Igor Geržina jedan je od naših najboljih saksofonista i jedan od rijetkih, koji je ostvario inozeman uspjeh zbog čega su ga svjetski radijski urednici nazvali ‘The Croatian Sensation’. Njegova glazba emitira se na četiri kontinenta i to u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Australiji. U karijeri dugoj više od 30 godina osvojio je 17 glazbenih nagrada Porin, šest nagrada Status za najboljeg instrumentalista, Crnog mačka kao i Rock&Off. Sudjelovao je na više od 140 diskografskih izdanja, komponirao glazbu za film, izvođače popularne glazbe, špice za televiziju, radio postaje, objavio je sedam albuma te vodio nekoliko vlastitih ansambala. Surađivao je s gotovo svim značajnim akterima glazbene scene poput Parnog Valjka, Massima, Dina Dvornika, Gibonnija, Josipe Lisac, Darka Rundeka, Nine Badrić, Dina Merlina, Gabi Novak, Elvisa Stanića, Ilana Kabilja… Njegovi nastupi, poput posljednjeg u punoj zagrebačkoj Tvornici Kulture, ‘melem su za srce i dušu’ jer klasiku spaja s jazzom, soulom, funkom i popom. Njegove izvedbe odjeknule su i u inozemnom eteru. Svjetsku smooth jazz scenu osvojio je 2012. autorskim albumom "Metropolis", a potom i "One Click World"; te "Bucket list".
Kako se ‘zakotrljao’ njegov svjetski uspjeh, zašto mu je suradnja s Massimom bila posebna te što mu je rekao kada je Geržina napravio gaf na koncertu, otkrio nam je u intervjuu.
Nedavno ste imali koncert u punoj zagrebačkoj Tvornici Kulture na kojem su gosti bili Franka i Ervin Baučić. Jesu li Vam posebniji nastupi u klubu, kazalištima, koje ste redovito rasprodavali ili Arenama pred 20.000 ljudi?
Arene su poseban doživljaj. Tamo sam bio gost Parnom Valjku, Massimu, Toniju Cetinskom... Međutim, vlastiti koncerti mi nose veću odgovornost, ali i zadovoljstvo. Volim veće prostore jer mi pružaju mogućnost da na pozornici okupim veći ansambl i ostvarim ono što sam glazbeno zamislio. U Tvornici nas je bilo desetak, uključujući i gudački kvartet. Užitak mi je svirati s tako odličnim ansamblom, a kad se pridruži sjajna publika, onda je to poseban doživljaj.
Ervina Baučića poznajete još iz benda Hotline, kojeg ste osnovali. Što vam najviše nedostaje iz tog razdoblja?
Ervin i ja imamo posebnu povezanost, bez obzira na to što se posljednjih godina rjeđe viđamo. Razdoblje Hotlinea bilo je vrlo intenzivno, puno svirki i druženja pa smo tada izgradili odnos koji traje i danas. Kad se nađemo na pozornici sve funkcionira kao da smo jučer svirali. Ervin je moćan vokalist, a njegova energija savršeno mi odgovara. Zato uživam u našim nastupima.
Hotline je postigao zapažen uspjeh, bili ste nominirani za Porin.. Koliko je ta faza utjecala na karijeru i je li bilo teško uskladiti saksofon s pop rock glazbom?
Hotline mi je bio velika škola. Bio je to prvi profesionalni sastav koji sam vodio i kroz koji sam naučio ne samo o glazbi, nego i o radu s bendom. Bilo je to vrijeme kada smo puno svirali. Posebno su mi u sjećanju ostale svirke srijedom u zagrebačkom Hard Rock Cafeu. Iako sam diplomirao klasični saksofon i usavršavao se u jazzu na Berkleeju, prvenstveno se doživljavam kao pop saksofonista. Volim različite stilove, kombinirati ih i istraživati. Saksofon je zahvalan instrument zato što se prirodno uklapa u različite žanrove.
Nimalo lagan put
Ostvarili ste uspjeh u inozemstvu. Koliko je teško probiti se na svjetsko tržište kao saksofonist?
Nije jednostavno, osobito kada dolazite iz male zemlje i bavite se instrumentalnom glazbom. Moja autorska glazba emitira se na smooth-jazz radijskim postajama u SAD-u, Europi, Australiji i drugim dijelovima svijeta na postajama poput Smooth Jazz Global Radija i Colorado Jazza. Posebno pamtim 2011., kada se album Metropolis u kratkom vremenu počeo emitirati na dvjestotinjak radijskih postaja. Zanimljivo je da je sve krenulo iz Velike Britanije gdje se jedan škotski radijski urednik oduševio mojom glazbom i preporučio je kolegama. Tako se priča počela širiti. Bio je poseban osjećaj čuti vlastite skladbe u radijskim emisijama uz velika imena poput Davea Koza ili Briana Culbertsona. To vam daje potvrdu da glazba može pronaći put do publike bez obzira na to odakle dolazite.
