Redatelj i solisti otkrivaju zašto će ‘Don Carlo‘ otvoriti Splitsko ljeto: ‘Peristil vas proguta ako ga ne poštujete‘

Kad se 14. srpnja ugase svjetla, a prvi taktovi Verdijeva Don Carla ispune Peristil, Split neće samo otvoriti još jedno izdanje svog najvažnijeg kulturnog festivala. Otvorit će priču koja već gotovo stoljeće i pol jednako snažno govori o čovjeku, moći, ljubavi, prijateljstvu, politici i slobodi.

Tako će započeti 72. Splitsko ljeto, najznačajnija kulturna manifestacija grada pod Marjanom, koja će od 14. srpnja do 14. kolovoza publici ponuditi bogat program opernih, dramskih i baletnih predstava te koncerata na najljepšim gradskim pozornicama. U gradu u kojem se antička arhitektura i suvremena umjetnost susreću gotovo prirodno, Peristil svake godine postaje jedna od najposebnijih pozornica Europe. Ondje opera nije samo predstava - ona postaje iskustvo prostora, povijesti i emocije.

Najveće i najsloženije djelo

Nije stoga slučajno što ovogodišnje Splitsko ljeto otvara upravo Don Carlo, jedno od najvećih i najsloženijih djela Giuseppea Verdija, nastalo prema drami Friedricha Schillera. Opera koja progovara o zabranjenoj ljubavi, političkoj moći, sukobu države i Crkve, obiteljskoj odanosti, izdaji i cijeni osobne slobode ni gotovo stoljeće i pol nakon nastanka nije izgubila ništa od svoje snage. Dapače, mnogi će reći kako danas zvuči aktualnije nego ikada prije.

Kako suvremenom gledatelju približiti tako monumentalno djelo? Koliko je zahtjevno postaviti ga upravo na Peristilu, jednoj od najljepših otvorenih pozornica svijeta? Zašto se naslovna uloga smatra jednim od najvećih izazova za svakog tenora i što publiku očekuje na premijernoj izvedbi?

O svemu tome razgovarali smo s redateljem Goranom Golovkom, kojemu ovo nije prvi susret s Don Carlom. Operu je prvi put režirao 2019. godine u Narodnom pozorištu Sarajevo, a splitsku produkciju opisuje kao potpuno novo čitanje Verdijeva remek-djela. Svoja razmišljanja podijelili su i Tomislav Mužek, jedan od naših najistaknutijih tenora kojemu je ovo treća produkcija Don Carla, ali prva operna premijera na Peristilu, te nacionalni operni prvak Ivica Čikeš, koji se ovom produkcijom vraća na splitsku opernu pozornicu u jednoj od ključnih uloga. 

Ne morate znati gotovo ništa o operi

Prije nego što smo započeli razgovor o režiji, glazbi i zahtjevnosti ove monumentalne opere, dotaknuli smo se pitanja koje mnogi postavljaju kada se spomene opera - mora li gledatelj unaprijed poznavati radnju da bi u njoj mogao istinski uživati? Golovko odmah odmahuje glavom.

- Mislim da je upravo u tome genijalnost Verdija. On razjašnjava stvari i onima koji ne znaju čitati. Veliki umjetnik je onaj koji vas dotakne, a da prije toga ne morate znati gotovo ništa o djelu. Prisjeća se kako je jednom gledao predstavu američkog koreografa Mercea Cunninghama.

- Nisam znao što gledam, ali me potpuno hipnotizirala. Govorila je o meni, iako je nisam mogao racionalno objasniti. Umjetnost prije svega djeluje na emociju. Na to se nadovezuje Tomislav Mužek.

- Zašto bismo sve morali racionalno objašnjavati ako nam emocija već kaže sve? A onda nam ispriča jednu zanimljivu anegdotu koju nosi sa sobom godinama. Nakon jedne predstave upoznao je inženjera koji je radio na pokretanju proizvodnje Volkswagena u nekadašnjoj sarajevskoj tvornici automobila TAS.

