Sasjekli su mu lice i pretvorili ga u ‘nakazu‘ taman kad se proslavio: uspio se oporaviti, ali ne bez nuspojava...

DC pokazuje malo drukčije lice s filmom “Clayface”, tjelesnim hororom koji se odmiče od superherojskih blockbustera pričajući “origin” priču jednog od negativca iz Batmanova svemira. Nije ovo posve neistraženi teritorij, jer je nešto slično već napravio “Joker”. 

Međutim, za novo vodstvo DC-ja “Clayface” je bitan odmak nakon “Supermana” i “Supergirl”. Film je ispao vrlo neloš. Ako nije razina “Jokera”, svakako je superiorniji svemu što je Sony radio s Marvelovim antagonistima (“Venom”, “Kraven The Hunter”, “Morbius”, “Madame Web”).

Zanimljivo je da se “Clayface” ni ne pokušava dramski ugledati na “Jokera”. Njegovi su utjecaji isključivo hororski, od “Muhe” do “Darkmana”, čak i noirovski tipa “Lijepi Johnny”. “Clayfice” ima vibru filmova osamdesetih i devedesetih, toliko da gangster Markos Szabo (David Dencik) citira Van Dammeovo “Lavlje srce” i, suočen sa zgodnim glumcem Mattom Hagenom (solidni Tom Rhys Harries u probojnoj ulozi), kaže da “ne zna bi li ga pojebao ili prebio”.

Naravno, Szabo će učiniti ovo drugo, za kaznu što je Hagen spavao s njegovom seksi djevojkom Miom Torrez (Joana Ribeiro), makar je bilo na njezinu zavodničku inicijativu. Štoviše, sasjeći će mu lice do neprepoznatljivosti, da “više nije zgodan”. Nesretnik razrezanog obraza komotno može glumiti Jokera bez ekstra maske, podsjećajući na Heatha Ledgera u “Vitezu tame”. 

Matt je postao “nakaza” u najgorem mogućem trenutku – taman kad je lansiran među hollywoodske zvijezde i nominiran za Oscara prisiljen je skrivati lice s ožiljcima iza slične maske kakvu je nosio Tom Cruise u “Nebu boje vanilije”. Život i karijera mu se raspadaju, napustili su ga agentica i odvjetnik, a uloge su počeli dobivati drugi glumci.

Ipak, potencijalni spas, nakon neuspješne rekonstrukcijsk​e kirurgije, dolazi s neovisnom znanstvenicom Caitlyn Corr (Naomi Ackie) i njezinom eksperimentalnom regenerativnom AI tehnologijom, zasnovanom na nanostanicama koje se infiltriraju u tkivo i obnavljaju ga. Tretman ne prolazi bez nuspojava, osobito kad Hagen, nezadovoljan početnim rezultatima, ubrizga prekomjernu dozu i poigra se boga.

Nanostanice se “uzrujavaju” kad god je Hagen u “mračnom raspoloženju” i, još uvijek gnjevan, budi potisnute misli o osveti onima koji su ga unakazili i uništili mu život, dok se njegovo lice mijenja i mutira, može preuzeti oblik drugih ljudi, što ga posljedično pretvara u monstruma od žive gline (“clay”).

Pitanje je može li on kontrolirati preobražaje ili na to djeluju same stanice jer AI-jevski razvijaju vlastitu svijest, ali ovo potonje – opasnosti od umjetne inteligencije – tek je ovlaš dotaknuto u filmu koji scenaristički potpisuju Mike Flanagan (“Doktor Sleep”) i Hossein Amini (“Vožnja”), a režira ga James Watkins (“Eden Lake”, “Ne govori zlo”).

Zato je nešto konkretnije provedena satira na račun (metodske) glume, odnosno glumaca i “celebrityja”, tako da se “Clayface” u tom smislu nadovezuje na “Supstancu” i “Smiješak 2”. “U ovom poslu vanjština je sve”, izgovoreno je u filmu u kojem Hagen mora biti lijep da bi zadržao status glumačke zvijezde, što je važnije od talenta, dok mu nanostanice pomažu da postane kameleonski metodski glumac i nestane u ulozi drugih ljudi čija lica preuzima kao muška verzija x-menovke Mystique.

Ima i nešto “Čovjeka bez lica” u filmu, svojevrsnom “Clayface/Off”. Provokativno je to što Watkins cijelo vrijeme pokušava navesti gledatelja da se “identificira” s tragičnim glavnim likom i navija za njega, čak i kad njegova osveta prema korumpiranim ljudima Gotham Cityja ode u krajnost.

U toj tragici (ljubavna priča uključena) Watkins projicira film “The Fly”, kao i u cronenbergovskom “body horroru”, koji je ovdje spoj praktičnih i računalnih efekata u prizorima obješenog lica, otopljene kože itd. Nelagodan vrhunac u tom smislu “Clayface” doseže kad Hagenu višak kože počne prekrivati oči usred leta avionom i on u WC-u tijekom turbulencija mora škaricama vratiti stvari u kakvu-takvu normalu.

Watkins miješa pulpovski “B” horor sa stiliziranijom fotografijom “A” produkcije neovisno o srednjem budžetu. Film u prikazu Gothama povezuje “Batmana” i “Istrebljivača” s prizorima industrijskih rafinerija kako bljuju vatru u nebo. Čekamo susret Clayfacea i Čovjeka-šišmiša u “bladerunnerovskom” Gothamu. *** ⅓