Kad bismo, kako je već običaj na početku, navodili sva postignuća akademika Željka Reinera na polju znanosti, politike, ali i Domovinskog rata (gdje je kao dragovoljac od prvih dana sudjelovao kao član Glavnoga sanitetskog stožera u svojstvu pomoćnika zapovjednika pa je danas pričuvni pukovnik HV-a), ovaj bi se novinski tekst lako pretvorio u nabrajanje.
Uostalom, ono osnovno javnost već zna: da je protagonist ove, sad nešto drukčije novinske priče, istaknuti član hrvatske akademske zajednice, ali i britanskog Kraljevskog udruženja liječnika, Američke kardiološke akademije te počasni član Akademije medicinskih nauka Bosne i Hercegovine, k tomu i aktualni potpredsjednik Hrvatskog sabora. Ranije je bio i predsjednik istog tijela, a bio je - između ostalog - i ministar zdravstva te čelni čovjek KBC-a Zagreb.
Akademik Reiner najviše je citirani znanstvenik u svijetu koji živi i djeluje u Hrvatskoj, točnije svoju časnu funkciju u Saboru obavlja volonterski, a plaću zarađuje kao liječnik na Rebru te kao profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Napisao je brojne stručne knjige, članke u znanstvenim časopisima, među ostalim koautor je europskog udžbenika za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, te je autor i urednik mnogih drugih. No, "manje poznato o poznatome" je da je akademik Reiner plodan, gorljiv pjesnik, uz to prilično - što za profil umjetnika i nije začudno - u svom stvaralaštvu diskontinuiran.
Vjernici, agnostici i ateisti
Povod razgovoru s akademikom-pjesnikom njegova je najnovija, treća po redu zbirka poezije s oko 120 uradaka. Nažalost, u fazi je rukopisa pa nam je nije mogao uručiti, a prilikom susreta smo hotimično izostavili i rukovanje.
Ipak, s dijelom napisanoga upoznali smo se zahvaljujući tjedniku Hrvatsko slovo, u kojemu je akademik često objavljivao stihove napisane mahom u slobodnoj formi, s religijskom tematikom.
Posvetio ih je većma, recimo to tako, kolegama - pjesnicima, ali i Onome koji bdije nad svima i svime. Zato je radni naslov zbirke "Uronjen u Tvoju svjetlost", s podnaslovom "On i pjesnici".
Uz Svevišnjega, pjesnik je dakle odao počast velikoj plejadi inozemnih poeta poput Cesarea Pavesija, Irvinga Laytona, Kevina Harta, Tong-Jua, Francisa Webba i brojnih drugih, no neće ostati zakinuti, napominje, ni naši barjaktari stiha: Tadijanović, Pupačić, Kranjčević, Fiamengo, Golub, Zidić, Štambuk, Slamnig, Vesna Krmpotić...
Neki su još živući, većina je iz općeg zbira tjelesno preminula ostavivši međutim živo djelo, čemu na neki način teži i Reiner.
Zanimljivost se krije u činjenici da među pjesnicima koje je počastio u svojoj zbirci mnogi nisu - vjernici.
- To me ne smeta, a da vam pravo kažem nije mi zapravo bila nakana da ih počastim, kako ste se izrazili - na našu primjedbu, osmjehujući se, odvraća akademik Reiner.
- Meni su, jednostavno, oni bili nadahnuće. Svjestan sam da među njima ima agnostika, ateista, da neki nisu uopće religiozne osobe, dok drugi jesu.
No, čitajući njihove stihove, u svakome sam pronašao zrno vjere, onu ljepotu dara kojega ja kao vjernik pripisujem Božjem zagovoru. Dakle, sukus svih tih pjesama je lik Isusa i pjesnici u podjednakom omjeru stranih i domaćih.
Te elemente vjerovanja koje sam prepoznao u stihovima svakog od njih sam na neki način ugradio u svoja četiri ciklusa koji su objavljivani u tjedniku tijekom prošle godine te drugim pjesmama koje nisu objavljene, a sad bi u nakladi Kršćanske sadašnjosti trebale biti ukoričene u knjizi.
Prema planu, čuo sam da bi knjiga trebala biti tiskana za sajam knjige u Frankfurtu, ali s obzirom na stanje s koronom datum održavanja sajma nije sasvim izvjestan - ogradio se akademik.
Počašćen nagradom
U ovom kontekstu važno je reći da su Reinerove pjesme već prepoznate, štoviše, nagrađene!
- Da, za posljednja četiri ciklusa o kojima govorimo dobio sam prvu pjesničku nagradu tjednika Hrvatsko slovo, "Dubravko Horvatić" za 2019. godinu, tako nazvanu po preminulom stvaraocu kojeg sam imao čast i osobno poznavati. Zbog COVID-a mi, međutim, nagrada nije mogla biti fizički uručena, ali to je manje važno.
Počašćen sam da su takvi ljudi, u ovom slučaju komisija sastavljena od eminentnih članova, u pjesmama prepoznali ono bitno - ističe Reiner.
Akademika smo pitali smatra li da će njegov lik kao javno eksponirane osobe pomoći da i (pjesničko) djelo dođe do većeg broja ljudi, da se "bolje proda".
