StoryEditor
KarijeraDOBIO ŠEGRTA

Mirko Babić zadnji je dalmatinski gumašar, meštar iz Mokrog Polja: Moš s njima u Afganistan i na nosač aviona, takva je to kvaliteta! Koji GoreTex...

26. srpnja 2020. - 15:36
Mirko Babić: Evo kožnih sandala kakve san radio za Žudije, čuvare Isusova groba iz VodicaAnte Baranić/Hanza Media

Da su američki i ini NATO specijalci dosad čuli za Mokro Polje i posljednjeg dalmatinskog opančara, obućara i gumašara – zovite ga kako oćete, nije Mirkić tašto čeljade – Mirka Babića, zaitnili bi svu svoju obuću od GoreTexa, Vibram đonova i ko zna čega, i naručili od njega nekoliko pari gumaša, pa bili mirni.

Moš s jednima te istima u Afganistan i na nosač aviona, u Južno kinesko more. Takva je to kvaliteta – "Zimi nosiš otvorene, a zimi zatvorene. S tim da moš i zimi otvorene, samo obučeš deblje vunene čorape. A voda kud uđe, tud i izađe" – smije se njegov prijatelj i pobro Zlatko Perak Zlajo, dok nam pokazuje na svojim nogama Mirkov proizvod.

"Nepoderiv! Prava teleća koža, ne bi je vuk progrizao, a tabanica je od gumenog kalupa za autogume Save Kranj i radijalne gume Tigar iz Pirota.

Ta zaustavlja metak, jača je od kevlara, mo'š se lazat s njom godinama po dalmatinskom kamenjaru, neš je sastrugati. Vridi 200 kuna da je brat bratu daje!"

Splitski pazar

– Jedno je sigurno! Neće ti se noga u njoj oznojit! – upada sad u priču i moj kolega Ante.

Zlatko je toliko zadovoljan svojim gumašama, odnosno trikama, da je sa svojih 39 godina odlučio izučiti zanat i postati Mirkov šegrt.

image
Šegrt Zlatko Perak Zlajo pokazuje gumaše - i specijalci NATO-a bi s njima bili zadovoljni
Ante Baranić/Hanza Media


Je, dobro on izgleda, dobar je hvala Bogu, zdrav i vitalan, ali već su mu 72 godine, pa da ga, kad okači šilo o klin, ima tko zamijeniti. Eto što ti je naše obrtništvo – meštru je 72, a šegrtu 39 godina. A ti, moj Plenkoviću, ukidaj i fuzioniraj ministarstva. To će nas spasit! Prilivaj iz šupljeg u prazno. Kadra nema!

– A kad san ja počeja radit? Od 14 godina s ćaćom. Nije onda bilo iz učionice na zanat... Ma jok, ja taman završio osmi razred, nas je bilo petero, nije se moglo školovat, a kako sam ja bio od sebe vrijedan i spretan, mi smo odmah, iduće godine, podigli dozvolu, obrt i radili.

Ja sam ti od 17 godina išao u Trogir, Trilj, Zavojane, Dubrovnik, u Slano, po godišnjim tim sajmovima, imali smo svoj kalendar, znali svugdje gdje je koji sajam, slava, katolička i pravoslavna, svugdje smo prodavali. Znao sam po 70 pari dnevno prodat! U Splitu sam, na pazaru, prodavao ponedjeljkom i četvrtkom, spavao sam u jedne Cvite, svi smo kod nje spavali...

Nas je bilo po deset opančara, svi iz Mokrog Polja! Znaš ti moj prijatelju koliko je nas opančara bilo u Mokrom Polju? U jednom momentu 48! Od mojih Babića, od 16 kuća, čak je 13 bilo opančara! Eto ti. Učili smo jedan od drugoga.

image
Mirko u stvaralačkom zanosu
Ante Baranić/Hanza Media


Sjećam se kad sam odlazio u vojsku da sam ćaći ostavio hiljadu i sedamsto pari obuće, sve pripremljeno, koža, gume, ištancano, prošiveno, samo ih je spojit imao.

