StoryEditor
KarijeraRENESANSNA DRUŽBA

Velikog slikara Stipu Nobila sreli smo na Zlarinu, priznaje nam: Ribu, vino i ulje dilim, a od slika živim! Moje otoke nije napao urbanistički fašizam

14. rujna 2020. - 16:02
Stipe Nobilo godinama prakticira svoj unikatni ribolov - štapom s kraja, 'u pini'Privatna snimka

Bio je konac vrućeg kolovoza, ljeta Gospodnjeg 2020., kad se jedan (suvremeni) renesansni čovjek, s jednog jadranskog otoka, uputio svom prijatelju, drugom (suvremenom) renesansnom čovjeku, na drugi otok.

Preciziram oko godine, i suvremenosti, da netko ne bi pomislio da pišem o tome kako se Petar Hektorović, nekih pet stoljeća unatrag, otisnuo s obale svoga Hvara, s ribarima Paskojem i Nikolom, od otoka do otoka, od uvale do uvale, da bi drugog dana stigli na Šoltu, pa do Nečujma u kojem je znao boraviti Marko Marulić, kod svoga kuma Dujma Balistrića.

Ovo nisu Hektorovićeva Ribanja i ribarska prigovaranja, pa opet... ima to nekog smisla, ta usporedba; ovo su ribanja i slikarska prigovaranja.

Zašto nas uskraćuju?

U susretu dvojice suvremenih hrvatskih akademskih slikara, sjajnih kolorista, u čijim su se paletama, kad se zbroje, našle baš sve boje i nijanse ovoga svijeta - nema je koja nije!... - i koji su, svaki na svoj način, upravo renesansni likovi, svaki na svoj način pomaknuti iz suvremenosti kojoj pripadaju.

Slikar Stipe Nobilo sa svojom se Jasnom toga kolovoškog dana zaputio iz Lumbarde na Korčuli u vizite svom dugogodišnjem prijatelju slikaru Vatroslavu Kulišu i njegovoj Danijeli, koji odnedavno dobar dio života provode na Zlarinu.

Stipe je, naravno, ponio svoj ribički štap bez kojega ne odlazi ni na jedan otok - a na mnogima je imao izložbe. I na svakom na kojem je izlagao, lovio ribu. Na poseban način, posebnim štapom, s kraja, i to kad ima vjetra i kad more uz obalu pjeni.
Čuveni Nobilov ribolov "u pini"!

Od Lumbarde do Zlarina nisu potrebni dani, kao Hektoroviću na daleko manjoj ruti od Hvara do Šolte.

- Trebala su nam neka četiri sata: od Lumbarde do Korčule autom, pa na Orebić trajektom, pa Trpanj, Ploče, Šibenik i "Tijatom" na Zlarin. S mostom će sve to biti daleko kraće, zato želimo da što prije bude dovršen. I znate što!

Ja imam otočnu iskaznicu "Jadrolinije", ali s njom ne mogu putovati na Zlarin. Mogu jedino od Korčule na Orebić i iz Vela Luke u Sobru na Lastovu, a za sve druge otoke ja sam - kontinentalac koji kupuje kartu, a ne otočanin s iskaznicom za putovanje brodom.

Kao da je tolika navala otočana koji, na primjer, s Korčule idu na Zlarin ili Lošinj, Rab i obrnuto, pa nas uskraćuju za tu povlasticu međusobnog komuniciranja. Ne znam što je tome razlog, možda postoji mogućnost nekih zloupotreba premda ne znam kojih...

Pamćenje od vinila

Stipe se, poput Hektorovića, na Zlarin svom prijatelju Vatroslavu Kulišu uputio s onim što ih uvijek veže: pričama, pripovijedanjem, ali i popudbinom, vinom iz Stipinih 3000 loza i uljem iz Stipinih 150 maslina... i sa štapom za ribanje "u pini" - da se ima za čim popiti.

