Predstava 19-godišnjeg splitskog redatelja Jakova Tralića "Bijele noći" premijerno će se održati 1. listopada u Centru za kulturu Omiš, a za one koji propuste premijeru, ponovo će igrati 2. i 3. listopada.
Radi se o adaptaciji novele "Bijele noći" Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, a u predstavi glume Mate Tavrić i Ira Osibov, alumni Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Tralić ističe da mu je cilj prikazati Dostojevskog izvan uobičajenih strogih linija ruskog realizma, a "Bijele noći" je odabrao jer se radi o djelu koje je iznimno popularno na društvenim mrežama među generacijom Z.
Kazalištem se, u raznim oblicima, bavi još otkako je bio dijete, u nižim razredima osnovne škole odlazio je u dramski studio "PlayDrama", kasnije i u dramski studio GKM-a.
– Sudjelovao sam u raznim projektima u srednjoj školi. Pohađao sam splitsku Prvu gimnaziju gdje sam imao sreću jer je posebna pažnja posvećena kazališnoj umjetnosti. Dramska grupa je iznimno ambiciozna te često radi predstave koje nadilaze granice uobičajenih školskih predstava. Kroz sve te procese, shvatio sam da mi je manje zanimljivo raditi na ulozi, odnosno baviti se glumačkim poslom. Puno zanimljivija mi je bila ukupna konstelacija predstave, kreiranje cijelog svijeta na sceni i aranžiranje kako će finalni proizvod izgledati.
U filmskom svijetu nekako sam osvijestio postojanje redatelja kao opcije, kao posla. Od tada idem tim putem, radio sam neke amaterske pokušaje u srednjoj, predstavu za Lidrano i takve stvari. Prirodan slijed je bio upisati režiju na Akademiji dramskih umjetnosti – govori Tralić, koji uzore vidi u brojnim redateljima na lokalnoj sceni za koje tvrdi da imaju različite, ali vrlo zanimljive poetike.
Plazibat kao favorit
– Ivan Plazibat jedan mi je od apsolutnih favorita. Predstave radi vrlo nježno, ali nimalo mlako, uvijek su suptilne, ali jako djeluju. S druge strane spektra, nimalo suptilan, ali jednako genijalan je Borut Šeparović i "Montažstroj". Njegove predstave su iznimno zanimljive, stilski eksperimentalnije s prepoznatljivim načinom korištenja kamera. Ako govorimo o općem, europskom planu, svakako mi je veliki uzor Thomas Ostermeier te brojni drugi – navodi Tralić.
Za novelu "Bijele noći" zaintrigirao se naletjevši na online rasprave o djelu, a nakon čitanja knjiga mu se iznimno svidjela te opravdala očekivanja. Prije pola godine ponovo se sjetio "Bijelih noći" i odlučio napraviti predstavu. Kaže da, iako ga se veže uz hladnu Rusiju i poetiku okrutnosti, Dostojevski jako dobro razumije ljudski karakter i dušu, a to se neće promijeniti.
Ljudska duša u fokusu
– "Bijele noći" vrlo su reducirane, pogotovo s obzirom na uobičajene standarde Dostojevskog. Ljudska duša je u fokusu, nema drugih radnji, ni tema u kojima se skriva. Nije mi bio problem transportirati radnju u moderno vrijeme, duša je zapravo vječno ista. Smatram da ljudi uvijek osvijeste kad je nešto autentično i iskreno. U današnjem vremenu umjetna inteligencija postaje sve jača i naprednija pa upravo zbog tog napredovanja umjetnog autentično dobiva više na vrijednost.
Bilo kakva forma književnosti neiscrpan je izvor autentičnosti, a Dostojevski se ističe baš zbog detaljnih i realističnih prikaza ljudi. Njegovi likovi nisu mitska bića veća od života, nego ljudi s kojima se možemo poistovjetiti. S obzirom na radnju "Bijelih noći", koja je uokvirena kao ljubavna priča, smatram da se ljudi mogu lako povezati s djelom, posebno mladi – kaže Tralić.
Riječ je o duodrami u kojoj Sanjara, odnosno naratora priče, glumi Mate Tavrić, dok Nastjenjku glumi Ira Osibov. Kostimografiju je radila Sanja Jureško, a glazbu potpisuje student Muzičke akademije u Zagrebu Bartul Razman.
Prije godinu dana pokrenuo je i kazališni kolektiv "Zašto? Teatar" s ciljem stvaranja i predstavljanja scenske umjetnosti bez filtra. Tralić ističe da je kazalište specifično, jer pruža znatno težu priliku za vježbu.
– Kada je u pitanju slikarstvo, možete se zaključati u svoju sobu, slikati cijeli dan i vježbati koliko god želite. Ako se bavite filmom, uvijek imate kameru sa sobom u džepu – možda to neće biti na zamišljenoj razini, ali u nekoj se dimenziji može vježbati. Kazalište traži da se radi predstava, a nju nije lako napraviti. Kada dođe trenutak izrade predstave, često se biraju ljudi koji su dokazano dobri, pa je mladima vrlo teško uopće dobiti priliku.
Kada je konačno dobiju, čekaju, čekaju, čekaju. Može se dogoditi da dobiješ priliku, ali ti uloga stvarno ne legne, jednom pogriješiš i čekaš idući put, godinu dana, dvije, do iduće šanse koju ćeš dobiti. To govorim iz glumačke perspektive, a režijska perspektiva još je nezgodnija, zato što realno bez nekog kazališta ili produkcijske mašine iza sebe ne možeš raditi predstave.
Za nas mlade, nedokazane
Svi koji se bavimo kazalištem to radimo primarno iz želje. Zato mi je bilo bitno probati se barem malo progurati, stvoriti neki prostor koji je baš za nas mlade, za nas nedokazane i nas koji bismo htjeli raditi, koji bismo htjeli vježbati. Na kraju krajeva, ako ne radiš, kako ćeš raditi na svom umjetničkom jeziku, na svom zanatu, na svom poslu ako nemaš priliku raditi? Udruga cilja na ljude koji su tek na upisu, ljude koji studiraju akademiju, ljude koji su friško iz akademije – objašnjava Tralić.
Poticaj za stvaranje
Govoreći o splitskoj nezavisnoj kazališnoj sceni, istaknuo je da je ona važan i neizbježan dio šire kazališne sfere. Iako nezavisne produkcije često nemaju resurse kakve imaju institucionalna kazališta poput HNK-a ili GKM-a, upravo ta ograničenja, smatra, mogu potaknuti inovaciju i otvoriti prostor za slobodniji način umjetničkog izražavanja.
Za razliku od institucionalnih kazališta, nezavisna scena nema pretplatnike koji unaprijed očekuju određeni tip programa, zbog čega umjetnicima ostavlja veću slobodu u eksperimentiranju. Granice su pritom najčešće produkcijske i financijske, no i one, zaključuje, ponekad mogu biti poticaj za stvaranje nečega neočekivanog i drukčijeg.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....