Al' što ćeš, potrošilo se to, četvero djece, jedan brat u osnovnoj školi, sestra u srednjoj, on sam. Kad sam se ja iz vojske vraćao, on je meni za odijelo uzajmio! I sve opet ispočetka! – prisjeća se Mirko vremena iz sredine šezdesetih godina, iz bivše Jugoslavije, kada mu je, veli, roba šleperima dolazila iz Italije, repromaterijal, mikroguma, materijal za špagerice, japanke, sandale, muške, ženske... znao je po 400-500 pari u danu ištancat.

Opustošena kuća

– Ma znate što, želja mi je jednu izložbu organizirati od svih pari što sam ih proizvodio ja, otac mi Dušan, đed, pa neka narod vidi. Mislio sam i ove godine, ali neće od tog bit ništa zbog ove nesretne korone, ali dogodine, hoću sigurno, ako budem živ i zdrav.

Nek' se vidi od čega su Babići i Mokro Polje živili i što su proizvodili. Je l' moš vjerovat, ja sam ti za pet godina napravio kuću 16,5 puta deset metara, dva podruma sedam puta šest metara. Stepenište s obe strane kuće, šezdeset četvero je na njoj vrata i prozora bilo, onda znaš koja je to kuća bila. Bio sam radnik, stvarno.

Ima sam i vrijednu ženu, ima sam izvanredan brak, 17 godina ima da mi je žena umrla. Kad smo se vratili ovde, 1999. godine, digao sam obrt i počeo raditi, ponovno sa svojim Glasnovićima, s kojima sam radio i prije rata, oni prodaju u Šibeniku, ali i u Dubravi, gdje su im rođaci, za Dubrovnik sam slao, i za Maribor sam slao, pa za Srbiju radio.

Da nije bilo ovog nesretnog rata, ja ne znam gdje bi mi bio kraj! – sa sjetom u glasu govori Mirko, koji je kraj devedesetih dočekao u izbjeglištvu, u Kaluđerici, kod Beograda.

U njegovoj kući u Kninu živio je jedan izbjeglica iz Dragočaja, kod Banja Luke, sastao se s njim kod Bosanskog Novog.

– Kako nisam s njim htio mijenjati kuću, nije bila ni blizu mojoj, dadnem mu deset hiljada maraka da izađe iz nje, da se ne moramo ganjati preko suda, u kući mi je ostala i jedna štanc mašina, platio je pred rat 12 hiljada maraka. U prizemlju sam imao i diskont pića i prodavaonicu autodijelova, ali nije me tu dočekalo ništa, ni parketi, ni sijalice, ništa...

Ostala mi samo ta štanc mašina i nešto kalupa. Niđe ništa, ni na što leći, ni na što sjesti! Srećom, priskočili su nam u pomoć susjedi, Hrvati, moj ih je sin štitio dok su tu bili za vrijeme rata, dali nam neke štramce, na koje smo legli... I opet kreći od početka!

image
E, ovo su van 'franjevke'...
Ante Baranić/Hanza Media


Lijepo smo počeli raditi, ali razboli mi se žena, rak... Pa, sad doveo i mater i ćaću, i jedno i drugo sahranio. I tako sad živim ovdje, u Radučiću. Radim pomalo, držim nešto pčela, kuću sam u Kninu prodao, tri familije u njoj žive sada. A ja planirao da u njoj živimo ja, sin i kćer.

A sad mi je kćer u Kistanjama, tamo se udala, sin u Kaluđerici, tamo smo napravili kuću, tamo živi, s familijom, on je autolimar, snaja radi u kliničkom centru, unuka je četvrta godina medicine, a ove dvi mlađe – četvrti osnovne, bliznice dvi. Eto ti, rode moj, takav ti je moj život, al' uvijek sam se družio s ljudima, imao dobre prijatelje, imao društvo, uvijek i svugdje – veli Mirkom dok razgovaramo u Radučiću, u nadaleko poznatoj gostionici "Kod Pere".