- Rekao mi je da se Golf gotovo u cijelosti proizvodio u Sarajevu, osim Bosch pumpe. Pitao sam ga zašto. Odgovorio mi je: “Da biste napravili Bosch pumpu, morate ići u kazalište.” Ta mi je rečenica ostala urezana jer govori koliko umjetnost oblikuje čovjeka. Takva razmišljanja možda najbolje opisuju i Don Carla - operu koja ne traži od gledatelja da zna sve o njezinoj radnji, nego da joj se prepusti.

“Verdijeva glazba sama vas vodi kroz priču”

Redatelju Goranu Golovku Verdijev Don Carlo nije nepoznat teren. Jednu od najvećih i najsloženijih opera operne literature postavio je još 2019. godine u Narodnom pozorištu Sarajevo, no ističe kako je splitska produkcija potpuno novo čitanje istoga djela. U međuvremenu je prošlo gotovo sedam godina, a iskustvo rada na Peristilu otvorilo je posve drukčiju umjetničku perspektivu. Sve je, kaže, počelo s književnim predloškom.

- Prije svega privukao me dramaturški predložak, odnosno drama Friedricha Schillera. S druge strane, Verdijeva glazba takva je da vas sama vodi kroz dramaturgiju i režiju. Dovoljno je slušati što vam ona sugerira u emocionalnom i misaonom smislu. Ona vam omogućuje vrlo čistu razradu odnosa među likovima na pozornici.

Golovko smatra kako upravo spoj Schillerove dramske strukture i Verdijeve glazbe čini ovu operu jedinstvenom.

- Sama dramatika proizlazi i iz Schillerova predloška i iz Verdijeve glazbe koja vas na neki način opčini i hipnotizira. Ovo nije jedna od onih Verdijevih opera koje počivaju na velikim, svima poznatim arijama koje odmah ostaju u uhu. Međutim, cijela njezina struktura zavede vas i odvede na jedno posebno duhovno putovanje, kojega možda na samom početku niste ni svjesni.

Takvo djelo postaviti na Peristilu za svakog je redatelja izazov, a za Golovka, koji je Splićanin, i posebna čast.

- Naravno da je izazov. Kao Splićanin i kao redatelj smatram to velikom čašću, ali i velikom odgovornošću. Međutim, uz ovako profesionalnu ekipu kakvu imamo na pozornici sve je puno lakše i ugodnije, priznaje.

Posebno ističe suradnju sa solistima, za koje kaže da su ravnopravni kreativni partneri u nastajanju predstave.

- Moram priznati da sam vrlo zadovoljan dosadašnjim tijekom rada i suradnjom s pjevačima. Nije bilo nikakvih potresa ni nedoumica. Riječ je o vrlo kreativnim umjetnicima koji i sami nude svoja rješenja i prijedloge, a takve ljude treba slušati jer duboko promišljaju ono što rade i pjevaju.

Aktualna tematika i redateljski pristup

Iako je radnja smještena u Španjolskoj u 16. stoljeću, redatelj smatra kako je Don Carlo, koji inače govori o ljubavi, politici, vjeri, moći i slobodi pojedinca, danas možda aktualniji nego u vrijeme kada je nastao.

- Sve što ste nabrojali upravo su teme koje čine srž ove opere. Govorimo o moći, politici, dominaciji i podređenosti, zabranjenoj ljubavi, brakovima iz interesa i političkih razloga te osobnoj odgovornosti pojedinca koja dolazi zajedno sa slobodom. Rekao bih da su te teme danas možda aktualnije nego ikada prije. Razvojem tehnologije i društvenih institucija bili smo uvjereni da su neke vrijednosti trajno osvojene i da će ostati takve zauvijek. Međutim, vrijeme pokazuje da se sve to može vrlo lako urušiti i da svi možemo završiti u autokratskim i autoritarnim sustavima koji nas mogu gušiti kada i kako požele.

Zbog toga njegova režija nije ostala zarobljena u povijesnom okviru.

