Embargo se ukazao na velikom ekranu kina "Picturehouse Central" prije jutarnje "press and industry" projekcije "7 Miles Out" na London Film Festivalu. "Budući da je ovo svjetska premijera, molimo vas da ne objavljujete recenzije do 30 minuta nakon najavljenog početka prve službene javne festivalske projekcije na London Film Festivalu", pisalo je na ekranu. I to se ispoštovalo.
Nekoliko dana kasnije piše se recenzija filma koji je redateljica i scenaristica Carol Morley snimila prema istoimenom vlastitom autobiografskom romanu. Morley je svoju priču već ispričala u dokumentarcu "The Alcohol Years" i sada se odlučila na igranu formu. Redateljicu i scenaristicu u djetinjstvu odlično glumi Amelie Hughes, a kao adolescenticu i dalje solidna Lucy Halliday.
Preko njihovih uloga može se prelomiti "7 Miles Out": film je apsolutno izvrstan u prvoj polovici, ali slabiji u drugoj, malko raštiman i neujednačen. Hughes i Morley impresivno prenose odrastanje protagonistice Ann Westbourne tijekom sedamdesetih godina u Stockportu, grad(ić)u nekih sedam milja udaljenom od Manchestera, gdje radi njezin tata Ronald (vrlo dojmljiva epizoda Aidana Gillena).
Bio je to period kad je "new wave" preuzimao glazbene uzde od punka i na (engleskoj) sceni pojavili su se bendovi kao Joy Division, inače favorit mlade Ann. Evokacija epohe, oslikana u scenografiji, kostimografiji i fotografiji, osvaja gledatelja i film je audiovizualna poslastica. Glazba ima veliku ulogu u priči i životu glavnog ženskog lika. Nju je stariji brat (Kasper Hilton-Hille), rock-novinar u nastajanju, zarazio glazbom.
Ipak, dječju idilu razbija smrt (točnije samoubojstvo) njezina oca koji je pred kćerkom skrivao nezadovoljstvo pušeći cigaretu u poslovnom odijelu kad je glumila da ga intervjuira za radio. To će je proganjati i Ann bježi još više u glazbu noseći tugu i bol u sebi dok skriva od okoline pravu istinu o smrti tate i formirajući bend s prijateljicama Helen Ash (Leila Entwistle; podsjeća na Emmu Mackey u seriji "Sex Education") i Dawn Field (Eve Baddeley).
Prelazak iz djetinjstva u djevojaštvo i mladost prilično je sjajno realiziran i film kupi bodove u scenama kad djevojke stvaraju glazbu pod utjecajem Joy Divisiona i bez karata ulijeću na koncert omiljenog benda koji praši "Transmission" s refrenom "Dance, dance, dance, dance, dance to the radio". Morley se prisjeća kad je imala 16, kao u pjesmi Psihomodo Popa, navodeći gledatelja da se i sam na valovima muzike vrati u mladenačke dame.
Međutim, nakon što i Ian Curtis, frontmen Joy Divisiona, oduzme sebi život (18. svibnja 1980.), što ima dodatnu težinu za Ann nakon smrti oca, "7 Miles Out" se počinje gubiti, vrludati i odmicati se ne samo od zanimljivih likova prijateljica (posebno Helen s kojom je veže naizgled nešto više od prijateljstva), nego i od glazbe, premda je, ironično, protagonistica sve dublje u glazbenim vodama.
U tom dijelu filma najsnažnije zazvoni neočekivana rečenica "Poševila sam ga, dao mi je moj prvi kroasan...", koju Ann izgovara za poznatog TV voditelja i vlasnika diskografske kuće Tonyja Wilsona. Moguće da je to i bila namjera redateljice, prikazati njezinu/svoju izgubljenost u tim godinama. No film se pokušava pronaći poput Ann u gotovo cijeloj zadnjoj trećini. Pronašao se tek u samoj završnici, kad Ann zapjeva. *** ½
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....