Dana 15. lipnja 2026. godine Sveučilište u Čileu odalo je počast uspomeni i djelu akademika Antonija Skármete Vraničića, jednog od najznačajnijih čileanskih književnika i jednog od najpoznatijih potomaka hrvatskih iseljenika u Latinskoj Americi. Na svečanosti pod nazivom "La palabra como legado: Antonio Skármeta en la Universidad de Chile", njegova je osobna knjižnica darovana Sveučilištu, predstavljena je Katedra Antonio Skármeta za kreativno pisanje, kao i iberoamerička nagrada koja nosi njegovo ime.
Taj hommage nije samo priznanje velikom književniku. On je i podsjetnik na izniman doprinos hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka kulturnom životu Čilea. Antonio Skármeta bio je najpoznatiji među njima, ali nipošto nije bio jedini.
"Hrvati su pronalazili svoj identitet pisanjem. Kroz maštu i kreativnost prevladavali su probleme teškog života", zapisao je Antonio Skármeta.
Te riječi možda najbolje objašnjavaju jedan gotovo nevjerojatan fenomen: pojavu stotina čileanskih autora hrvatskoga podrijetla koji su tijekom više od jednog stoljeća stvarali književna, publicistička i znanstvena djela te su ostavili dubok trag u čileanskoj kulturi.
Moje zanimanje za taj fenomen započelo je prije više od dvadeset godina tijekom rada u Hrvatskoj matici iseljenika. Potaknuta željom da sačuvam od zaborava stvaraoce hrvatskoga podrijetla raspršene diljem svijeta, 2006. godine osmislila sam i realizirala izložbu "Da se ne zaborave...", posvećenu piscima s hrvatskim korijenima u prekomorskim zemljama.
Tijekom istraživanja otkrila sam podatak koji me je iznenadio: najveći broj pisaca hrvatskoga podrijetla nalazio se upravo u Čileu. Već tada uspjela sam evidentirati oko dvjesto autora. Bio je to prvi sustavniji pokušaj prikupljanja podataka o toj temi u hrvatskoj kulturnoj javnosti.
Mali katalog nastao uz izložbu godinama je bio jedini dostupni pregled pisaca hrvatskoga podrijetla iz Čilea na hrvatskom jeziku. Upravo je taj pionirski rad postao temelj za mnogo opsežnije istraživanje, koje je tijekom godina raslo i nadopunjavalo se novim podacima, fotografijama, bibliografijama, biografijama i književnim zapisima.
Rezultat tog rada bila je moja knjiga "Čileanski pisci hrvatskoga podrijetla", objavljena u Nakladi Bošković.
Riječ je o jedinstvenom djelu koje obuhvaća više od 300 autora hrvatskih korijena koji su djelovali u Čileu tijekom razdoblja duljeg od 130 godina. U knjizi su evidentirana 1133 naslova, od književnih i znanstvenih djela do autobiografija, memoara, dnevnika, novinskih tekstova i obiteljskih zapisa.
Posebnu vrijednost knjizi daje činjenica da nije riječ samo o književnopovijesnom pregledu, nego o svojevrsnoj antologiji i biobibliografiji koja hrvatskoj javnosti prvi put pruža cjelovit uvid u jedan izniman kulturni fenomen.
U međuvremenu je 2012. godine ugledni čileanski akademik Cedomil Goic Goic objavio djelo "Bibliografía de autores chilenos de ascendencia croata", u kojem je evidentirao oko 170 autora hrvatskoga podrijetla. Uvažavajući veličinu i važnost njegova rada, nisam posegnula za jednostavnim preuzimanjem podataka radi dopune vlastitog istraživanja, nego sam akademiku Goicu predložila suradnju. Prihvatio ju je sa zadovoljstvom, čime je knjiga dobila dodatnu znanstvenu težinu i međunarodnu vjerodostojnost.
Ipak, važno je istaknuti kako ideja istraživanja, inicijalno prikupljanje građe, izložba iz 2006. godine, prvi katalog te koncept objedinjavanja čileanskih autora hrvatskoga podrijetla u jedinstvenu publikaciju predstavljaju rezultat mojeg autorskog i istraživačkog rada koji traje više od dva desetljeća.
Knjiga nije nastala slučajno. Nastala je iz uvjerenja da ono što nije zapisano može nestati, a ono što je zapisano postaje dio kolektivne memorije.
Zato se u njoj nalaze ne samo svjetski poznata imena poput Antonija Skármete, nego i deseci manje poznatih autora, novinara, pjesnika, kroničara i znanstvenika koji su svojim djelima svjedočili o životu hrvatske zajednice u Čileu.
Kako kaže hrvatski književnik Ante Zemljar, koji je jedno vrijeme proveo u Čileu (1922. – 2004.):
"Sudbina predaka taložila se kroz sjećanja i priče na novo potomstvo i danas im se javlja u brojnim slikama unutar njihovih obiteljskih gnijezda."
Upravo je ta misao bila nit vodilja mojeg istraživanja.
Još je snažnija njegova druga opservacija:
"Ako biološki procesi imaju nečeg zajedničkog s duhom i aktivnošću potomaka, tada se gen s poetskog Hvara i Brača ovdje u punom zamahu prometnuo u fenomen književnosti i umjetnosti."
Fenomen o kojem govori Zemljar danas možemo dokazati brojkama: više od 300 autora, 1133 evidentirana naslova, 25 članova Čileanske akademije hrvatskoga podrijetla i više od stoljeća neprekinutog književnog stvaralaštva.
Zato je hommage Antoniju Skármeti mnogo više od sjećanja na jednog velikog pisca. On je podsjetnik na golemo kulturno nasljeđe hrvatskih iseljenika u Čileu i na potrebu da se ono istražuje, dokumentira i čuva.
Ako danas znamo razmjere toga fenomena, ako možemo govoriti o stotinama autora i više od tisuću njihovih djela, onda je to i zahvaljujući dugogodišnjem istraživanju koje je rezultiralo knjigom "Čileanski pisci hrvatskoga podrijetla". Ta knjiga ostaje trajni dokument jednog iznimnog poglavlja hrvatske i čileanske kulturne povijesti te svjedočanstvo da hrvatski duh nije prestao živjeti ni onda kad je napustio jadranske obale.
Jer, kako je zapisao Ante Zemljar:
"Pod Andama kad zaredaju smrti, duž Jadrana pale se uljanice."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....