- Redateljski pristup nije nužno historicistički, premda nam Peristil sam sugerira određenu vizualnost i neka redateljska rješenja. Teško bi, primjerice, na Peristilu prošlo da pjevače odjenemo u astronautska odijela. S druge strane, nastojao sam cijelu priču približiti suvremenom gledatelju, njegovu senzibilitetu i razumijevanju tema o kojima govorimo. Zato uvodimo šest novih likova, takozvane ‘Čuvare ognja‘, koje igraju studenti glume Umjetničke akademije u Splitu, pojašnjava Golovko.

Njihovu ulogu zasad ne želi otkrivati, ali vjeruje da će upravo oni, zajedno s vrhunskim solistima, Zborom HNK Split i glazbom, dati predstavi novu dimenziju.

- Vjerujem da ćemo upravo uz njih, maestralno pjevanje, vrhunsko muziciranje, odličnu glumu naših solista i moćni Zbor HNK Split dobiti predstavu koju bismo, uvjetno rečeno - premda ne volim etikete - mogli nazvati postmodernom. Golovko posebno naglašava da režiju nikada ne gradi nametanjem gotovih rješenja.

- Kada ispred sebe imate pjevače takvog renomea, iskustva i poznavanja materije, koji pritom duboko promišljaju ono što rade i kojima je iznimno stalo do predstave, tada njihovo mišljenje morate poštovati. Nikada nisam redatelj koji će nekome govoriti: “Stani ovdje, pogledaj tamo i otpjevaj točno ovako.” Uvijek sam smatrao da umjetnika treba pustiti da osjeti impulse koje dobiva od partnera na sceni i da na njih odgovori u skladu sa svojim ljudskim i umjetničkim habitusom. Ovdje je riječ o umjetnicima koji izvrsno poznaju svoj posao, poznaju sebe i kontekst predstave. Upravo zato rad je bio znatno lakši.

"Peristil vas jednostavno proguta"

Iako je već jednom režirao Don Carla, priznaje da je rad na Peristilu potpuno drukčije iskustvo od rada u kazališnoj zgradi.

- Razlike su ogromne. Potpuno je drugačije raditi predstavu u kazališnoj zgradi i raditi predstavu na otvorenom, odnosno u ambijentalnom kazalištu. Peristil je jedna od najljepših otvorenih pozornica na svijetu. Njegova monumentalnost, slojevitost povijesti, arhitekture i kulture od redatelja traže veliku odgovornost i promišljenost. Ako niste sigurni u ono što radite ili pokušate nametnuti nešto što nije u skladu s njegovim karakterom, Peristil vas jednostavno proguta.

Upravo zato scenografskih intervencija nije mnogo.

- One su vrlo suzdržane, ali vjerujem učinkovite. Ovo mi nije prva predstava na Peristilu i uvijek sam nastojao da upravo Peristil postane jedan od gradivnih elemenata estetike predstave. Na kraju razgovora redatelj otkriva što bi najviše volio da publika ponese kući nakon završetka predstave.

- Opera nam uvijek pruža jedan uvećan doživljaj sebe. Volio bih da publika izađe iz gledališta upravo s tim osjećajem - osnažena ljepotom zvuka, glazbe, slika i svega što je doživjela. Volio bih da sljedećeg jutra, kada se pogleda u ogledalo, može reći: “Pa život je ipak vrijedan življenja.” U vremenu kada svakodnevno slušamo i čitamo loše vijesti, važno je podsjetiti se da su ljudska snaga i ljudski duh ipak nesalomljivi. A onima koji možda nikada nisu bili u operi upućuje jednostavan poziv.

- Studentima često govorim da je ljepota života upravo u otkrivanju. Trebamo biti otvoreni prema svim impulsima koje nam život pruža. Dolazak u operu posebno je iskustvo. Preporučio bih ga svakome, ne samo iz estetskih, kulturnih i kulturoloških razloga, nego i iz terapeutskih. Opera čovjeku može ponuditi puno više nego što možda očekuje prije nego što sjedne u gledalište.