Kina prije Kine

Danas najviše radi za KUD-ove, oni su kupci gumaša, i tu i tamo se još netko zaleti... evo mu je prije par dana Zoran Mikulandra iz Šibenika naručio pet pari, raznih modela, dostavit će mu Zlajo kad bude išao prema Šibeniku.

Radio je i kožne sandale za Žudije, čuvare Isusova groba iz Vodica, s njima se i fotografirao... Pokazao nam je i tzv. isusovke, model koji je bio jako popularan na šibenskoj pijaci prije rata, od teleće kože, s kožnom tabanicom.

– Jest, i njih sam ja radio, od mene su kupovali svi ti trgovci, na veliko. Mirko je, zapravo, bio Kina prije Kine, kako sad ove puste, bezimene tvornice štancaju puste proizvode za razne zapadne brendove, tako je i on štancao papuče, špagerice, gumaše, kožne sandale, muške, ženske.

Ali, nema više od tog ništa, kako je nestalo, primjerice, kovača, tako će nestat i opančara. Bez obzira na kvalitetu, i količinu. Kada bi on sada poredao svoje postole jednu pokraj druge, sve što ih je u životu napravio, mogao bi ih do Berlina redati. A možda bi i do nazad malo preteklo.

Evo, vidiš ove velike, broj 48. Te sam napravio za profesora Kovačevića, u Kninu predaje fiziku. On ima veliku nogu, pa mu moram po mjeri napraviti, ne može uvijek naći u dućanu što mu treba. Radio sam i jednom košarkašu u Zagrebu cipele broj 52, ne mogu ti se sad sjetiti kojemu, te su mi najveće bile.

image
Kalup po miri košarkaškog stopala
Ante Baranić/Hanza Media

Ali, eto sjećam se da sam košarkašu Žarku Bjedovu u Zadru radio cipele po mjeri, broj 50. Pokojni Fabijan Bura, i on je isto nosio broj 52. I kad radiš te velike postole, moraš nakivat kalup, dodavat, jer nemaš kalupa većeg od 46! Ovo ti je pravi švedski stol gumaša!

I sve lijepo okrećem, vrtim jednom rukom – blagoglagoljiv je naš Mirko. Na kojem ipak primjećujem jednu malu nelogičnost. Hvali svoje gumaše, a na njemu bijele tenisice, patike "Loto". Kako to?

– Rode, ovo ti ja moram nosit! Zbog cura! – opravdava mi se. I što jest, jest, ako je zbog cura, uvažava se.

Opanci i žena u pojati

– Kako ono Ante reče da se zoveš, Zdravko? E, sad znam da si pravi čojek i novinar, jer se zoveš isto ko i moj brat. Bolji čojek od mene, onda znaš kaki je! – veli meni Mirko. I lijeva rakijicu, da nazdravimo.

Za posljednjeg boema, kako zove sebe, posljednjeg mokropoljskog opančara. Koji pamti puno, i gore i bolje, a među njima i zgode iz starih zemana.

image
Naš novinar potvrđuje: Meštre, vidi se da je garancija praktički doživotna!
Ante Baranić/Hanza Media


-  Znaš ti, rode, kako je jedan moj opančar ima pik na jednu žensku? A ona ga nije htjela. I navalija ti on, da će joj napravit opanke, i donijeti joj u pojatu, odredija on i koju, uvečer. A kako ti je ona bila s njegovom ženom, ona ti njoj sve kazala. I veli joj – 'Muči, ne govori ništa, ionako je mrak, on neće ništa ni vidjeti. Darovat će ti opanke, a napravit ono što ionako radi!'.

Tako je i bilo, i kad je on obredijo što je imo, veli njoj – 'Uh, jes bilo dobro, nikad ovo sa svojom ženom nisam doživijo kako mi je bilo lijepo.' I sve je bilo dobro, dok nije žena ujutro obula opanke, i hoda u njima po kući, a on gleda. Nešto mu poznate, nove – 'Oklen tebi ti opanci?' – pita, a ona mu veli – 'Donijo si mi ih ti sinoć u pojatu!'.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

16. rujan 2020 22:18