada", književnu je slavu stekao djelima u kojima je opisivao siromaštvo, društvenu nepravdu i sudbine ljudi s margine viktorijanske Engleske. No imao je i drugu stranu... 

Dickens je bio oženjen već 21 godinu i otac desetero djece kada je upoznao 18-godišnju glumicu Ellen Ternan. Slavni pisac imao je 45 godina, uspješnu karijeru i ugled čovjeka čija su djela čitatelje učila suosjećanju. No kada je odlučio prekinuti zajednički život sa suprugom Catherine, prema njoj nije pokazao mnogo milosti. Prikazivao ju je kao ženu koja ga ne razumije, dovodio u pitanje njezinu sposobnost da bude majka i spominjao navodni duševni poremećaj. Prema svjedočanstvu koje je Catherine pred kraj života povjerila prijatelju, pokušao ju je čak smjestiti u psihijatrijsku ustanovu.

Ona mu nije uzvratila javnim obračunom. Nije u novinama iznosila pojedinosti njihova braka niti pokušavala uništiti njegov ugled. Godinama poslije, na samrti, sačuvala je upravo ono što je pokazivalo koliko je njihov početak bio drukčiji: njegova ljubavna pisma. Kćeri je, prema sačuvanom obiteljskom svjedočanstvu, rekla da ih preda Britanskom muzeju "kako bi svijet znao da me nekada volio".

Od zaljubljenih mladenaca do odvojenih spavaćih soba

Charles Dickens i Catherine Hogarth vjenčali su se u travnju 1836. godine. Njihov brak nije počeo kao hladan dogovor niti kao pogreška koju su odmah prepoznali. Catherineina sestra Mary, koja je boravila s mladencima, pisala je rođakinji da je Catherine sretna "koliko je dan dug" i da su njih dvoje nakon vjenčanja još privrženiji jedno drugome. To pismo, napisano 15. svibnja 1836., danas se čuva u Muzeju Charlesa Dickensa u Londonu.

Sljedećih godina obitelj je rasla gotovo neprekidno. Catherine je između 1837. i 1852. rodila desetero djece, putovala sa suprugom i sudjelovala u životu kućanstva koje je pratilo njegov sve veći književni uspjeh. No kako su prolazile godine, Dickens je postajao sve nezadovoljniji njom. U kasnijim je objašnjenjima tvrdio da nemaju dovoljno zajedničkoga i da se teško razumiju.

U jednom je trenutku razdvajanje postalo i doslovno: napustio je zajedničku spavaću sobu i dao zatvoriti prolaz između nje i prostorije u kojoj je odlučio spavati. Taj detalj, koji se navodi i u prikazu građe Muzeja Charlesa Dickensa, pokazuje koliko je njihov odnos zahladio prije konačnog odlaska iz zajedničkog doma.

Onda se 1857. pojavila Ellen Ternan. Mlada glumica, njezina sestra i majka angažirane su za izvedbe drame "The Frozen Deep", u čijem je postavljanju sudjelovao i Dickens. Njegova privrženost Ellen ubrzo je postala jedan od ključnih razloga konačnog raspada braka.

Narukvica koja je završila na pogrešnoj adresi

Prema kasnijim obiteljskim svjedočanstvima i biografskim prikazima, sukob je dosegnuo vrhunac u proljeće 1858., kada je narukvica namijenjena Ellen pogreškom dostavljena u Dickensov obiteljski dom. Catherine je pronašla dar za drugu ženu i suočila supruga sa sumnjom u nevjeru. Dickens je sve poricao. Tvrdio je da je uobičajeno da dariva ljude koji sudjeluju u njegovim kazališnim predstavama. Nije se zaustavio na tom objašnjenju: inzistirao je na tome da Catherine posjeti obitelj Ternan i tako pokaže kako između njega i mlade glumice nema ničega neprimjerenog. Supruga, koja je imala razloga osjećati se poniženo, trebala je svojim posjetom pomoći u obrani njegova ugleda.

Ugovor umjesto razvoda

U proljeće 1858. Charles i Catherine dogovorili su formalno razdvajanje. Nisu se razveli: uvjete odvojenog života uredili su pravnim sporazumom, bez sudskog postupka razvoda, i ostali su zakonski vjenčani do njegove smrti. Sporazumom je bilo predviđeno i da Catherine ima slobodan pristup djeci, iako su, osim najstarijeg sina, ostala živjeti uz oca.

Financijsku stranu dogovora otkriva autentično Dickensovo pismo odvjetniku Fredericu Ouvryju od 23. svibnja 1858. U njemu je napisao da se sve mora riješiti plaćanjem "šest stotina godišnje, uključujući sve". Dodao je da će taj iznos biti dovoljan i za održavanje njezine kočije te za sve što joj je potrebno.

Iza naizgled urednog financijskog dogovora stajao je potpuni raspad zajedničkog života. Catherine je napustila obiteljski dom, a s njom je otišao najstariji sin Charley. Ostala djeca ostala su uz Dickensa, kao i Catherineina sestra Georgina Hogarth, koja je nastavila voditi njegovo kućanstvo. Catherine se tako našla odvojena ne samo od supruga, nego i od većine djece, dok je njezina vlastita sestra ostala u njegovoj kući. 

