StoryEditorOCM
KazališteNADA KOVAČEVIĆ:

‘Kazališni sat‘ je više od predstave koja je dugo opstala, a jednu izvedbu nikada neću zaboraviti...

Piše Nina Glučina Ramadža
Foto: Ivan Gudić
19. studenog 2026. - 09:39
‘Kazalište me je odgojilo. Još kao djevojčica odabrana sam za svoju prvu predstavu „Poštarska bajka” 1989. godine. Tako je sve zapravo počelo...‘ Ivan Gudić
Prati slobodnadalmacija.hr na Googleu

Jedna od najdugovječnijih hrvatskih predstava, „Kazališni sat” autora Jasena Boke, a u režiji Vanče Kljakovića, u Parizu je ostvarila svoju jubilarnu 630. izvedbu pred prepunim gledalištem koje je okupilo brojne predstavnike hrvatske zajednice i iseljeništva u Francuskoj, studente, profesore te brojne francuske intelektualce i kulturne djelatnike.

Gostovanje je dio već tradicionalne suradnje između Gradskog kazališta mladih Split i Sveučilišta Sorbonn, međutim, zbog štrajkova prosvjetnih djelatnika predstava se, nažalost, nije mogla održati u prostorima samoga Sveučilišta Sorbonne. Ali,  zahvaljujući susretljivosti i gostoprimstvu franjevaca, izvedba je održana u Franjevačkom samostanu. 

U predstavi su igrali Nada Kovačević, Siniša Novković, Vinko Mihanović, Maro Drobnić i Ivo Perkušić. Posebno mjesto pripada glumici Nadi Kovačević, koja je jedina članica izvorne glumačke postave i koja predstavu igra još od njezine prve izvedbe. 

Njezina dugogodišnja prisutnost na sceni svjedoči o iznimnoj kazališnoj trajnosti, predanosti i kontinuitetu ovoga naslova.

Gluma je prevagnula

Nada Kovačević diplomirala je 1999. na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu i time stekla zvanje učitelja, ali se ipak opredijelila za glumu kojom se bavi još od malih nogu, najprije kao članica Dramskog studija GKM-a, potom kao vanjska suradnica i konačno, od 1999. godine, kao stalna članica umjetničkog ansambla GKM-a.

Povodom velike obljetnice "Kazališnog sata", Nada Kovačević nam je ispričala sve o ulozi koju igra već godinama, ali i otkrila nepoznate stvari iz privatnog te glumačkog života. 

image

 

„Kazališni sat” autora Jasena Boke, u Parizu je ostvario svoju jubilarnu 630. izvedbu pred prepunim gledalištem 

Ivan Gudic/

Je li bilo značajnijih promjena od prve izvedbe ‘Kazališnog sata‘ do danas? 

U prvoj postavi “Kazališnog sata” Jasena Boke u režiji Vanče Kljakovića igrali su Filip Radoš, Trpimir Jurkić, Borivoj Davidović, Franko Strmotić i Nada Prodan. Dakle, promijenio se cijeli ansambl, pa čak i ja – barem kada je riječ o prezimenu jer sam se u međuvremenu udala. Danas predstavu igram s Ivom Prekušićem, Sinišom Novkovićem, Vinkom Mihanovićem i Marom Drobnićem.

Često se znam našaliti jer sam ovu predstavu počela igrati još kao maloljetnica – budući da u njoj glumimo ljubavni trokut u kojem ja igram ženu, ljubavnik i muž bili su poprilično stariji od mene. S godinama se situacija pomalo preokrenula i dobivam sve mlađe partnere.

630 izvedbi je veliki broj. Znate li svaku rečenicu svoje uloge „u podne i u ponoć”?

Mogu reći da tekst znam u podne i u ponoć, ali u kazalištu nikada nije sve potpuno isto. Svaka izvedba ima svoj mali trenutak koji se ne može ponoviti jer se kazalište događa uživo, u trenutku. Primjerice, Siniša Novković sklon je improvizaciji, što radi zaista izvrsno, pa i ostatak ansambla uživa u igri koju on povede. 

Koliko je baš ta uloga obilježila Vašu glumačku karijeru, ali i privatni život? Vežu li se neki zanimljivi događaji u životu za neku od izvedbi?

