StoryEditor
Karijera1030 km kružnih

Željan Rakela u lovu na Guinnessov rekord: Pokojni otac me cilo vrime gleda s neba, i mater. Moga san u brzini izletit par puta završit u gulaš...

20. srpnja 2020. - 12:00
Privatni album

Prosječan čitatelj jamačno će se, kao i potpisana novinarka, kad pročita da je netko dvanaest sati po olujnom vremenu vozio motor, zapitati: kakva je to čovjeka nevolja snašla?

U slučaju motorista i avanturista Željana Rakele iz Splita, međutim, čini se da tu "nevolju" traži sam...

- Želim pomaknuti vlastite granice, cijeli život uspješno svladavam strah, uostalom paše mi taj adrenalin. Zato sam na Grobniku i tražio najam staze za kružnu utrku na 24 sata – intencija je bila ta danonoćna, 24-satna vožnja – ali imali su termin samo od 17 sati do pet ujutro, pa sam tako svojom hondom x ADV imao dvanaestosatnu, uglavnom noćnu vožnju – mirno se osmjehuje Rakela, kao da priča o vezenju goblena a ne o ekstremnom pothvatu kojim je doslovce, po tko zna koji put stavio "glavu u torbu".

Četrdeset trogodišnji Rakela inače je, uz dr. Bruna Lukšića, osnivač i čelni čovjek motokluba "BMW Dalmacija", te kick-boksač i predsjednik kluba "Terminator", ali i obiteljski čovjek i otac četverogodišnje djevojčice.

Ipak, na upit zašto riskira sa svojim sportskim moto-podvizima i neizvjesnim putovanjima motorom po cijelom svijetu, bez krzmanja odgovara:

- Otac sam, sportaš i pobožan, ali prije svega sam motorist.

Posveta ocu

Svjesno je, kaže, riskirao u zadnjem pothvatu kad je bilanca iznosila, rezimirajmo: dvanaest sati mahom noćne vožnje po olujnom nevremenu, 1030 prijeđenih kilometara i 4500 zavoja pri maksimalnoj brzini od i po 160 kilometara na sat!

Najavio je i zabilješku za Guinessa, a odrađeni pothvat Rakela je posvetio pokojnom ocu Jakovu, koji je od komplikacija uslijed razvoja multiple skleroze preminuo prije godinu dana.

Inače je premlad ostao i bez majke, koju je također pokosila bolest. Motor je njegov odušak, ispušni ventil, ljekovit je za psihu koliko i opasan za tijelo...

- Ljudi govore da san lud, riskiran život, trošin vrime i lovu; je, puno novaca dosad san potrošija na ovaj hobi, ovu moju strast prema sportskoj vožnji, putovanjima, pomicanju granica. Ako žele to nazvat porokom, u redu; drugih nemam.

Ne pušim, ne pijem, nisam ženskaroš ni kockar, droga mi nikad nije pala na pamet. Eto, onda imam ovaj porok – osmjehuje se Rakela.

Za pothvat kojim je zadivio čak i one navikle na njegove "ispade", veli, nije se posebno pripremao. Doduše, pripremao se – motor.

- Moj glavni mehaničar i strateg Ognjen Ogi Tripunović pripremio je hondu tako da ju je olakšao za četrdesetak kilograma kako bi postigla veći kut ležanja u okuci, i tomu slično. Tijekom tih dvanaest sati ima san pet stajanja po petnaest minuti i zadnje, deset minuti.

To su bile pauze za ulivanje goriva, brzinsku masažu za koju je bija zadužen moj fizioterapeut Petar Coce, inače je nazočan bija i dr. Bruno Lukšić ako se nedajbože polomin. U pauzama bi i popija energetsko piće i konzumira energetsku pločicu, a ima san pravo i na obavljanje nužde. Male – smijulji se motorist.

Prije pothvata kojim je sebi još jednom dokazao da je "nepatvoreni luđak", Željan Rakela je, po običaju, meditirao. Ipak, to ga nije uščuvalo od kiše i orkanskih udara bure koji su ga tukli tijekom noći, ali i divljih životinja: zečeva i lisica koji su povremeno pretrčavali stazu!

Neposlušani savjet

- Lokalni meteorolozi izdali su preporuku obustave bilo kakvih aktivnosti na Grobniku, a čak mi je i Robert Žiković, koordinator za stazu, savjetova da ne vozim. Nije mi palo na pamet odustat, pa odvozija san priko trista iljada kilometara po cilom svitu i svim mogućim vremenskim uvjetima ka, ajmo reć, pripremu za ovo.

