Od intimnih obiteljskih priča i pitanja identiteta do gentrifikacije, nasilja, muškosti i krhke ideje mira, ovogodišnji Split Script ponovno je okupio autore različitih generacija i filmskih sredina. Ono što ih je povezalo nije bio žanr ni faza u kojoj se projekt nalazi, nego spremnost da vlastiti materijal na nekoliko dana izlože pogledima drugih.
U Splitu je završeno deveto izdanje scenarističkog programa Split Script u organizaciji udruge Metonimija, koji je od 15. do 22. rujna okupio sedam autorskih projekata pod mentorskim vodstvom scenarista i redatelja Răzvana Rădulescua i scenaristice i dramaturginje Melisse de Raaf.
Ovogodišnja grupa bila je po svemu raznolika, a upotpunili su je Barbara Zemljič (It Fades Away), Igor Mirković (Christkind), Jovana Mašković (Ništa o Loli), Matija Jovanović (Izlovu), Ralitza Petrova (Peace), Sarra Tsorakidis (Serpent Bites Its Tail), te Irena Škorić (Posljednji peron).
Njihove priče kretale su se od izrazito intimnih do društveno široko postavljenih tema: od obiteljskih odnosa i identiteta mlade žene, preko gentrifikacije mediteranskih zajednica i pitanja što ostaje nakon nasilja, do crnohumornih i psiholoških priča o muškosti, pripadanju i pokušaju bijega iz vlastite sredine.
Kao i uvijek u toj se različitosti pokazala osnovna logika jednog scenarističkog laba kao što je Split Script: projekt se tijekom radionice ne razvija samo u razgovoru s mentorima, već i ostalim polaznicima, koji ga čitaju, postavljaju pitanja, nude drukčije perspektive i često u tuđem tekstu vide ono što autor više ne može vidjeti.
„Kad mjesecima radite sami na istom tekstu, prestanete vidjeti „rupe“ u priči jer vam je sve u glavi jasno - samo nije napisano. Recimo, iznenadila me brzina kojom su mentori prepoznali upravo ta mjesta gdje sam, kao autorica, ‘preskočila’ objašnjenje jer mi se činilo očitim. kazala nam je Irena Škorić, a sličan osjećaj distance opisuje i Jovana Mašković koja nam je potvrdila da bi „dobar lab, osim konkretnih komentara i ideja, trebao nuditi i osjećaj da u procesu pisanja niste sami“.
Igor Mirković taj je sentiment opisao kao „potrebu za dobrim sugovornikom, osobom s kojom ćemo igrati idejni ping-pong i na taj način otvarati nove prostore svojim pričama i idejama“. Mirković, koji je Rădulescua i de Raaf upoznao još prije mnogo godina na Motovun Film Festivalu, kaže da je o njihovom radu kao scenarističkih mentora do sad uglavnom slušao hvalospjeve.
„Očekivao sam puno. Dobio još više. Sjajni sugovornici, prepuni inspirativnih ideja i pitanja, otvoreni kritičari koji bespoštedno upiru prstom u klimava mjesta scenarističke konstrukcije.“ Posebno ga je impresionirala njihova sposobnost da paralelno nose u glavi sedam potpuno različitih projekata.
Matija Jovanović primijetio je da su „Răzvan i Melissa skloni igri, razmišljanju naglas i otvaranju mogućnosti koje na početku djeluju potpuno neočekivano. Često bismo krenuli od vrlo malog praktičnog pitanja u jednoj sceni, a završili tako što bismo otključali mnogo veći problem lika ili strukture.“
Takav pristup podrazumijeva da mentor ne preuzima autorovu priču, nego pokušava shvatiti što ona želi postati. To je element rada koji su polaznici posebno naglašavali.