- Znate, nikad nisam od pjesama utržio ništa, uključujući tekstove za šansone i popevke koje sam kao mladić pisao za festivale sedamdesetih godina.
Puno ih je uglazbljeno i javno otpjevano u tom valu kad su festivali bili doista bitni, praktično jedina platforma za lansiranje glazbenog proizvoda. Prvu nagradu za tekst dobio sam kao gimnazijalac 1970. godine na Festivalu kajkavske popevke u Krapini.
Moje je stihove tada uglazbio Pero Gotovac, a otpjevao Ibrica Jusić. I drugih je tu autora glazbe bilo, među najpoznatijima je Arsen Dedić, te poznatih pjevača kao Ivica Percl ili Radojka Šverko, no ne mogu reći da je bilo koja od mojih pjesama postala osobito popularna ili hit - bez žaljenja priznaje naš sugovornik.
U svijet stihova za glazbu, koji se - napominje - značajno razlikuju od onih napisanih za čitanje, uveo ga je davnih dana Drago Britvić, kojega Reiner smatra "apsolutno našim najboljim tekstopiscem svih vremena". Ipak, ta ljepota koju je zarana otkrio u stihovima ostala je i njegov zapreteni alter ego, druge stvari bile su u prvom planu.
Svejedno, neki su "namirisali" akademikovu sklonost stihu, pa ga je tako glazbenik Tony Glowatzky uspio prije nekoliko godina nagovoriti da napiše stihove Himne medicinskih sestara. Autor kroz smijeh povjerava da se refrena ne može sjetiti, što je tipično za stvaraoce iz kojih u trenutku nadahnuća stih jednostavno "iscuri".
'Između sna i jave'
- Imao sam duga razdoblja ne-pisanja, ali ne i ne-čitanja; mislim na romane i poeziju, a tu mi je ukus prilično eklektičan. Malo me nasmije kad rekapituliram svoje dosadašnje izdavaštvo; evo, sa 66 godina objavio sam samo tri zbirke pjesama, što baš i nije puno.
Od toga je prva bila 1984., druga 2003. godine, a treća će biti u ovoj, 2020. godini. Moram reći i da tematika mojih pjesama nikako nije isključivo religijska; "Između sna i jave" pisana je, k tomu, na tri jezika to jest dijalekta: na standardnom hrvatskom, na kajkavskom dijalektu i na engleskom jeziku, a te su pjesme napisane tijekom života u Engleskoj i Americi.
Inače povremeno sam pisao i na talijanskom, osobito tijekom rada u rimskoj klinici "Gemelli" - navodi pjesnik.
O akademiku Raineru puno se pisalo najviše zbog njegove žive pojavnosti u svijetu visoke politike, te zbog znanstvenih postignuća, možda najzanimljivijih u sferi prevencije kardiovaskularnih bolesti, što je nedavno priznato i kao uža specijalizacija kardiologije, a ušlo je i u europski udžbenik te kurikulum dobrim dijelom upravo njegovom zaslugom.
Poezija koju stvara, osim čitalačkoj publici tjednika u kojemu je objavljivana relativno je nepoznata, što je još jedan prilog tezi da je riječ o doista podcijenjenoj formi.
- To je, rekao bih, prokletstvo malog naroda i malog jezika. Publike je malo, kod nas su pjesnici uistinu "čuđenje u svijetu" - veli.
Život bez karantene
On sam, rekosmo, piše neredovito, no u fazama nadahnuća to čini ili noću ili - nedjeljom.
- Tada imam vremena - osmjehuje se.
- To "noću" nije baš do dugo u noć, naime liježem najkasnije do ponoći, ali ustajem već oko pet i pol. A nedjeljom, tada kako rekoh ponekad imam više vremena, pa nešto zabilježim. Poezija se, po meni uvijek piše da bismo nešto svijetu rekli, poručili; iznimka su možda šiparice koje pišu u dnevnik "za svoju dušu".
Akademik i pjesnik Reiner nesklon je virtualnom objavljivanju stihova, općenito je više "old school", čak ga je iznenadilo kad smo rekli da je utemeljena i pjesnička nagrada za stihove objavljene na internetu.
- Dakako da u radu koristim laptop, no kad pišem pjesme i čitam knjige volim osjetiti papir pod prstima.
Suprotivo našem uvjerenju da je izolacija zbog COVID-a dala zamah njegovu recentnom pjesničkom stvaralaštvu, ona na nj uopće nije utjecala.
- Sve su te pjesme nastale prije epidemije. U mom životu nije bilo karantene, naime svaki dan sam uredno odlazio na svoj posao u bolnicu, gdje sam bio i danas. Ne, nisam se bojao zaraze, liječnika ne smije biti strah pacijenata jer mu je inače bolje uopće se ne baviti tim pozivom, ali dakako da sam se pridržavao mjera opreza.
Nosim masku, mislim da ruke perem najmanje tridesetak puta tijekom radnog vremena, koža mi je već sasvim osušena, možda bih ipak trebao razviti naviku korištenja kreme za ruke iako to ne volim.