“Don Carlo nije junak kojem se divite, nego čovjek s kojim suosjećate”

Ako je Goran Golovko govorio o Don Carlu iz perspektive redatelja, tenor Tomislav Mužek vodi nas u samu nutrinu naslovnog lika. Njegov Don Carlo nije klasični operni junak, nego čovjek rastrgan između ljubavi, obitelji, politike i vlastitih osjećaja.

- Don Carlo iznimno je slojevit lik. Rastrgan je između političkih obaveza, obiteljskih dužnosti i vlastitih emocija. Kao prijestolonasljednik ima odgovornost prema svom narodu, ima obvezu prema ocu i obitelji, a njegovo srce pripada nekom drugom. Tu je i četvrta dimenzija - prijateljstvo s Rodrigom Pozom, koje je također jedan od ključnih odnosa u cijeloj operi, govori Mužek. Iako se naslovna uloga smatra jednom od najzahtjevnijih u tenorskom repertoaru, Mužek vjeruje da njezina težina ne leži samo u glasu.

- Kada mladom pjevaču kažu da neka uloga još nije za njega, to obično nije zato što je ne može otpjevati tehnički, nego zato što za nju još nije emotivno sazrio. Tek kada dođete u određene godine i možete razumjeti sve te slojeve, spremni ste donijeti takav lik. Za njega je upravo emocija posljednji i najvažniji sloj svake operne uloge.

- Redatelj od vas traži određeni smjer, kompozitor vam svojom glazbom već stvara emocionalni tepih po kojem hodate, libretist vam daje riječi. A vi na kraju sve to morate oplemeniti vlastitom emocijom i biti na istoj valnoj duljini s redateljem, skladateljem i tekstom.

Pomicanje vlastitih granica i povratak Peristilu

Govoreći o Verdiju, ne skriva divljenje prema skladatelju koji, kako kaže, svakog izvođača tjera da pomakne vlastite granice.

- Verdi vas uvijek dovede do granica za koje na početku mislite da ih je nemoguće dosegnuti. Kad prvi put otvorite partituru, pomislite: “Ovo je nemoguće.” Međutim, što se više bavite tom glazbom, sve više shvaćate koliko su vaše stvarne granice dalje nego što ste mislili. To je ono najljepše kod Verdija - kroz njegove uloge upoznajete i samoga sebe te otkrivate da ste sposobniji i vrijedniji nego što ste vjerovali. Premda mu je ovo već treća produkcija Don Carla, priznaje kako svako novo postavljanje opere donosi jednako strahopoštovanje.

- Vrlo se lako može pretjerati u iskazivanju emocija - ljubavi, osjećaja nepravde prema ocu ili cijeloj političkoj situaciji. Lako vas ponese trenutak i odvede u krajnost. Mislim da je najveći izazov zadržati vlastiti centar i ne dopustiti da vas emocije potpuno odnesu. S redateljem Goranom Golovkom, kaže, od početka je pronašao zajednički umjetnički jezik.

- On nije jedan od onih redatelja koji će vam reći: “Stani ovdje i napravi ovo zato što ja tako zamišljam.” Ja njemu ponudim ono što osjećam da taj lik jest, a on kaže: “Odlično, sada probaj još ovo.” Zapravo smo se cijelo vrijeme međusobno nadograđivali i to je bilo iznimno ugodno iskustvo. Posebno emotivno govori o povratku na Peristil.

Uz Split ga, kaže, vežu brojne uspomene. Na Splitskom je ljetu već podizao festivalsku zastavu i održao recital, no ovo će mu biti prva velika operna premijera na jedinstvenoj pozornici među antičkim zidinama.

- Peristil vas odmah magnetizira. Kad sam tek počeo dolaziti u Split, stalno sam slušao kako kolege govore: “Na Peristilu ćemo ovo, na Peristilu ćemo ono.” Nisam tada mogao razumjeti što je toliko posebno u tom prostoru. Ali kada se postavi pozornica, gledalište, orkestar, kada se upale svjetla, kada vidite Svetoga Duju, sfingu i zazvuči glazba, nastane jedan poseban mikrokozmos. To je nešto što Split mora čuvati kao oko u glavi.