„Vrlo brzo su razumjeli što film pokušava biti i pomogli da ta ideja postane jasnija i hrabrija. Iz Splita odlazim s osjećajem da je priča otključana i spremna za pisanje scenarija.“ kaže nam Matija, dok nam je Barbara Zemljič iskustvo rada s mentorima sažela: „Neprocjenjivo, precizno, mekano, duboko, fokusirano i s puno ideja.“ Osim profesionalnih i lucidnih povratnih informacija, kaže, iznenadilo ju je i koliko su ljudi koje je na radionici upoznala bili srdačni.
I za Ralitzu Petrovu jednako je važan bio ugođaj u kojoj se takav intenzitet rada uopće mogao odvijati. Ovaj jedinstveni scenaristički lab u Splitu Ralitza nam je opisala kao „izuzetno prijateljsko i sigurno okruženje za rad“, dovoljno rigorozno da projekt može biti ozbiljno preispitan, ali bez gubitka otvorenosti i velikodušnosti.
Posebnom je ocijenila i činjenicu da su Rădulescu i de Raaf odlučili raditi upravo u kontekstu jugoistočne Europe, gdje su, kako kaže, mogućnosti za ovakav stupanj razvoja projekta još uvijek ograničene.
„Atmosfera je bila iskrena, ali ne oštra, što je rijetka kombinacija.“ rekla nam je Škorić. „Svi smo bili tu jer nam je stalo do vlastitih projekata, pa je i kritika dolazila iz brige, a ne iz natjecateljskog duha.“
Upravo manja rezidencijalna grupa, smatra Škorić, stvara vrstu povjerenja koju je teško postići na jednodnevnim radionicama: ljudi s vremenom prestaju braniti svoj tekst i počinju ga zaista slušati.
I Sarra Tsorakidis je povezanost među polaznicima izdvojila kao jedno od najugodnijih iznenađenja programa. „Najviše me iznenadilo koliko sam se brzo i organski povezala s ostatkom ekipe.“ U takvom okruženju, kaže, scenarij gotovo ne prestaje biti tema ni kada formalni rad završi: „Split Script je prostor u kojem je scenarij glavni fokus pa se većina razgovora, čak i u slobodno vrijeme, na neki način ponovno vrati njemu.“
Škorić tu vrijednost opisuje još radikalnije: dobar scenaristički lab autoru može ponuditi „otpor“ – nekoga tko će mu na vrijeme reći da nešto ne funkcionira što je Matija Jovanović artikulirao kao koncentraciju koju je gotovo nemoguće proizvesti samostalno. „Dobijete nekoliko dana u kojima grupa vrlo ozbiljnih ljudi misli o vašem filmu gotovo jednako intenzivno kao vi. Sam je vrlo teško proizvesti tu količinu distance, koncentracije i mašte u isto vrijeme.“
Split Script mu, kaže, nije dao samo odgovore na probleme koje je već imao, nego mu je pomogao postaviti bolja pitanja o filmu. A upravo je sposobnost postavljanja boljih pitanja možda i zajednički nazivnik iskustava ovogodišnjih polaznika. Sedam projekata na radionicu nije došlo u istoj fazi razvoja niti s istim problemima, pa ni odgovori koje su autori tražili nisu mogli biti jednaki.
Ono što su dijelili bila je spremnost da nekoliko dana dopuste mentorima i kolegama da vide i ono što je autoru već postalo nevidljivo. U tome je, na kraju, možda i osnovna vrijednost scenarističkog laba: ne u tome da autor iz njega izađe s „popravljenim“ scenarijem, nego s preciznijim osjećajem što njegov film jest, što još nije – i kojim putem ga želi dalje razvijati.
Dosadašnja izdanja Split Scripta iznjedrila su međunarodno priznate i nagrađivane filmove kao što su Stric Andrije Mardešića i Davida Kapca, Tragove Dubravke Turić, Koke Igora Jelinovića i mnoge druge. Nema sumnje da su i među autorima na ovogodišnjem izdanju sudjelovali oni čiji će filmovi živjeti bogat festivalski život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....