Dramska glumica o braku, bez uljepšavanja: ‘Ako je volim, ako želim da bude sretna, neću se tako ponašati‘

Marta ima pedesetak godina, supruga je i majka dvoje djece, a njezin život izvana izgleda sasvim uredno. Nastoji biti odlična u obitelji i na poslu, no ono što osjeća i ono što se od nje očekuje ne uspijeva uvijek pomiriti. S biljkama i životinjama snalazi se mnogo bolje nego s ljudima. Upravo će ta žena, temperamentna Mediteranka s bogatim unutarnjim svijetom, povesti publiku kroz novu monodramu "Priroda i društvo", čija je premijera u ponedjeljak 12. listopada u 20 sati u Domu kulture "Zvonimir" u Solinu. Reprizna izvedba slijedi već sutradan, 13. listopada, u isto vrijeme i na istome mjestu.

Autorski projekt dramske umjetnice i sveučilišne predavačice Silvane Stanić te redatelja Tomislava Pavkovića, profesora na Odsjeku režije i radiofonije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, treća je samostalna dramska produkcija Javne ustanove u kulturi Zvonimir Solin. Nastao je na temelju monologa talijanskog dramatičara Alda Nicolaja, ali iza nove predstave stoji mnogo više od njihova odabira i izvođenja.

U razgovoru uoči premijere Stanić najprije želi istaknuti ljude koji su omogućili da projekt dođe do pozornice. Rad na monodrami trajao je dovoljno dugo da se tijekom njega promijeni vodstvo ustanove: dogovori o repertoaru počeli su s bivšim ravnateljem Tončijem Čičerićem, a završna faza i premijera ostvarene su s novim ravnateljem prof. Jurom Šabanom Stanićem.

– I zaista smo kao autorski tim iznimno zadovoljni kako je sve zapravo glatko prošlo u dogovoru jednog i drugog ravnatelja. To je zaista jedna vrhunska koordinacija i zajednički timski rad. Tako da to zaista želim istaknuti i pohvaliti, jer se dogodi da počneš u jednoj upravi, nastaviš u drugoj, pa onda bude nekih kočnica ili problema. Ovo je nešto zaista iznimno. Dva ravnatelja, kao dva suradnika – naglašava.

Treću godinu vlastita dramska produkcija

Premijerom monodrame "Priroda i društvo" Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin otvara novu kulturnu sezonu, nastavljajući graditi vlastiti kazališni repertoar. Solinski kazališni niz započeo je 2024. "Bračnom posteljom" Jana de Hartoga, u Pavkovićevoj režiji, u kojoj je Stanić igrala s Robertom Kurbašom. Godinu poslije uslijedila je predstava "Ča smo na ovom svitu" M. Uvodića Splićanina, a dobar prijam prethodnih produkcija bio je poticaj za nastavak.

U izboru novog naslova trebalo je, međutim, uskladiti umjetničku ideju, publiku kojoj se predstava obraća i mogućnosti ustanove s relativno malo zaposlenih. Posebno se vodilo računa o tehničkoj ekipi, u kojoj samo dvojica ljudi obavljaju brojne poslove.

Stanić i Pavković s tadašnjim su ravnateljem razmatrali četiri ili pet dramskih tekstova. Željeli su ponuditi i djela koja ovdašnja publika nema često priliku gledati. Prema riječima glumice, upravo je solinska "Bračna postelja" bila prvo postavljanje tog teksta u Hrvatskoj.

Kod Nicolaja ih je privukao i osjećaj bliskosti: talijanski autor i dalmatinska sredina dijele mediteranski duh. No njegova postojeća monodrama nije bila njihov konačni izbor. Okrenuli su se monolozima, kojih je napisao pedesetak, i zatražili dopuštenje njegova sina, vlasnika autorskih prava, da od odabranih tekstova naprave novu dramsku strukturu.