Koliko je izazovno raditi autorske instrumentalne kompozicije, a da se puštaju na hrvatskim radio postajama, koje su većinom formatirane?
U Hrvatskoj je prostor za instrumentalnu glazbu ograničen. Većina komercijalnih radijskih postaja usmjerena je na pop glazbu što je razumljivo s obzirom na njihove formate i publiku kojoj se obraćaju. Mala smo zemlja i nemamo veliko tržište za specijalizirane glazbene niše kakve postoje u inozemstvu. Srećom, Hrvatski radio njeguje i instrumentalnu glazbu te mi često emitira skladbe na čemu sam zahvalan. Naravno, volio bih da takva glazba ima više prostora i na drugim postajama jer vjerujem da i za nju postoji publika.
Godinama ste surađivali s Massimom i nastupali ste na njegovu posljednjem koncertu u Areni Zagreb. Je li išta ukazivalo da će to biti zadnji zajednički nastup?
Bila mi je privilegija surađivati i nastupati s Massimom kao gost na njegovim koncertima. Bio je vrhunski vokalist, karizmatičan umjetnik, odličan glazbenik, ali i izuzetno ugodan za suradnju. Uvijek sam se veselio tim nastupima. Nisam znao što se sprema i koncert u Areni doživio sam kao još jednu veliku glazbenu večer. Nisam mogao ni zamisliti da će nam to biti posljednji nastup. Njegov odlazak me baš jako pogodio. Drago mi je što sam bio dio te večeri i što su mi ostale brojne uspomene na našu suradnju.
Gaf na koncertu u Splitu
Koliko se današnja hrvatska scena promijenila u odnosu na 90.-te I 2000.-te? Što mislite da nedostaje i u čemu je napredovala?
Ona se neprestano mijenja i mislim da je to prirodno i dobro. Dolaze nove generacije, izvođači i glazbeni stilovi. Danas je glazba dostupnija nego ikada i ima toliko novih imena da ih je gotovo nemoguće pratiti. S druge strane, čini mi se da je teže zadržati pažnju publike na dulje vrijeme. Sve se odvija brže, pjesme dolaze i odlaze, a izvođači se moraju stalno iznova dokazivati. No kao i uvijek, vjerujem da će vrijeme biti najbolji filter. Ono na kraju pokaže koje pjesme i izvođači imaju trajnu vrijednost.
U mjesec dana ostali smo bez Gorana Bareta i Miše Kovača, dvije institucije hrvatske glazbe. Kako bi opisali njihov utjecaj na našu scenu i što mislite zbog čega su bili toliko posebni?
Posljednjih godina napustilo nas je mnogo glazbenika uz koje smo odrastali i dijelili pozornice. Meni su posebno teško pali odlasci dragih suradnika i prijatelja poput Dine Dvornika, Akija, Massima i drugih koje sam cijenio. Bare i Mišo pripadaju različitim dijelovima glazbenog spektra, ali ostavili su dubok trag. Mislim da je njihova karizma proizlazila iz autentičnosti. Bili su svoji, prepoznatljivi i imali su snažnu povezanost s publikom. Takve osobnosti teško je zamijeniti. Nadam se da će nove generacije stvoriti svoje jednako snažne glazbene priče.
Postoji li suradnja s domaćim glazbenikom koja vam je posebnija od ostalih i zašto? Ako može jedna anegdota jer ste radili s Dinom, Akijem, dance izvođačima…
Teško mi je izdvojiti jednu jer sam imao sreću raditi s puno sjajnih glazbenika. Svaka suradnja nosi neku priču i uspomene. Ali evo anegdote s Massimova koncerta, mislim da je bilo u Splitu. Pred nekoliko tisuća ljudi samouvjereno sam izašao na pozornicu, ali na pogrešnoj pjesmi! Namjestio sam mikrofon, pripremio saksofon i tek tada shvatio da sam uranio. Dečki iz benda počeli su mi diskretno davati signale, a Massimo mi se sasvim neprimjetno približio i šapnuo: ‘Samo polako izađi, kao da se ništa nije dogodilo‘. I tako sam odšetao s bine i vratio se na sljedećoj pjesmi, ovaj put u pravom trenutku...
Kakvi su planovi nakon Tvornice?
Nakon odlične atmosfere u Tvornici već pripremamo nove nastupe. U Zagrebu planiramo intimni božićni boutique koncert, a s projektom ‘Crossover Experience‘ nastupit ćemo i na Adventu o čemu ćemo uskoro otkriti više detalja. Za Valentinovo pripremamo jedno posebno glazbeno iznenađenje. Veselim se svemu što dolazi, a novosti i datume koncerata objavit ćemo na društvenim mrežama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....