Rijetki su u nas kazalištarci koji su u svojoj umjetničkoj aktivnosti pokrili sve moguće oblike djelovanja u ili oko teatra. Zapravo, malo je tko iz naše opće teatralije i kolektivne kazalištarije uspio, makar i ovlaš, približiti se razvedenosti kazališnih stvaralačkih i reproduktivnih aktivnosti u mjeri u kojoj se – u punini svojih i zanimanja i znatiželja – bio realizirao totalni kazalištoljub i posvemašnji kazalištoslov – Vlatko Perković.
Jerbo, imenovani artist rođen na Klisu, danas, 22. kolovoza, navršava svoj 90. rođendan! I, dao je kazalištu i više od samoga sebe. Isprva, nastupao je kao glumac, eda bi se relativno brzo preko niza produkcija u kojima je bio asistent redatelja dovinuo do redateljskog stola, često bivajući u isti mah i redateljem i glumcem iz iste podjele unutar ruže solista. Premda je bio dominantno dramski kazalištarac, Perković je u dva navrata u matičnom HNK Split bio učinio i uprizorenja opernih verističkih perjanica: „Cavalleria rusticana“ Pietra Mascagnija i „I Pagliacci“ Ruggera Leoncavalla. Nadalje, kao školovani teatrolog s obranjenim doktoratom u Pragu, Vlatko Perković objavit će neobično mnogo važnih knjiga iz branše i više stotina kazališnih kritika i stručnih članaka po novinama i časopisima. Reproduktivnost glumačko-redateljskog aktera upalit će u njemu i žarulju kreativno-angažiranog pisca, pa će aversu akcije s pozornice kao protagonista, dodati i revers spisatelja u svojoj radnoj sobi kao dramatičara.
Povrh svega toga bit će kruna njegovoga rada ona predavačka u vidu sveučilišnog profesora, koji je ex cathedra odgojio niz naraštaja glumaca i redatelja, kao i inih trudbenika što su se odlučili na kruh s tri kore: tri kazališna zida uokolo pozornice, a pupa je tek onaj četvrti, zračni i invizibilni, podignut ničim izazvan između pozornice i publike čim se zastor rastvori…
Na kazališnoj pozornici debitirao je Vlatko Perković već s 15 godina, kad je 13. lipnja 1951. – baš na svetkovinu Svetog Ante, ravno prije 75 godina! – nastupio kao dječak Raka u drami „Gospođa ministarka“ Branislava Nušića. Uslijedit će više desetaka uloga u iznimno širokoj repertoarnoj lepezi, a kao asistent redatelja postat će prvi put pri tekstu „Iskupljena drama“ Tomislava Slavice. Igrat će Perković i u vlastitom dramskom prvijencu „Zatvoreno poslijepodne“, postavljanjem koje drame u Pragu, u tamošnjem divadlu Divizna, nešto kasnije će i obraniti zanat redatelja i dramaturga. Raspoloživost prostora na ovom mjestu bila bi nam premala već i za samo taksativno navođenje uloga i režija u kojima je Perković nastupao u Splitu, pa neka bude spomenuto kako je kao samostalni redatelj debitirao uprizorujući komad „Pobuna na ‘Caineu‘“ Hermana Wouka, kad je još usput odigrao i dvije uloge (Dr Bird i Poručnik bojnog broda John Chalee).
Među mnoštvom važnih Perkovićevih režija što će uslijediti, izdvojiti valja praizvedbu drame „Antigona, kraljica u Tebi“ T. P. Marovića i „Vještice iz Salema“ Arthura Millera, antologijske dvije izvedbe za dramatistiku HNK Split iz 80-ih godina minuloga vijeka i milenija. Kako uz dramu i oko drame ne može sve ni proteći bez „drame“, notirajmo u ovom trenutačnom vremeplovu i njegovu režiju Shakespeareova Hamleta, koja je bila izazvala novinske polemike, a sam je dramatičar Perković, nezadovoljan načinom kako su suradnici intervenirali u tekst i osmislili koncepciju njegove drame „Ucjena“, istu bio povukao s programa neposredno pred samu praizvedbu.
S druge strane, komad „Deus ex machina“ odlično je bio primljen u splitskom GKM-u, a svakako bi za ovu duhovnu uljudbu bilo korisno vidjeti kako figurira u ovdašnjem ambijentu i njegova drama „Tomislav“, koja u sebi ima i elemente tekstualnog predloška za mogući oratorij…
Mimo niza knjiga iz područja kazalištoslovlja, u kojima je bio kolacionirao svoje eseje i kritike što ih je desetljećima publicirao po periodici, bilo da su to zasebne studiozne teatrološke monografije, u naponu svojih stvaralačkih nagnuća – vidjeli smo: svih mogućih kad su magnetizam i gravitacija kazališne radijacije bili posrijedi – Vlatko Perković skočio je u javnost željan legitimacije i kao romanopisac. Godine Gospodnje 2000. objavio je, ergo, obimni roman „Ja, Donna Gall ili čekajući Cesaria“, koji je naišao na mlak odjek, daleko od one taktilnosti koja je bila primjerena kakvoći djela. Ipak, u zemlji i kulturi gdje romani drugo izdanje dožive više kao eksces ili akcidentalni splet kuriozitetnih okolnosti, konkretna je knjiga 2016. godine ipak i začudo zaživjela isponova. I to, taj put, u Zagrebu.
