StoryEditor
KarijeraSJAJNA STRUČNJAKINJA

Doktorica Ljuba oduzima muškost: rođenu Čileanku, čiji je otac Splićanin, a majka austrijsko-španjolske krvi, jako dobro znaju u cetinskom kraju

28. lipnja 2020. - 16:24
Ljubica (Ljuba) Erceg konje posebno voliJakov Prkić/Hanza Media

Dok se na servira reality emisija "Nevjerojatni dr. Pol", američkom veterinaru nizozemskog roda koji svaki dan pri telenju krava pomaže izvlačiti teliće i općenito sređuje veterinarski nered u Michiganu, u Cetinskoj krajini stočari već godinama, kada je u pitanju veterinarska pomoć za njihovo blago, pozivaju dr. Ljubu.

Ljubica Erceg, dr. veterinarske medicine, rođena je Čileanka od oca Splićanina, a po majci austrijsko-španjolske krvi, već 27 godina na srednodalmatinskom području liječi životinje.

Dok najveći dio njenih kolega po struci "ordinira" po uredima, dr. Ljuba se 2011. godine odrekla poslova državne veterinarske inspektorice u korist konkretne veterinarske prakse...

Ne volim papirologiju

- U to vrijeme radila sam u Veterinarskoj stanici Split, odnosno ambulanti u Muću. Stanica se gasila pa sam dobila otkaz. Pošto sam ostala bez posla prijavila sam se na natječaj za inspektora, prošla sva testiranja i dobila poziv za potpisivanje ugovora o radu.

Moja kolegica i prijateljica Vesna Boban imala je u to vrijeme malu veterinarsku ljekarnu. Rekla mi je da planira otvoriti veterinarsku ambulantu i pozvala da radim s njom. Nije me puno nagovarala. Uskoro sam postala zaposlenik tvrtke "Likomed veterina" iz Brnaza.

Danas u tvrtki radi osam doktora veterinarske medicine, od kojih smo troje terenski. Planiram tu ostati do odlaska u mirovinu - kaže dr. Ljuba s kojom smo za ovu priču obišli jednu farmu muznih krava u Glavicama i njezin ranč u Brnazama, na ulazu u Sinjsko polje, na kojemu s još tri prijateljice ima osam konja i više drugih domaćih životinja.

- Moj otac, pok. Dinko Jurišić, poslije Drugoga svjetskog rata je, poput mnogih drugih, pobjegao preko granice. Skrasio se u Čileu i oženio. Kada sam trebala krenuti u 5. razred osnovne škole, sa 12-13 godina, došli smo u Split, odnosno Strožanac.

Otkako znam za sebe moj svijet su bile životinje. Poslije osnovne škole upisala sam srednju veterinarsku, tada još u Splitu, a poslije položenog prijemnog ispita postala sam studentica Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala sam 1993. godine.

Ubrzo sam dobila posao u Veterinarskoj ambulanti "Raunig" u Splitu. Odatle prelazim u Veterinarsku ambulantu Hrvace, potom u Veterinarsku ambulantu "Šimundža" u Vrlici, slijedi Veterinarska stanica Split u ambulanti Muć, te konačno veterinarska ambulanta "Likomed veterina".

image
Dr. Ljuba uživa u veterinarskom poslu
Jakov Prkić/Hanza Media


Najteže mi pada papirologija. Nisam ja za papire ni za priču već za konkretni posao - priča doktorica Ljuba, koja uz hrvatski i materinski španjolski još komunicira na talijanskom i engleskom jeziku.

Ranč u Brnazama

Našli smo se u dogovoreno vrijeme na njezinu ranču u kojemu poslije svakodnevnog napornog rada puni baterije, ponovno u druženju sa životinjama. Kujica Loli dočeka je na samom ulazu i izljubi u igri kojoj nikada kraja.

- U razgovoru s prijateljima Mariom Vujevićem Vegijem i Tomom Mihaljevićem rodila se ideja o ranču. Uz malo novca, puno rada i obilnu pomoć prijatelja napravili smo kutak za okupljanje. Sve je montažno.

Tri moje prijateljice, jedna iz Sinja i dvije iz Splita i ja imamo ovdje osam konja, dva psa, mačku s četiri prekrasna mačića i puno koka. Moja su tri konja. Sve ovo držimo za svoju dušu, ništa nije komercijalizirano. Često zajedno jašemo, brinemo se za konje i ostale životinje... - kazuje dr. Ljuba.

Svaki dan ste na ranču?

- Naravno, prijateljica iz Sinja i ja obavezno, a dvije prijateljice iz Splita najmanje tri-četiri puta tjedno. Ovo je mjesto gdje uživamo.

Je li skupo držati konje?

- Bilo bi preskupo kada bi sve plaćali. Nama za osam konja godišnje treba 1600 kockastih bala sijena. Glavninu posla napravimo same, uz pomoć prijatelja, pa ispadne puno jeftinije.