Kuliš ga je dočekao da mu pokaže škoj koji je izabrao za svoj drugi dom. Mi smo se ubacili između.

Stipe je uvijek zanimljiv sugovornik. Završio je, kao i Kuliš, zagrebačku Likovnu akademiju: upravo kad je Nobilo odlazio, Kuliš je dolazio. Ali su se upoznali i u čvrstom prijateljstvu ostali do danas.

Poslije Akademije Stipe je Nobilo 20 godina živio u Zagrebu. Eto danas vrela za njihove priče o tom životu. U điru im je tada bio "Kokot" kod uspinjače - Nobilu, i "Zagorac" u Frankopanskoj, preko puta "Gavelle" - Kulišu...

- U Zagorcu smo se nalazili Švaljek i ja - priča Vatroslav - a iz "Gavelle" bi na pauzi došli Mato Ergović i Emil Glad koji su u nekoj predstavi igrali policajce. Mi bi ih počastili, a oni bi zauzvrat uslišili našu želju i molbu: da kao policajci legitimiraju klijentelu u lokalu. Šta smo uživali!!!!

Nobilo se živo sjeća svega, Kuliš kaže da ima pamćenje vinila: kao da mu je sve snimljeno na nekoj unutrašnjoj gramofonskoj ploči.

- Naš profesor Matko Peić imao je jedan "lipa mill" notes, zvao ga je "stupidarij", sa zapisima studentskih bisera poput onoga da su u egipatskim grobnicama našli olovne vojnike od gline...

image
Vatroslav Kuliš i Stipe Nobilo u Zlarinskom 'bičbaru'
Jordanka Grubač


No, šalu na stranu, Stipe Nobilo slikar je svog otoka, ili naprosto otoka, njegova finog urbanističkog rastera, svoga u ljudskoj mjeri.

- Onoga u kojem se još nije dogodio urbanistički fašizam - kaže Stipe.

Štap bez blinkera

Vatroslav Kuliš tek će postati slikarom Zlarina, kad formira atelje. Za sada kruži otokom, pa i po najvećem zvizdanu. Onda stane i dugo promatra nešto samo njemu vidljivo i znano...

- Ja sam u Šibeniku izlagao davnih dana kod Pavla Roce, osamdeset i druge. A na Akademiji sam prijateljevao sa Zlarinkom Jagodom Kaloper - govori Nobilo.

Na Zlarinu nije izlagao. Ali je, evo, prakticirao svoj ribolov u "pini":

- To vam je najprimitivniji način nadmudrivanja ribe. Mora biti vjetra jer uz kraj pod sikama mora biti pjene, riba je u svom prirodnom ambijentu, ne vidi ništa od pjene i tu nastrada. To vam je ono što u ljudskom ponašanju zovemo lov u mutnom... premda, u bistrom moru.

Zanima me odakle Nobilu takav način ribolova - običnim štapom bez blinkera i kako se već zove ona sprava za namotavanje pela. Stipe lovi najobičinijim ravnim štapom koji je teleskopski, da ne mora sve te metre nositi u jednom komadu:

- Moja je Jasna iz Žrnova i njena braća su me ovome naučila, oni su lovili iz obale. Meni taj način omogućava maksimalnu koncentraciju, zahtijeva hod, gaženje po škrapama, ponekad je to pravi alpinizam! Ja bih bio prvak u škrapingu da sam mlađi i da sudjelujem u tome.

Prohodao sam obale Mljeta, Lastova, Pelješca, Paga, Krka, Raba... gdje god sam izlagao. Doni' sam i sad neki pribor, ali... na moru je danas veliki konfužjun, more je uzurpirano svim vrstama plovila i kupača, more je sada toplo i moj način ribolova to ne podnosi. Ali sam uslišio Vatrovu želju i ipak san doni' štap.

Ta je vrsta ribe, osobito šarag, danas decimirana iliti desetkovana - govori Stipe. Zahvaljujući krivolovu i nedopuštenim sredstvima. Devedeset posto ugostiteljstva opskrbljuje se iz krivolova.