Odnos publike prema naslovnom junaku

Mužek smatra kako je upravo odnos publike prema naslovnom junaku ono po čemu je Don Carlo drukčiji od mnogih drugih Verdijevih opera.

- Volio bih da publika suosjeća s njim. To je cijela poanta opere. Verdi je ostalim likovima dao velike arije, prave operne hitove - Filipu, Pozi, Elizabeti, Eboli… Ali nitko ne izlazi iz kazališta pjevušeći Don Carlove arije. Zašto? Zato što je Verdi želio da publika s njim uspostavi drukčiju vezu - ne da mu se divi, nego da suosjeća s njegovom sudbinom.

Podsjeća kako se danas najčešće izvodi verzija opere bez izvornog prvog čina, upravo onoga u kojem se Don Carlo i Elizabeta zaljubljuju prije nego što saznaju da će se ona udati za njegova oca, kralja Filipa.

- U tom trenutku njemu se ruši cijeli svijet. Verdi zatim cijelu operu gradi tako da gledatelj neprestano prati njegovu bol i suosjeća s njim. Mislim da je za ono vrijeme to bio senzacionalan koncept opernog djela. Govoreći o kolegama, Mužek posebno ističe atmosferu tijekom proba.

- Prvi put surađujem s maestrom Simonom Krečičem i pokazao se kao izvrstan kolega s velikim znanjem. Kolegu Ivicu Čikeša gotovo da ne trebam posebno predstavljati. Radili smo mnogo produkcija zajedno i svaki put kada ga čujem imam osjećaj da pjeva sve bolje, poput vrhunskog vina koje s godinama postaje sve vrijednije. To je jedno od naših nacionalnih blaga i takve glasove moramo čuvati.

Na kraju razgovora ne govori o ljubavi ni politici, nego o prijateljstvu. Upravo u njemu vidi najveću poruku Verdijeva remek- djela.

- Za mene je najveća poruka da prijatelje biramo, a obitelj ne. Naša tradicija uči nas da je obitelj uvijek na prvom mjestu. I često jest. Ali što ako nije? Što ako živite u toksičnom obiteljskom okruženju koje vas uništava? Prijatelje biramo svjesno i upravo su ti odnosi često ono što našem životu daje puninu.

Povratak splitskoj Operi i odgovornost prema državi

Dok Tomislav Mužek Don Carla opisuje kao čovjeka rastrganog između ljubavi, obitelji i dužnosti, drugi veliki stup Verdijeve opere nosi lik kralja Filipa II. Vladara koji u očima podanika utjelovljuje moć i autoritet, ali iza kraljevskih odora skriva čovjeka duboko rastrganog između odgovornosti prema državi, obitelji i vlastite savjesti. Upravo taj složeni lik na Peristilu tumači nacionalni operni prvak Ivica Čikeš, kojemu povratak u splitsku Operu ovom produkcijom predstavlja i poseban umjetnički trenutak.

Iako je Filipa II. prvi put pjevao prije više od dvadeset godina u riječkoj produkciji Don Carla, danas kaže kako ga doživljava potpuno drukčije.

- Prva interpretacija Filipa II., koju sam ostvario prije više od dvadeset godina u Rijeci, bitno se razlikuje od današnje. Kako sazrijeva pjevač, tako sazrijeva i njegov lik. Svaka nova produkcija, kao i zahtjevi redatelja i dirigenta, donesu drukčiji pogled na ulogu. Kad mladi pjevač počinje pjevati tako velike uloge, najviše ga zaokuplja glazbeni aspekt. Protokom vremena on se ustali, a sve veći naglasak stavlja se na dramaturšku profilaciju lika. Danas mi je upravo taj dramski aspekt puno važniji nego prije dvadesetak godina.

Filip II., objašnjava Čikeš, nije tek strogi vladar. Njegova je osobnost satkana od brojnih unutarnjih sukoba koji se tijekom opere neprestano prelamaju.