Liječite i konje u alkarskoj ergeli. Kakvi su alkarski konji?

- Svi su zdravi, a ima i dobrih, kvalitetnih. Možda bi više trebalo raditi na vlastitom uzgoju nego kupovati konje iz Mađarske. Konj za alku priprema se pet, šest ili sedam godina.

Alkari su nestrpljivi. Htjeli bi odmah. Uzgoj bi trebalo izmjestiti iz postojeće ergele, obavezno ga odvojiti od jahaćih konja.

Nema do kopuna

Zašto vas ne vole pastusi i pijetlovi?

- To mi u šali stalno predbacuju govoreći da im oduzimam muškost. Ne samo njima. Kastriram i junad, ovnove, jarce, sve što treba. Ako pastuh nije za rasplod, on poslije kastriranja ima puno kvalitetniji život.

Po sezoni kastriram 40-ak konja. S kastriranjem pijetlova sam prestala jer je to piplav posao. Njihovom kastracijom dobivao se kopun, čije je meso po kvaliteti neusporedivo s bilo čime drugim.

Poslije dolaska s roditeljima u Hrvatsku Ljubica nikada nije bila u rodnom Čileu, za koja je vežu sjećanja koja već uvelike blijede.

- Živjeli smo u Santiagu. Pohađala sam žensku školu koju su držale časne sestre, a mi djevojčice nosile smo istovjetne uniforme. Najbolje se sjećam izleta na jug Čilea na koji me vodila ujna, jer su imali veliki ranč s konjima i drugim životinjama.

image
Sa kujicom Loli i konjima na svojoj farmi u Brnazama
Jakov Prkić/Hanza Media


Sigurno ću posjetiti Čile u kojem imam puno bliske rodbine s mamine strane. Inače, jedan brat mi živi u Strožancu, a drugi u Brazilu, ali je trenutno s obitelji u Hrvatskoj.

Već ste se kao dijete, rekli ste mi ranije, odlučili za veterinu?

- Od najmanjih nogu voljela sam životinje, posebno konje. Uvijek sam govorila da ću studirati veterinu. Da to nisam uspjela vrlo vjerojatno ništa drugo ne bi studirala. Brojni stočari su mi u razgovoru znali reći: Puno je školovanih veterinara, s diplomom, ali doktorica Ljuba je jedna.

Čime osvajate ljude?

- Svi me pitaju što me goni na svakodnevni rad. Najiskreniji odgovor je: Ne znam. A zapravo znam. Odlično se osjećam među životinjama, sretna sam kad obavim uspješnu intervenciju, volim kad ljudi imaju povjerenje u ono što radim.

Umjetno osjemenjivanje

Posebno vas hvali vlasnik muznih krava Ivan Poljak, zvani Đoni, koji veli da imate najbolje rezultate u umjetnom osjemenjivanju?

- Ja se uistinu trudim svaki posao pa i umjetno osjemenjivanje obaviti po svim pravilima struke. Cijela se posvetim onome što radim, a rezultati stižu sami od sebe.

Kažu da i educirate ljude?

- Bar dio onoga što znam, a nešto znam, pa nastojim prenijeti vlasnicima stoke. Usvajajući znanja oni sebi štede novac, a meni trud.

Kojim se životinjama u svakodnevnom radu najviše bavite?

- Najviše govedima i konjima. Konje posebno volim. U našem kraju ima puno konja, prema mojoj evidenciji više od 250 samo sportskih. Kada su u pitanju konji zovu me sa svih strana, kako njihovi vlasnici tako i kolege koji traže savjete.

Koliko životinja prosječno dnevno liječite?

- Mi smo prostorno golemo područje. Ako imam do osam intervencija to je dobar dan.

Pričekajte veterinara!

Kakvo je danas stanje u stočarstvu?

- Bespovratni novac iz EU fondova doveo je do velikog iskoraka malih stočara. Sve je veći broj mladih ljudi koji su uz pomoć toga novca kupili mehanizaciju ili povećali stado muznih krava i junadi u tovu i odlučili živjeti od toga.

Rađaju se farme. Uz muzne krave i junad tu su još ovčarstvo, kozarstvo, perad...

Gledate li seriju o dr. Polu?

- Obavezno pogledam. Samo u praksi to nije baš onako kako se prikazuje u seriji. Ne ide u ovom poslu sve tako glatko. I kad ste 100 posto sigurni da ste sve dobro napravili dogodi se problem.

Bilo bi lakše da vam pacijenti mogu reći što ih boli?

Tako je. Primjerice, kod telenja, kada nas vlasnik pozove, mi redovito kažemo da ništa ne radi dok ne dođemo. Ali kada dođemo vidimo ulje, konope, sve složeno nakon što je neuspješno upotrijebljeno. Tele napola vani, a oni kažu "nismo mi ništa dirali".

Izdvojeno

10. srpanj 2020 22:22