Teško mi je uopće razdvojiti svoj život od „Kazališnog sata”. Igrala sam je u gotovo svim životnim razdobljima – dok sam bila djevojka, nakon što sam se udala, tijekom trudnoće, nakon što sam postala majka. Ona mi danas nije samo jedna od uloga u karijeri, nego i svojevrsna vremenska crta mojega života.

image
Ivan Gudic/

„Kazališni sat”, osim što dugo igra, tijekom godina putuje za svojom publikom. Proputovala je od sjevera do juga Hrvatske. Ivo Perkušić zaslužan je što je predstava došla do hrvatske publike izvan granica. Osim Njemačke, nedavno smo, kao krunu ove obljetnice, gostovali i u Parizu na poziv Hrvatskog lektorata na Sorbonni i profesorice Nikoline Anzulović. 

A anegdota se, naravno, nakupilo za sve ove godine. Jedna mi je posebno ostala u sjećanju. Tijekom jedne izvedbe glumcu Filipu Radošu pozlilo je pa je morao otići na hitnu pomoć. Nastavili smo igrati i odigrali smo je do kraja bez jednoga glumca. Nakon izvedbe prišla nam je profesorica koja je gledala predstavu i komentirala kako je prizor u kojem glumcu pozli bio nevjerojatno realistično odigran. Nije shvatila da se to stvarno dogodilo.

U predstavi ugrate Luciju, kolike su njene sličnosti s Vama u privatnom životu?

Igram glumicu koja radi u kazalištu, a u ljubavnom trokutu utjelovljujem ženu koja se zove Lucija. Osim što se i sama bavim glumom, ne bih rekla da nas dvije imamo mnogo toga zajedničkoga. Lucija je lik koji živi unutar jedne kazališne priče, a ja sam tijekom ovih godina naučila da je lijepo na trenutak ući u nečiji drugi život, ali se nakon predstave ipak vratiti svojemu.

image

U predstavi su igrali Nada Kovačević, Siniša Novković, Vinko Mihanović, Maro Drobnić i Ivo Perkušić 

Ivan Gudić

Otkad traje Vaša suradnja s GKM-om?

Uvijek kažem da me kazalište odgojilo. Još kao djevojčica koja je sudjelovala u Dramskom studiju odabrana sam za svoju prvu predstavu „Poštarska bajka” 1989. godine. Tako je sve zapravo počelo – prvo kao dječja ljubav i igra, a onda je kazalište postalo moj životni poziv. U kazalištu sam odrastala, učila, upoznavala ljude, stjecala iskustva i prolazila kroz različita životna razdoblja. Zato mi je GKM mnogo više od mjesta na kojem radim. To je prostor kojemu pripadam i koji je na neki način oblikovao osobu kakva sam danas. Zahvalna sam svim ljudima s kojima sam do sada radila, a posebno me raduje zajedništvo, pradani rad i povezanost koju imam s ansamblom GKM-a.

1999. godine postali ste stalna članica umjetničkog ansambla GKM-a. Što se promijenilo otad?

Promijenilo se gotovo sve, a opet je nešto ostalo isto. Udala sam se, dobila dvoje djece, gradila svoju obitelj, sazrijevala i gradila svoj glumački put. Prošle su godine, došli su neki novi životni prioriteti, odgovornosti i radosti.

Mijenjali su se glumci, generacije publike, ravnatelji i vrijeme. Neki su kolege odlazili, drugi dolazili. Djeca koja su predstavu gledala prije dvadeset ili trideset godina danas su odrasli ljudi, a oni sada u kazalište dovode i vlastitu djecu. To mi je posebno lijepo. Shvatite da ste bili dio nečijeg odrastanja, možda i prvog susreta s kazalištem, a da toga tada niste bili ni svjesni.

Kada o tome razmišljam, čini mi se da „Kazališni sat” nije samo predstava koja je dugo opstala na repertoaru. On je postao dio života mnogih ljudi, a svakako i dio mojega. I možda je upravo to najveća vrijednost kazališta – ono što stvaramo na pozornici nastavlja živjeti i dugo nakon što se zastor spusti.

Koju ćete ulogu najviše pamtiti u GKM-u i po čemu?

