Goran Filipec otkriva zašto su natjecanja za konje, a ne umjetnike i kako je Zajčevo ‘U boj!‘ pretvorio u spektakl

Pijanist Goran Filipec 8. listopada stiže u Hrvatski dom Split, gdje će u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića nastupiti u sklopu ovogodišnjeg Piano Loop festivala. Na pozornicu donosi program koji se kreće od Friedmana, Liszta i Balakireva do Papandopula, Dore Pejačević i Ivana pl. Zajca, ali i nekoliko vlastitih obrada kojima pokazuje da za njega notni tekst nije nešto nedodirljivo i konačno.

Uostalom, Filipec će nam u razgovoru reći da je partitura tek "plan, skica, recept", a ideju da je virtuozitet na bilo koji način suprotstavljen glazbenom smislu nazvati "istrošenom i štetnom za glazbu". Takav stav najbolje opisuje pijanista čija je karijera već desetljećima vezana uz virtuozni repertoar, osobito uz Franza Liszta, za čije je Paganini Studies osvojio Grand Prix International du Disque Društva Ferenca Liszta.

Uoči splitskog nastupa razgovarali smo s njim o tome koliko interpret smije biti slobodan prema skladatelju, zašto je Zajčevo "U boj! U boj!" pretvorio u virtuoznu klavirsku kompoziciju, postoji li u glazbi uopće ispravna izvedba i zašto se slaže s Bartókovom tvrdnjom da su natjecanja za konje, a ne za umjetnike. Otkrio nam je i kakvu publiku smatra najtežom, zašto mu šest jezika koje govori nije osobito impresivna brojka i zbog čega žali za esperantom. A kada se makne od klavira, razgovor vrlo brzo odlazi prema njegovoj drugoj velikoj strasti, dobroj hrani i vinu.

Kad djelo poznajete kao da ste ga sami napisali

Vlastite obrade u njegovu programu nisu tek dodatak standardnom pijanističkom repertoaru. Za Filipeca, granica između interpretacije tuđega djela i kreativnog rada na njemu nije tako čvrsta kako se na prvi pogled može činiti.

- Kad djelo koje izvodite poznajete toliko dobro da imate osjećaj da ste ga vi napisali, tada imate dobru perspektivu za zanimljiv i stimulativan kreativan rad. Jeste li stvarno vi napisali to djelo ili ga je napisao netko drugi, potpuno je irelevantno - kaže Filipec.

Takav odnos prema glazbi posebno se vidi u njegovoj obradi Zajčeva "U boj! U boj!". Ideju smješta u mnogo širi kontekst pijanističke tradicije 19. i početka 20. stoljeća, kada su operne parafraze, fantazije i reminiscencije bile iznimno popularan dio repertoara.

- Pijanisti 19. stoljeća, pa i početka 20. stoljeća, pisali su velike količine opernih parafraza, fantazija, reminiscencija i sličnih djela. Taj je dio repertoara bio iznimno popularan jer je publika uvijek voljela čuti poznate operne teme. Klavir je kroz te transkripcije razvijao svoj virtuozitet, ali i određene akustičke efekte karakteristične za orkestar, teatar i glas.

Hrvatsku je, kaže, taj trend gotovo potpuno zaobišao pa domaći operni repertoar nije dobio svoje klavirske pandane. 

- Popularnost Zajčeva marša iz opere Nikola Šubić Zrinski potaknula me da razmotrim mogućnost da se taj komad transformira u virtuoznu klavirsku kompoziciju, atraktivnu kako za publiku, tako i za pijaniste.

‘Notni tekst je plan, skica, recept‘

Franz Liszt jedna je od konstanti Filipecove karijere. Ipak, dugogodišnje bavljenje istim skladateljem ne znači da jednom oblikovana interpretacija ostaje zauvijek ista. Promjene, kaže, dolaze prirodno, premda ne u obliku potpunih zaokreta.