Čak san s ovom Hondom koju testiram odvozija vožnju dugu 1600 kilometara za 17 sati na relaciji Split - Verona i nazad! Je, u komadu... Tako san steka titulu asocijacije (udruženja, nap.a.) "Iron Butt" ili u prijevodu "čelično dupe".

Di će me onda pripast zec ili vitar. Bilo je nekoliko puta u noći opasnosti da u brzini izletin s ceste, na jedno sedam-osam zavoja, a ni beštije nije za podcijenit. Da san naletija na zeca, vjerojatno bi ja završija u gulašu prije nego on – Rakela će.

Uz liječnike i mehaničara, s njim su u boksu kao dio tima bili i Neno Vrgoč, zadužen za komunikaciju vezom tijekom vožnje, a za logistiku Duško Staničić i Vinko Šago, uz vulkanizera Matka Ozretića. Veoma je zahvalan i zaposlenicima auto-motodroma Grobnik i motoklubu "Kvarner", koji su volonterski s njim bdjeli svih dvanaest sati, koliko je trajala luda vožnja!

Spomenutog dr. Bruna Lukšića, s kojim je pak tijekom godina razvio blizak prijateljski odnos, upoznao je "u nevolji".

- Bruno i ja upoznali smo se na Hitnom kirurškom prijamu u Splitu prvi rujna iljadu devetsto devedeset osme. Bija san se slomija, ali nije mi bija ni prvi ni zadnji put. Ima san ukupno dvajstosam prijeloma, lomija san: zdjelicu, bedrenu kost, dva puta potkoljenicu, čašicu kolina, tri rebra, desno rame... Možda san nešto i zaboravija – češka se Rakela po glavi.

Jedno od najneugodnijih iskustava bio je takozvani infarkt pluća (embolija) uslijed udarca.

- Bija san na aparatima, umira; bar san se tako osjeća. E, tada san se bija dobro pripa. Molija san Boga da me ozdravi, i zavitova se da ako priživin, više neću sist na motor. Priživija san, osovija se, nisan vozija motor. Izdrža san neko vrime, ali osjeća san se ka da samo postojin, vegetiran ali ne živim doista. Ono, živ, a mrtav.

Grizla me savjest jer čeznem za motoron, pa san iša kod svećenika, don Stjepana Lončara zvanog Štef u crkvu na Pujanke. Pita san ga šta mi je činit, molija ga da me savjetuje, nisan tija izdat Boga ni zavit. Pomoga mi je, odrišija me, spasija. Ako me možete razumit – Rakela će.

I tijekom ove zadnje (ne i posljednje vožnje) uza se je imao svoj najdraži talisman, srećonošu: vrećicu napravljenu od, pazite sad, klokanovih testisa!

Hajdučka murva

- Iman i krunicu, ali ova mi je kožna vrećica posebno draga. Donija san je iz Australije i uvik je držin u džepu. Donosi mi sriću – namiguje.

A sreću mu je, čini se, donijelo i proročanstvo mudraca kojega je upoznao na Tibetu. Ni savjet zaprimljen u istoj prilici nije bio naodmet.

- Tada san ima 31 godinu, dvanaest manje nego sad. Mudrac me primija ka u neku privatnu audijenciju i reka mi je: zbog lude glave tijelo pati. Do četrdesete godine moraš napravit tri stvari: posadit stablo, napisat knjigu i postat roditelj.

Možda je on to govorija svakom hodočasniku, štajaznan. Ali ja san ga posluša, i to u zadnji čas prije četrdesete! U svojoj 39. godini san napisa knjigu naslova "300.000 kilometara moto-avanture", posadija san u Ložišćima na Braču (odakle mi je pokojni otac) bijelu hajdučku murvu, i dobija san ćer!

Njezinu sliku uvik držin isto na motoru... Nadam se ipak da je neće povuć ova strast za motorima koja je mene obuzela, za mene je kasno – smije se.

A propos netom poduzete adrenalinske avanture još veli:

- Nije me briga ako izostane priznanje Guinessa, meni je važno da san ispunija cilj i posvetija ga ocu koji me, osjećan to, cilo vrime gleda s neba, ka i pokojnoj materi. Volim vas – emotivno je poručio Željan Rakela, čovjek koji je još jednom dotaknuo rub što dijeli život od smrti.

Izdvojeno

20. srpanj 2020 13:14