– Od tih 50 monologa Tomislav Pavković i ja smo uzeli otprilike 12 monologa i njih smo kombinirali. Od tih monologa neke smo kratili, neke smo slagali. To je zaista bio iznimno temeljit dramaturški rad jer smo tada od tog materijala zapravo nas dvoje napravili cjelovitu novu monodramu – objašnjava Stanić.

U jednome se tekstu spominje udovica, u drugome majka dvoje djece, u trećemu neudana žena. Trebalo je iz različitih priča oblikovati jednu osobu, njezin svijet i uvjerljiv dramski put.

Postupak glumica uspoređuje s filmskom montažom: redatelj snimi brojne scene, a potom s montažerom bira, reže i povezuje materijal. Njihove su "škare" bile u računalu, ali cilj je bio isti – stvoriti cjelinu koja ima početak, vrhunac, kraj i dinamiku potrebnu da monodrama živi na pozornici. Tek nakon oblikovanja te precizne dramaturške "partiture" krenuli su u klasično scensko postavljanje.

Građanski okviri i unutarnji vulkan

Tako je nastala Marta, udana žena u pedesetima, majka dvoje djece, iza čije uredne svakodnevice neprestano rade osjećaji, želje i unutarnji nemir. Stanić kaže da je u njoj "vulkan i bura", a ono što je kao glumicu privlači takvoj junakinji nije njezina navodna običnost, nego upravo osobnost koja se ne može svesti na društvene uloge.

– Znate što? Meni su zanimljivi ljudi. Ja ne volim riječ obični ljudi i neobični ljudi. Mi svi imamo u sebi nešto što je drukčije od drugih. Mi smo svi originalni i posebni. To što mi kao ljudi uđemo u uredne građanske okvire da bismo bili u braku, da bismo radili neke poslove, da bismo podizali našu djecu, ne znači da smo roboti. Svi mi imamo izazove kako funkcionirati pristojno, regularno u građanskom životu, a zadržati i našu individualnost, osobnost, strastvenost u količini da ne bismo iz tih urednih građanskih okvira iskočili. I mene ta tema zaista zanima – govori.

Takav je izbor, dodaje, prilagođen i ustanovi u kojoj predstava nastaje. Repertoar treba imati vlastiti smisao i odnos prema svojoj publici, a priča o jednoj ženi i njezinim svakodnevnim, ali nimalo jednostavnim odnosima ponudila im je upravo takvu mogućnost.

Ne otkrivajući zaplet, glumica opisuje Martinu težnju da bude izvrsna supruga, majka i zaposlenica, što joj iz različitih razloga ne uspijeva. Naslov pritom nije slučajan.

– Njoj puno bolje idu odnosi sa životinjama i s biljkama nego s ljudima – kaže Stanić.

Marta je po zanimanju prirodnjak. S cvijećem, životinjama i prirodom osjeća se sigurno, ali čim u odnose uđe ljudska psihologija, stvari se zakompliciraju. U tom susretu prirode i društva krije se i prostor za humor i za prepoznavanje.

"Mi se ne svađamo, mi razgovaramo"

Mediteranski duh predstave živi u Martinu temperamentu, glasu, mimici i gesti. Stanić ga opisuje kroz razliku između pristojnog, odmjerenog razgovora i trenutka kada se opustimo pa počnemo govoriti glasnije, gestikulirati i pokazivati emocije. Prisjeća se i jedne obiteljske situacije koja tu razliku najbolje dočarava.

– Kad je moj sin imao tri godine, rekao je jednom mojoj mami i meni: "Zašto se svađate?" A mi smo rekli: "Mi se ne svađamo, mi razgovaramo" – kaže Stanić.

Upravo bi taj temperament, poznat mnogima u Dalmaciji, publika mogla prepoznati i u Marti. No gledatelji je neće susresti kao izvođačicu koja im izravno pripovijeda svoju priču. Autori su u početku razmatrali formu blisku stand- upu, s obraćanjem publici, a zatim od nje odustali.