- Prirodno je da ideje evoluiraju s vremenom, prirodno je da se transformiraju, ali ne bih rekao da je neka moja sadašnja interpretacija dijametralno suprotna ranijima. Mislim da me glazbena intuicija uvijek drži na istoj liniji, koja se, istina, s vremenom rafinira.

Pitanje koliko izvođač smije biti slobodan prema skladatelju Filipec promatra i iz perspektive svojega istraživačkog rada na izvođačkim praksama 19. i 20. stoljeća. Današnje shvaćanje notnog zapisa kao nečega konačnog, upozorava, nije nužno primjenjivo na glazbu ranijih razdoblja.

- Koncept definitivnosti glazbenog teksta, formiran uglavnom sredinom 20. stoljeća, bitno je poremetio razumijevanje odnosa notacije i glazbene prakse svih ranijih epoha. Notacija, kao aproksimativna fiksacija jedne improvizacije, nikad ne može biti ni potpuna ni definitivna. Hajdemo reći da je notni tekst određeni plan, skica, recept.

Zato mu ni pitanje postoji li "ispravna" interpretacija nije osobito zanimljivo.

- Mislim da je o glazbi zanimljivije razmišljati u nekim drugim parametrima: je li nešto zanimljivo, duhovito, šarmantno, dirljivo, zavodljivo ili nekako drukčije, nego je li ispravno ili nije ispravno. Pitanje ispravnosti ostavio bih nekom drugom na razmatranje.

Virtuozitet nije neprijatelj glazbe

Uz Filipecovo ime često se veže virtuoznost, a splitski program završava Balakirevljevim Islameyem, djelom poznatim upravo po ekstremnim tehničkim zahtjevima. No tezu da virtuoznost može postati zamka i potisnuti glazbeni sadržaj Filipec odbacuje.

- Mislim da nema nikakvih zamki na tom polju. Kao što znamo, pojam virtuoziteta etimološki dolazi od pojma virtù, odnosno latinskog virtus, što znači vrlina. Virtuoz je, dakle, glazbenik, izvođač, interpret koji posjeduje određene vrline koje izlaze iz okvira uobičajenog izvođaštva. A koncept virtuoziteta kao nečega oprečnog glazbenom smislu koncept je koji je istrošen i štetan za glazbu.

Takav stav opisuje i njegov odnos prema repertoaru. Paradoksalno, veću odgovornost ne osjeća nužno pred rijetko izvođenim hrvatskim skladateljima, nego pred djelima koja publika i pijanisti poznaju do najsitnijih detalja.

- Kad svirate određeni repertoar koji je već prožvakan stotinama puta i koji su izvodili neki od zaista sjajnih pijanista prošlosti i sadašnjosti, onda, naravno, osjećate veću dozu odgovornosti. Prema repertoaru koji je rjeđe izvođen ili možda čak nepoznat odnosite se kudikamo slobodnije, iz tog slobodnog odnosa, bez predrasuda i velikih očekivanja, ponekad se izrodi vrlo zanimljiva interpretacija, vrlo zanimljiv rezultat.

‘Natjecanja su za konje, a ne za umjetnike‘

Filipec je u mladosti i sam bio laureat međunarodnih pijanističkih natjecanja, a danas kao profesor radi s novim generacijama glazbenika pa zbog toga njegov odgovor na pitanje koliko natjecanja mogu prepoznati umjetničku osobnost nije osobito blag.

- Čujte, Béla Bartók govorio je da su natjecanja za konje, a ne za umjetnike, odnosno glazbenike. I ja dijelim to mišljenje. Svjedoci smo ogromne količine glazbenih natjecanja, među kojima su pijanistička možda čak i najbrojnija. Mislim da zapravo ta natjecanja najmanje trebaju glazbenici koji na njima sudjeluju, a najviše trebaju oni koji ih organiziraju.

