Zicer je da će "Crna kugla" ("La bola negra"/"The Black Ball") primiti – ako ne i potvrditi – nominaciju za Oscara 2027. u kategoriji najboljeg međunarodnog filma kao španjolski kandidat za prestižnu nagradu američke Akademije. No, nemojte se iznenaditi ako "Crna kugla" dobije i još neke nominacije, možda čak i veći broj od dosadašnje "međunarodne" rekorderke "Emilije Perez" (13).
Nije isključeno i da "La bola negra" na kraju osvoji glavnog Oscara, onog za najbolji film, čime bi donio prvi zlatni kipić u toj kategoriji Netflixu, koji je proširio njegovu kinodistribuciju na gotovo mjesec i pol dana prije izlaska na streamingu. "Crna kugla" polako bere priznanja (režija u Cannesu, nagrada publike u Torontu...) i mogla bi biti najveće iznenađenje na dodjeli 2027., glavni konkurent "Odiseji".
Film ima sve oskarovske predispozicije: ambiciozan je, operno pa i romaneskno režiran, epski u produkcijskom zamahu, narativno kompleksan, tematski angažiran i pojačan zvučnim glumačkim imenima (Penelope Cruz, Glenn Close, Lola Duenas). Redateljski dvojac Javier Calvo i Javier Ambrossi ugledao se na grandiozne epove kakvi se više uglavnom ne rade, a nekoć su osvajali Oscare postavljajući romantičnu dramu u vihor rata.
Ovo je epika na tragu "Engleskog pacijenta", ali s gay prefiksom. Filmovi homoseksualne tematike nisu nikad bili ovako epski u smislu da su pokrivali više žanrova (ratni/povijesni, obiteljska melodrama, romansa) i vremenski raspon od 85 godina, čak ni "Planina Brokeback" i "Moonlight".
Kroz narativni triptih, tj. tri paralelne, transgeneracijske priče (1932., 1937., 2017.), "La bola negra" se dotiče nasljeđa Federica Garcíje Lorce (1898. – 1936.) preko njegova izgubljenog, nedovršenog djela i u toj povijesnoj utemeljenosti kupi dodatne bodove, odajući počast legendarnom španjolskom (gay) pjesniku i dramatičaru koji je brutalno skončao zato što je bio ljevičar i homoseksualac.
Preko Lorce film propituje sve ono što je karakteriziralo njegov život, a prenosi se iz generacije u generaciju – gay identitet, "ušutkanu (homo)seksualnost", zabranjenu i neuzvraćenu ljubav, homofobiju. "Ova zemlja ima previše priča zakopanih u poljima, moramo zagrepsti zemlju", ključna je rečenica filma u kojem Close glumi američku eksperticu za Lorcu i nakratko priča španjolski.
Calvo i Ambrossi napravili su upravo to – zagrebali zemlju i iskopali priče. S pričom iz Španjolskog građanskog rata 1937. se otvara film i scena je jako upečatljiva. Andaluzijsko selo dočekuje talijanske saveznike širom raširenih ruku (Musollinijevo prezime upada u oko ispisano na plahti), a među seljanima je i jedan mladić, trubač Sebastián (glumački debi pjevača i gitarista poznatog kao Guitarricadelafuente, pravim imenom Álvaro Lafuente Calvo) koji se sprema za nastup dobrodošlice.
Najednom nebo proparaju avioni i (greškom?) bombardiraju selo. Trubač je jedan od rijetkih preživjelih i vidimo ga kako se, u prizoru punom simbolike, penje po kipu sv. Sebastiana unutar bombardirane crkve, hvatajući se rukama za strijele zabijene u tijelo sveca.
Da bi se spasio kad naleti na pripadnike Francove Nacionalističke vojske, Sebastian kaže: "Jedan sam od vas, Arriba España", a to će silom prilika i postati. Sebastian dobiva zadatak da pazi na ranjenog ljevičarskog, republikanskog zatvorenika Rafaela (Miguel Bernardeau) u očekivanju njegova suđenja, moguće i smaknuća, a među njima se rađa privlačnost.
Druga priča se odvija 1932. i prati Carlosa (Milo Quifes), mladića iz bogate obitelji koji želi dobiti članstvo u lokalnom casinu i postati dio elitnog društva. Elitisti glasaju za njegovo članstvo – bijela kugla je "za", crna protiv. Zbog sumnje u to da je homoseksualac, što je tada bilo krajnje neprihvatljivo, crna kugla prednjači.
Tu negdje Calvo i Ambrossi rade prvi prijelaz na moderno doba, 2017. – u kadru se ukaže "swipe" opcija na Grindr aplikaciji na mobitelu. Za sličnim kontrastom redatelji posežu i kasnije, kad se scena gay seksa montažno ispreplete s brutalnim prizorom poginulih ili ranjenih tijela naslaganih u kamionu.
Eros i thanatos prožimaju sve tri priče, a treća je fokusirana na gay povjesničara Alberta (Carlos Gonzalez) koji je naslijedio kovertu od otuđenog, netom preminulog djeda s majčine strane (majku vrlo dojmljivo glumi Duenas). Djedovo nasljeđe u završnici na veoma zadovoljavajući način povezuje sve tri priče, cementirajući vrijednost filma.
Međutim, "Crna kugla" zna biti neujednačena između prošlosti i sadašnjosti. Prošlosne priče su impresivnije režirane, kanalizirajući Giuseppea Tornatorea ("Baaria", "Cinema Paradiso", "Malena"), dok sadašnja povremeno djeluje kao da ju je radio ne pretjerano nadahnuti Pedro Almodovar, inače producent filma.
Almodovar je, moguće, sa sobom doveo kućne glumice Duenas i Cruz. Penelope nastavlja gdje je stala u mjuziklu "Devet" i vatrena je u ulozi Nene, cabaretske plesačice i zabavljačice vojnika koja izgovara "Transvestizam je fantazija mogućnosti, a rat je sasvim suprotno".
Kad su Cruz i Duenas u kadru, film glumački živne s obzirom da mladi glumci nisu toliko izražajni, ali njihovi likovi uspijevaju ponijeti težinu povijesti na svojim leđima. O tome se ovdje i radi, ispravljanju povijesnih krivdi, duhovima prošlosti (Francov režim) koji još uvijek proganjaju sadašnjost.
"Povjesničar si, a jedina priča koja te ne zanima je ona tvoja", govore Albertu. Redatelji prelamaju povijest preko likova, stapajući prošlost i sadašnjost, kolektivno i intimno, zbiljsko i fikcijsko, epsko i lirsko. Neke scene su magične i poetski nadahnute kao da ih je napisao sam Lorca, od plesa vojnika okupanih svjetlom vatrometa na plaži, do skijaša koji zuje pored Carlosa. Vatra i snijeg, to je "La bola negra". ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....