– Ovo je zapravo zahtjevnija forma, jer taj četvrti zid u kazalištu gdje vi sjedite u gledalištu i gledate ženu u njezinoj kući i kuhinji, to je ulazak u nečiji intiman prostor – objašnjava Stanić. Publika će, dakle, zaviriti u Martin dom, u njezinu kuhinju i dnevni boravak, gdje uz čaj govori ono najintimnije. Iako joj se glumica ne obraća, odnos s gledalištem traje cijelu izvedbu.

– Da, ja jesam sama na sceni, ali glumac koji je sam na sceni  u svakoj sekundi osjeća bilo publike i to je zapravo uzajamni odnos izvođača i publike – kaže Stanić.

Živ čovjek na pozornici

Stanić je važno da uz njezin glumački rad bude spomenut i onaj sveučilišni. Studentima predaje već šesnaest godina, a ljubav prema tom poslu i odnos s njima ističe kao bitan dio svojega profesionalnog života. Uči ih i tome što znači biti kazališna publika. Svako šuškanje, kaže, glumac čuje ili osjeti: kazalište je susret živih ljudi, u kojem ponašanje gledatelja utječe na ono što se događa na pozornici.

– Na pozornici je živ čovjek, a umjetnici trebaju biti senzitivni jer ne možeš drukčije raditi taj posao – kaže Stanić. Za nju je najveći izazov monodrame upravo to što nema partnera na sceni. Sama mora nositi dinamiku i ritam izvedbe, a monološku formu smatra najzahtjevnijom u izvedbenom smislu.

Što bi, nakon svega, željela da publika ponese kući? Smijeh i zabavu, ali i razmišljanje o tome koliko je zahtjevno pomiriti ono što jesmo s načinom na koji trebamo živjeti. Bez otkrivanja završetka, najavljuje drastičan rasplet Martine priče i želju da gledatelji odu s osjećajem katarze.

– Voljela bih da se publika i nasmije i zabavi i zamisli, ali da iz kazališta iziđe s lijepim osjećajem da je život svakome od nas, koliko god izvana izgledao nezahtjevan, potrebno staviti u neke regularne i lijepe okvire – kaže Stanić.

Poziv i muževima

Premda je na pozornici žena i govori se iz njezine perspektive, Stanić poziv posebno upućuje i muškom dijelu publike. Martin suprug nije fizički prisutan, ali ona o njemu mnogo govori. Kroz njezin subjektivni pogled muškarci bi mogli prepoznati i posljedice vlastitog ponašanja u partnerskom odnosu.

– Mislim da će iz njezina srca, duše i tog subjektivnog stava kako ona vidi svog muža, muškarci i muževi reći: "Ako bih se ponašao ovako, onda bi mi se dogodilo to. Ako volim svoju suprugu, neću." Dakle, ako je volim, ako želim da bude sretna, da je zadržim, neću se tako ponašati – govori glumica.

Predstava je, dodaje, prilika da vide žensko srce kada skine "građansku masku": što misli i osjeća kada u vlastitome domu govori najotvorenije.

Za takav kazališni susret pripremljen je projekt u kojem je mali tim preuzeo niz poslova. Pavković i Stanić zajedno potpisuju dramaturški rad, on je uz redatelja i scenograf, a ona kostimografkinja. Prijevod s talijanskog napravila je Maja Medić, plakat potpisuje mlada umjetnica Luce Ninčević, a ton i svjetlo Frane Mihalj.

Uz zahvalu bivšem i sadašnjem ravnatelju, glumica se na kraju ponovno vraća dvojici ljudi iz tehničke ekipe ustanove. Njihov doprinos želi posebno naglasiti jer zahtjevne kazališne projekte inače opslužuje znatno više ljudi.

– Ovdje dvojica ljudi rade za deset. I to je zaista divno vidjeti i u takvoj atmosferi raditi – kaže Stanić. Upravo u toj atmosferi zajedničkog rada nastala je nova solinska monodrama. Publiku 12. i 13. listopada očekuje priča o Marti, ali i prilika da iza njezine uredne vanjštine prepozna barem dio vlastitih životnih izazova.