Na svoj način, "u pini", Stipe lovi uglavnom rečene šarge, komarče ili orade, ušate - sve što naiđe u kraj, osobito šarge.

Dva hobija

- Imam dva hobija: ribolov i zemlju. Živim od slikarstva kao i Kuliš. Već su rijetki slikari koji baš žive od slikarstva. Mi spadamo u one koji su učili zanat slikanja. Svi su danas umjetnici... a mi smo slikari. Naši su profesori bili majstori slikari, veličine poput Omera Mujadžića, Šime Perića, Kulmera...

Vatroslav Kuliš o svom je prijatelju pisao u predgovoru jedne izložbe. Pa kaže: "Vrativši se u Lumbardu, Nobilo je odabrao mediteransko podneblje kao svoju temu i atelier istovremeno, između plavetnila mora i modrine neba.

U izolaciji omiljenog krajobraza umjetnik je slikajući dosegao svoje moralne, duhovne i intelektualne slobode... njegovo slikarstvo zrači srećom i pozitivnošću. Dnevnim ritmom otočnog ratara, ribara i slikara..."

- Moje su slike moj katastar, stari izmišljeni katastar nastao na podlozi mletačkih i austrougarskih, to su međe, ograde, u njima se čovik ne vidi, ali se vide njegovi rezultati; sve je tu ograđeno, uređeno, obrađeno...

Je li to - biti slikar, ribar, ratar, je li to blagostanje - pitam Stipu Nobila, ovdje na Zlarinu...

image
Pred kućom u Lumbardi
Privatna snimka


- Pa mislim da jest. Mislim da sam postigao sklad unutrašnjeg života i vanjskog svijeta, tu neku nasušnu ravnotežu. Ja sam svoju ravnotežu postigao. Kad to čovjeku pođe za rukom, onda to jest pravo blagostanje.

Stipe Nobilo je slikar i od toga živi. I ribar, pa i od toga živi. I ratar, pa živi i od toga.

- Eee... nikad iz toga, tih mojih hobija, nisam ostvario nikakvu dobit osim što je dobit - dijeliti... U duhu je kršćanskog odgoja i regula - ako ti nije potriba - daj drugom! Ribe se jede koliko se može, ostalo se dijeli.

I vino se radi za sve, i ulje se radi za sve, nikad ništa od toga nisam prodao. Prodajem samo slike. Živim od slikarstva. I, radim vino kako su to radili moji generacijama, a nisam podrumar.

Od berbe do berbe

Moja vina traju od berbe do berbe. Za dobro vino jednostavno treba puno grožđa. Dočim vinarije rade puno vina od malo grožđa.

U diobi sam dobi' 3000 loza, ono što me dopalo to sam obnovi'. Svi u familiji pomažu ih održavati. Šta je najvažnije, dica su mi na Korčuli. Zamisli da su u Zagrebu pa da unuke viđam s vrimena na vrime...

- Imam i 150 maslina, to još čovjek može sam. Kad plaćaš da ti drugi rade, onda to već nije - to.

Kuća Stipe i Jasne Nobilo puna je knjiga.

- Još čitam, bar tri-četiri ure na dan čitam.

Jedino što Nobilo sam ne radi - a sam radi vino, ulje, ribari...("Sjećam se nekoliko umjetničkih kolonija, dvije na Pagu, na kojima nas je dnevno hranio svojim ulovom 'iz pine', s kraja..." - govori Kuliš)... i nastavlja: "Jedino što Nobilo sam ne radi njegove su boje; kupuje ih, ali primjenjuje samo najkvalitetnije uljane boje "Schmincke Mussini".

Njima dočarava boju neba kakvu su mogli postizati samo fra Angelico i Giotto, upotrebljavajući skupocijeni lazurni kamen za pravljenje ultramarina..."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 02:47