Težak oko pet milijuna eura, što ga čini najbudžetiranijim projektom HRT-a, ali i jednim od najskupljih hrvatskih filmova, povijesni spektakl o caru Dioklecijanu "Posljednji rimski bog" napokon je spreman za kinodistribuciju nakon višegodišnje produkcije.
Film je logičan produžetak povijesnih uradaka koje je Božidar Domagoj Burić dosad radio za HRT u igrano-dokumentarnoj formi – "Hrvatskih kraljeva", "Republike" i "Doba uskoka". Računajući njegovu ambiciju i interes za povijesnu tematiku, Burić je najbliže što je hrvatska kinematografija došla jednom Ridleyju Scottu ("Gladijator", "Kraljevstvo nebesko", "Robin Hood", "Posljednji dvoboj", "Napoleon", "Gladijator II").
Ovo je svakako "scottovski" ambiciozan film, vjerojatno naš najambiciozniji dosad. Pred kamerama defilira pedesetak glumaca i tisuću statista, snimalo se na autentičnim povijesnim lokacijama u Splitu (Dioklecijanova palača, Peristil, Podrumi, Kaštelet) i okolici (Salona), šivalo kostime, gradilo monumentalne setove u Velikoj Gorici (rimski Forum, Senat, Kolosej, amfiteatar) i kompjutorskim efektima nadograđivalo ruševnu arhitekturu i krajobraze.
Zvuči hollywoodski? Dijelom i jest, posebno za domaće pojmove, makar na trenutke vizualno (neujednačeno) izgleda kao hrvatski spoj Hollywooda i History Channela. "Posljednji rimski bog" nema desetinu budžeta najvećih Scottovih povijesnih filmova, ali djeluje skupo i unutar naše kinematografije može se titulirati kao "spektakl", čak i više nego ovogodišnja "madmaxovska" futuristička akcija "Gospodar oluje: Legenda o Hammerheadu".
Svakako treba pozdraviti što se Burić uhvatio baš povijesnog žanra, koji ima slabu kinematografsku tradiciju u Hrvatskoj – "Konjanik" Branka Ivande, "Družba Isusova" Silvija Petranovića i "Illyricvm" Simona Bogojevića Naratha usamljeni su primjerci takvog tipa filma od hrvatske neovisnosti. K tome, Burić je odabrao teži put za sebe i glumce, posegnuvši za autentičnim "mrtvim" jezikom, poput Bogojevića Naratha, a na tragu onoga što je u povijesnim produkcijama uspostavio Mel Gibson s "Pasijom" i "Apocalyptom".
"Živi latinski" govori se u filmu, odnosno kolokvijalni latinski dijalekt, uključujući i prostote, kako bi dijalozi zvučali po mjeri vremena radnje (kraj 3. stoljeća). Neko je vrijeme potrebno da se gledatelj navikne na izgovor glumaca, ali jednom kad se navikne, bilo bi mu čudno da govore hrvatski. Samim time ni gluma nije kazališna hrvatska, kako još uvijek zna biti u nekim našim filmovima, premda Burić uprizoruje mnoge scene teatarski, rijetko i teatralno.
Za glumca u ulozi ludog i krvoločnog cara Karina mogli bismo reći da je i hollywoodska. Marko Cindrić je raspištoljen, ali ne prelazi granicu preglumljenosti, baš kao punokrvni negativci iz američkih filmova devedesetih i ranih dvijetisućitih, od Garyja Oldmana u "Petom elementu" (poput njega također govori "Sve moram – napraviti – sam") do Joaquina Phoenixa u prvom "Gladijatoru", uz dašak Petera Ustinova kao cara Nerona iz "Quo Vadis".
Karin se upušta u orgije, liže krvavi bodež... i sušta je suprotnost Dioklecijanu (Amar Bukvić) koji "sve doživljava preozbiljno" i govore mu "Mora da je dosadno biti ti". Cindrić unosi energiju u mizanscenu svaki put kad se pojavi i razbija eventualnu "dosadu". S druge strane, lik Diokla, "Ilira iz Dalmacije", isprve je nedefiniran pa ne čudi da njegova desna ruka Maksimijan (Slavko Sobin) kaže: "Godinama tražim prave riječi da te opišem."
Ipak, Bukvić glumi glavni lik dojmljivo autoritativno i sve je uvjerljiviji kako film ide dalje, prolazeći karakterni luk od "velikog lovca Diokla" i "zapovjednika carske vojske" do rimskog cara Dioklecijana (samoprozvanog "boga") koji je izgradio simbol Splita – palaču kakve "nema u carstvu ni izvan njega" i "moguće da će ga budućnost najviše po njoj pamtiti".
Sukob između Karina i Dioklecijana, koji na kraju nije toliko drukčiji od njega u nemilosrdnosti i beskrupuloznosti, fino se gradi. No dramaturgija u tom karakternom luku nije uvijek najurednija s naracijom na relaciji prošlost-sadašnjost-budućnost i nekoliko podzapleta koji su potrebni za širu sliku vremena i karakter "posljednjeg rimskog boga", ali na trenutke pretvaraju glavni lik u sporedni u vlastitom filmu. U svemu tome Dioklecijanova supruga (pogođeno odabrana Nataša Janjić Medančić) gotovo je svedena na fusnotu, iako je akterica najimpresivnije scene – muž joj se ukaže u košmaru u divovskom izdanju kad njegova statua oživi, što anticipira kasniju izjavu "Sad sam gospodar i bog, Priska, a boga se ne dodiruje pred podanicima".
Jedan se podzaplet tiče senatora Prokula (Dragan Despot), drugi prefekta Lucija Flavija (Krešimir Mikić), treći progona kršćana ("Dioklecijan je pretjerao s tim progonima, ali takav je Dioklecijan") i nakratko vidimo biskupa Dujma u tumačenju Franje Kuhara.
Uz "Gladijatora", Buriću je uzor bila i "Igra prijestolja" i "Kuća od karata" s dijalozima tipa "Krvoločnost je strast" i "Vladanje je obveza", tj. splektarenjem, kovanjem urota, zabijanjem noževa u leđa... To mu je poslužilo da u antičku dramu ubaci i mrvu političko-trilerske satire ("Samo je jedna stvar gora od ludog tiranina – tiranin zdrave glave"), čime kompenzira manjak gladijatorske i ine akcije. Znakovito je za Burićev pristup da, umjesto okršaja u areni ili na bojnom polju, film doživljava vrhunac tijekom Dioklecijanova govora u Senatu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....