Najteža je publika koja ne reagira

Desetljeća međunarodne karijere vodila su ga na pozornice Europe, Sjeverne i Južne Amerike i Japana, a među njima i u njujorški Carnegie Hall, gdje je debitirao 2006. godine. Ipak, veličina ili ugled dvorane nisu ono prema čemu Filipec određuje koliko će neka publika biti "teška".

- Teška publika za mene je nereaktivna publika. Publika s kojom teško ostvarujete komunikaciju. Mi interpreti nastojimo publici prenijeti određene ideje, koncepte, zamisli, slike, a vrlo često i nešto iz naše mašte. Ako publika nije sposobna za recepciju u tom smislu, onda je to frustrirajuće. To je publika koju bih okarakterizirao kao tešku.

Iskustvo pritom može olakšati izlazak na pozornicu, ali ne može ukloniti ono što izvedbu uživo čini izvedbom, mogućnost da stvari svaki put krenu drukčije.

- Svaki koncert priča je za sebe, svaki koncert jedna je nova komunikacija. Možete iza sebe imati 50 iznimno uspješnih koncerata, a da 51. bude možda manje uspješan. Naravno da automatizacija igra određenu ulogu i da vam iskustvo i broj odsviranih predstava na određeni način olakšavaju posao, ali svaki izlazak pred publiku jedan je novi pokušaj i kao takav nosi neizvjesnost karakterističnu za sve izvedbene umjetnosti.

Šest jezika? ‘Za jednog glazbenika to nije puno‘

Filipec govori šest jezika, no taj podatak koji u biografiji zvuči prilično impresivno njega samoga neće osobito impresionirati. Poznavanje jezika za njega nije tek praktična posljedica međunarodne karijere, nego način širenja pogleda na svijet.

- Pa, šest jezika za jednog glazbenika nije puno. Ima glazbenika koji govore kudikamo više jezika. Danas smo svi pomalo ograničeni svojom informatičkom opremom koja nam omogućava brzo prevođenje tekstova s jednog jezika na drugi, pa i komunikaciju na jezicima o kojima ništa ne znamo. Mislim da je svaki jezik, kako je Borges govorio, jedan zaseban sustav percipiranja svijeta. I u tom smislu mislim da nam poznavanje više jezika otvara određene horizonte.

Na pitanje koji mu je jezik zadao najviše muke, odgovara da su to oni koje još ne govori. Volio bi ih, kaže, naučiti barem još nekoliko, a onda iz razgovora neočekivano izranja i esperanto. Riječ je o planskom međunarodnom jeziku koji je krajem 19. stoljeća osmislio poljski liječnik Zamenhof, s idejom stvaranja neutralnog zajedničkog jezika koji bi ljudima različitih materinskih jezika olakšao međusobno sporazumijevanje. 

- Jezici koji su mi zadali muke oni su koje ne govorim, a volio bih ih naučiti još barem nekoliko. Šteta što je esperanto posustao! To je bio sjajan projekt jedne svjetlije epohe.

A kad se makne od klavira i jezika, Filipec ima još dvije ozbiljne strasti - kuhanje i vino. Kad bi morao izabrati jelo koje najbolje govori o tome kakav je kuhar, ne bi posegnuo za teškim i kompliciranim jelovnikom.

- Vjerojatno bi to bila nekakva sirova riba, možda morski ježevi, tiradito ili ceviche od bijele ribe, carpaccio od kozica, nešto u tom duhu, možda pokoja školjka. A uz to neki zanimljivi prirodni, nefiltrirani pjenušac.

Od Lisztova virtuoziteta i Zajčeva "U boj! U boj!" do Bartóka, Borgesa, esperanta i sirove ribe, razgovor s Filipecom na kraju se vraća istoj ideji koja provlači kroz sve njegove odgovore: zanimljivije od pitanja je li nešto izvedeno "ispravno" jest ima li u tome osobnosti, ideje i dovoljno slobode da se dogodi nešto neočekivano.