Mamu iz predstave „Dica” Darija Harjačeka i Katarine Pejović i Paulinu iz „Cabareta Splićanke” Ivana Lea Leme. To su uloge koje su mi se posebno uvukle pod kožu. Mama mi je prirasla srcu jer sam tijekom procesa rada imala priliku sama je oblikovati, a na lik Pauline sam imala najviše pozitivnih reakcija publike. Koliko god bilo važno ono što mi glumci stvaramo na sceni, predstava ipak postoji zbog publike. Kada osjetite da ju je publika prihvatila, da se smije, prepoznaje u likovima i vraća se gledati ih, onda znate da ste ostvarili nešto lijepo.

image
Ivan Gudic/

Koja Vam je bila najdraža uloga, a koja najzahtjevnija?

Posebno mi je draga uloga u predstavi „Ma-Ma” jer sam kroz nju govorila o vlastitom iskustvu trudnoće, poroda i majčinstva. To je bilo vrlo osobno iskustvo. Kada na pozornici možete podijeliti nešto što ste i sami proživjeli, onda se granica između glumice i lika na neki način malo pomakne. Takve su uloge posebne jer u njih unosite i dio vlastitog života.

Svaka uloga nosi svoje izazove, a možda je i ljepota ovoga posla upravo u tome što vas uvijek iznova stavlja pred nešto novo. Volim svoj posao i još uvijek ga radim s veseljem i puno ljubavi.

Predstave u kojima je igrala 

1. „Poštarska bajka“ (1989.)

2. „Kazališni sat“ (1992.)

3. „Ljubovnici“ (1994.)

4. „Zdenac mudraca“ (1994.)

5. „Pepeljuga“ (1995.)

6. „Umišljeni bolesnik“ (1996.)

7. „U očekivanju Godota“ (1996.)

8. „Teštamenat“ (1997., zamjena)

9. „Vlado i Tanja“ (1999.)

10. „Opera za po‘ groša“ (1999.)

11. „Na kamenju“ (2000.)

12. „Maskerata“ (2001.)

13. „Don Qujiote“ (2001.)

14. „Pomodarke“ (2001.)

15. „Dječak koji je upao u knjigu“ (2003.)

16. „Vjera iznenada“ (2003.)

17. „To je raj, lutko moja“ (2005.)

18. „Drugi libar“ (2005.)

19. „Deus ex machina“ (2005.)

20. „Carevo novo ruho“ (2006.)

21. „Čovik, zvir i kripost“ (2006.)

22. „Come together“ (2007.)

23. „Ovdje piše naslov drame o Anti“ (2009.)

24. „E, moj Pinokio“ (2009.)

25. „Mali libar Marka Uvodića Splićanina“ (2009., zamjena)

26. „Ukradena lopta“ (2010.)

27. „Mačak s onoga svijeta“ (2010.)

28. „Duboko more“ (2011.)

29. „Krčma, Alkar, Duga“ (2011.)

30. „Šapice“ (2011.)

31. „Pitur“ (2012.)

32. „Stoliću, prostri se!“ (2012.)

33. „Životinjska farma“ (2012., zamjena)

34. „Važno je zvat se Ernešto“ (2014.)

35. „Heidi“ (2015.) 

36. „5 minuta ispred tebe“ (2015.)

37. „Dica” (2016.)

38. „Splićanke“ (2016.)

39. „Od atoma do stanice“ (2017.)

40. „Crvenkapica“ (2017.)

41. „Postolar i vrag“ (2019.)

42. „Ma-ma” (2019.)

43. „Teške ljubavi“ (2020.)

44. „Prve dame“ (2021.)

45. „Carevo novo ruho“ (2022.)

46. „Hrvatski izumitelji“ (2022.)

47. „Zakon Zagore“ (2023.)

48. „Apokalipsa radnika“ (2024.)

49. „Šuti, muči“ (2024.)

50. „E, moj Jere“ (2024.)

51. „Bijeli jelen“ (2026.)

52. „Elita“ (2026.)

53. „Kositreni vojnik“ (2026.)

 

Izvan matičnog kazališta:

54. „Nebesko kazalište“ (1995., GKL)

55. „Iza otomana“ (2003., Vanča Kljaković)

56. „Blagdanske ludorije“ (2005., Dramolet)

57. „Raspeta ljubav“ (2005., 150 godina postojanja Službenica milosrđa)

58. „Miljenko i Dobrila“ (manifestacija „Legenda o Miljenku i Dobrili“)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. studeni 2026 09:40