Dijalogičnost komunikacije među protagonistima unutar romana, ali i didaskaličnost pripovjedačeve deskripcije između pisca i čitatelja, ukazuje na autora koji je po afinitetu, priznavanju i percepciji, ipak, kazališni pisac. Uskoća dramskog oklopa i habita ponukala je Perkovića da se – za dramsku formu i njoj imanentan izričaj kojemu je dotad bio sviknut – posluži raskalašenijom romanesknom tvorevinom gdje slobodarska i, konkretno, libertinska umjetnička nagnuća mogu vlastitu i težnju i tlapnju razviti do pune artizanske ostvarenosti.
Mimo činjenice što se Perković na debitantski nastup kao romanopisac odvažio tek kao već prethodno ostvaren demijurg na nekoliko polja, on je – za svoj naraštaj – uzeo u vlastite dobrano okuražene ruke poprilično subverzivno oruđe kojim je širokim zamasima pri sječi, kao mačetom, probijao put za svoj prozni iskorak. Očitovalo se to i u samom izboru teme te u protežiranju rečenih slobodarsko-libertinskih emancipacija što pušu u jedra nezavisnosti feminističkih nastojanja, ali i u samom narativnom diskursu koji je kod Perkovića bio oslobođen ikakvih leksičkih i općenito jezičnih stega i morši pri procesu stvaranja literarnoga konstrukta i pripovjedačkog stila. Kao vrstan dramatičar koji je per tu sa svim izričajima scenske uprizorbe, bilo mu je jasno kako za postići prirodnu uvjerljivost valja ići i dalje od pukog realizma, te da jezična uškopljenost ne može uvjeriti čitatelja u plodnost priče i živost fabule koja, ako sve štima, mora oponašati stvarnost, a ne ju falsificirati te prikazivati kroz koprenu licemjerja ili u vidu škiljenja duž okulara voajerizma.
Zato je roman „Ja, Donna Gall ili Čekajući Cesaria“ odvažno pre-potentno djelo nimalo prepotentnog pisca, perjanica postmodernizma u domaćoj nam književnosti, koji je ostao slijepo nezamijećen i vikom prešućen samo zahvaljujući aljkavosti i nedostatku znatiželje kod struke, medijskoj aktivnosti orijentiranoj isključivo na uske kružoke i interese enklave, te, naročito, autorovu stvaranju u provinciji. (Da, „provincija“ je, znamo, misaoni i psihološki pojam; ma, 2000. godine kad se ovaj roman pojavio, taj je termin itekako imao i prostorno-geografsku semantičku komponentu!)
Pišući ovaj iskričavi i provokativni roman, Perković je dijelom pristao na nešto agresivniju otvorenost, hodeći progadurima čije su staze djelomice tabali Milorad Stojević i Borivoj Radaković, ili što će činiti Milko Valent, ali u njega nije bilo odveć radikalizma i skarednosti, već nešto finije umjerenosti kakvu je zastupao Zvonimir Majdak, ako se to tako može reći, na što je potonji aludirao i zajebantsko-programatskim naslovom romana „Pazi tako da ostanem nevina“. Fini (quasi)pornografski fragmenti pletu svoje konope s nitima erotičnosti, gradeći izazovnu spisateljsku teksturu i nudeći obilato štofa za emancipaciju sve progredirajućeg feminističkog pokreta u nas i u svijetu. Može se reći kako je ovaj roman plakatska platforma za protežiranje toliko pomodarskih ženskih prava, a sam pisac da je portparol tom nastojanju u pravednoj borbi ženskog dijela društva za svoje interese.
Kako ni u čemu Vlatko Perković nije mogao uteći od kazališta, tako je i u ovom romanu ostao posve okovan za medij teatarske djelatnosti. Budući da u teatru nije bio jedino koreograf, uzeo je balerinu u središte svoje pomnje, mećući starodavni Edipov kompleks u neku vrstu mocijske opozicije, gdje će se odnosi tupiti i zaoštravati na relaciji između majke i kćeri, odnosno kćeri sa samom sobom. Stoga će tu biti i introspektivnih traženja, oniričkih psihologiziranja, ali i ženskih onanijskih stradostrašća; dovoljno svega, da se otpuhne prašina s ovog nevidljivog romana, čijim komadićem, evo, prizivamo slaganje cjelovitog čitalačkog mozaika:
„I stala sam se milovati, polako, nježno, silno sretna što mi jagodice prstiju nailaze na toliko obilje sočnosti da su im dodiri lišeni svake nasilnosti, puni mekoće i umilnosti, kao pritajena uvertira za mahnitu solo točku razigrane balerine, koja za svoju što uspjeliju završnicu ponajprije u pamćenje tijela sabire mnoge draškave motive uzdrhtalih glazbala skrivenih u utrobi plesališta, da bi je oni malo potom silno razvijeni i osnaženi samom ljepotom svog zvukovlja, s lakoćom mogli zavijoriti uvis i privesti do vrtoglavih uzastopnih pirueta na rasplesanim prstima
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....