- Riječ je o Španjolskoj 16. stoljeća i Habsburgovcima, pa govorimo o vrlo složenom odnosu kralja prema obitelji, sinu i državi. Teško je odvojiti jedno od drugoga. To je konglomerat osjećaja koji se neprestano isprepliću - odgovornost prema državi, odnos prema obitelji i osobne emocije. U ovoj su produkciji jednako važni svi ti slojevi. Filipova osobnost iznimno je zamršena i iz trenutka u trenutak pokazuje različita lica.

Dramaturuški najzahtjevnija uloga

Među brojnim Verdijevim basovskim ulogama koje je tijekom bogate karijere otpjevao, upravo Filipa II. izdvaja kao jednu od dramaturški najzahtjevnijih.

- Filip II. svakako pripada velikim Verdijevim basovskim ulogama, uz Nabucca, Simona Boccanegru, Attilu ili La Forzu del destino. Međutim, dramaturški je možda i najkompleksniji. Primjerice, Zaccaria u Nabuccu više je velika pjevačka uloga nego duboko profiliran dramski lik. Filip II. u tom je smislu jedna od perjanica Verdijeva basovskog repertoara.

Premda priznaje da ga uloga nije emotivno iscrpila, kaže kako ga je snažno zaokupila u umjetničkom promišljanju.

- Temelji se na povijesnoj osobi, nasljedniku Karla V., jednog od najvećih španjolskih vladara. Filip nosi golemo nasljeđe, ali je istodobno duboko religiozan čovjek kojemu se u operi čak govori: “Ti nisi čovjek, ti si kralj.” Upravo ta rečenica najbolje pokazuje koliko je njegov lik složen.

Posebnu je pozornost publike izazvao i njegov povratak na splitsku opernu pozornicu. Čikeš, međutim, kaže kako ga ne doživljava kao novi početak, nego kao nastavak jednog prirodnog kontinuiteta.

- Na neki sam način odrastao na ovoj pozornici. Bila je to jedna pauza zbog okolnosti o kojima danas ne bih govorio. Zahvaljujući susretljivosti sadašnjeg vodstva Opere i intendanta HNK Split ponovno smo uspostavili ljudsku i umjetničku komunikaciju i drago mi je što sam se, na njegov poziv, vratio upravo u ovako velikoj operi. Nadam se da će se ta suradnja nastaviti i dalje. Kad god mi obveze budu dopuštale, rado ću pomoći splitskoj Operi.

Posebno draga suradnja

Govoreći o radu na predstavi, posebno ističe redatelja Gorana Golovka.

- Goran Golovko vrlo je ozbiljan redatelj koji je izvrsno razumio Schillerovu dramu i Verdijevu operu. Ono što mi se posebno sviđa jest činjenica da pjevačima daje veliku slobodu u interpretaciji i oblikovanju vlastitih likova. Umjetnicima daje prostor da se kroz svoje likove doista izraze i upravo mi je zbog toga ova suradnja posebno draga.

Čikeš smatra kako Don Carlo ima i posebno značenje za samu splitsku Operu.

- Nakon godina u kojima je operni ansambl prolazio kroz teško razdoblje, ovo je predstava koja ponovno okuplja. Don Carlo zahtijeva veliki orkestar, veliki zbor, izvrsne soliste i ozbiljan autorski tim. Upravo zato podiže kriterije cijelog ansambla i svih budućih opernih produkcija. Posebno pohvaljuje i dirigenta Simona Krečiča te aktualno vodstvo HNK Split.

- Jako sam sretan što se sve to događa upravo na Peristilu i vjerujem da je ovo početak revitalizacije splitske Opere. Današnje vodstvo HNK Split ulaže velik trud da operu vrati na razinu koju je nekoć imala, a velika je prednost što intendant dolazi upravo iz opernog svijeta i vrlo dobro razumije njezine potrebe. Na kraju razgovora ne govori samo o ovoj predstavi, nego o onome što bi želio da ona ostavi iza sebe.

- Volio bih da publika ponese nadu. Nadu da će se ovakve velike, kvalitetne i ambiciozne operne produkcije ponovno redovito događati u HNK Split i na Peristilu. Ako publika zavoli ovu predstavu, a iskreno vjerujem da hoće, onda će to biti najbolji poticaj da ih u budućnosti bude još više.