On je govorio javno, ona je šutjela

Dickensu očito nije bilo dovoljno da razlaz bude uređen iza zatvorenih vrata. Želio je objasniti i kako ga javnost treba razumjeti. U lipnju 1858. objavio je izjavu u kojoj je poručio da je dugotrajna obiteljska teškoća riješena sporazumno, bez ljutnje i zlovolje. Glasine je odbacio kao odvratne laži. Pritom je govorio i u svoje i u suprugino ime.

U drugom tekstu, sastavljenom 25. svibnja za njegova menadžera Arthura Smitha i poslije objavljenom u novinama, bio je mnogo određeniji. Tvrdio je da su on i Catherine godinama nesretni, da ona sama osjeća kako nije prikladna za život koji vodi kao njegova supruga, te da je zbog osobitosti njezina karaktera briga o djeci velikim dijelom pala na Georginu. Spomenuo je i njezin navodni "duševni poremećaj".

Istodobno je branio mladu ženu koju su povezivali s njihovim razlazom. Ne navodeći joj ime, opisao ju je kao nevinu i čistu poput vlastitih kćeri. Priznao je "veliku privrženost i poštovanje", ali odlučno poricao sve što bi upućivalo na nedopušten odnos. Dickens je imao ono što Catherine nije: velik javni utjecaj i mogućnost da vlastitu verziju događaja prenese širokoj publici. Ona nije pokrenula usporedivu javnu kampanju protiv njega. Njezinu su suzdržanost zamjećivali i suvremenici.

"Čak ju je pokušao zatvoriti u umobolnicu"

Najteža optužba protiv Dickensa nije došla iz njegova javnog obračuna sa suprugom, nego iz privatnih pisama njezina prijatelja. Profesor John Bowen sa Sveučilišta u Yorku istražio je zbirku pisama novinara Edwarda Duttona Cooka kolegi Williamu Moyu Thomasu. Cook je poznavao Catherine i u siječnju 1879., posljednje godine njezina života, zapisao ono što mu je ispričala o raspadu braka. Rezultati istraživanja predstavljeni su 2019. godine.

Prema Cookovu prikazu, Dickens je zaključio da mu supruga više nije po volji: rodila je desetero djece, ostarjela i izgubila dio nekadašnjeg izgleda. Potom je zapisao: "Čak ju je pokušao zatvoriti u umobolnicu, jadnicu!" Dodao je da pisac nije uspio ostvariti tu namjeru. Bowen je zaključio da pisma pružaju ozbiljan dokaz kako ju je Dickens pokušao prikazati duševno bolesnom i postići njezin smještaj u ustanovu, ali liječnik za to nije našao osnovu. Iza pisca koji je u djelima tako uvjerljivo branio ponižene pojavila se slika čovjeka spremnog da suprugu prikaže nepouzdanom kako bi opravdao vlastiti odlazak.

Skriveni život s Ellen

Odnos s Ellen Ternan Dickens je nastavio skrivati. Biografkinja Claire Tomalin rekonstruirala je tragove njihova života iz pisama, adresa, dnevnika i drugih dokumenata. Prema njezinu istraživanju, osigurao je Ellen kuću izvan Londona i tajno je posjećivao. Njihova je povezanost trajala do njegove smrti 1870. godine. Većina novijih biografa smatra da su bili ljubavnici, ali njihova uzajamna intimna prepiska nije sačuvana. Zato se svaki detalj ne može iznositi s jednakom sigurnošću. Osobito je sporna priča da su dobili dijete koje je rano umrlo: ona se oslanja na posredna svjedočanstva i ostaje predmet rasprava.

Tajna se poslije nije razotkrila jednim velikim priznanjem. Otkrivala se postupno, kroz obiteljska sjećanja i biografska istraživanja. Važan izvor postali su razgovori njegove kćeri Katey Perugini s Gladys Storey, autoricom knjige "Dickens and Daughter", objavljene 1939. godine. Kasniji su istraživači takva sjećanja uspoređivali s dokumentima, odvajajući ono što se može potvrditi od onoga što je ostalo obiteljska predaja.

Nije tražila osvetu, nego da ostane dokaz ljubavi

Catherine je nadživjela supruga devet godina. Njihov razlaz nije pretvorila u javnu ispovijest kojom bi mu vratila za poniženja. To ne znači da nikome nije govorila o svojoj patnji – Cookova pisma pokazuju da jest – nego da ga nije javno razotkrivala na način na koji je on javno objašnjavao njezine navodne nedostatke.

Sačuvana pisma iz kasnijih godina pokazuju i njezinu trajnu privrženost djeci. Kada je Muzej Charlesa Dickensa 2024. predstavio obiteljsku korespondenciju, kustosica Emma Harper ocijenila je da ta građa ruši sliku koju je pisac stvarao o Catherine kao neprikladnoj supruzi i majci.

Najpotresniji trag ipak je ostao vezan uz pisma koja je on nekoć slao njoj. Dickens je njezina pisma njemu spalio, navodi njegov muzej. Catherine je njegova sačuvala.

Pred smrt 1879. predala ih je kćeri Katey uz riječi koje su ostale zabilježene u obiteljskom svjedočanstvu: "Daj ih Britanskom muzeju, kako bi svijet znao da me nekada volio."

Nakon svega što se dogodilo, nije tražila da svijet zapamti samo njegovu okrutnost. Tražila je da ostane i dokaz da njihov zajednički život nije oduvijek bio onakav kakvim ga je prikazivao kada ju je odlučio napustiti.