StoryEditor
DomRAJ MEĐU ZIDINAMA

Obitelj Stipčić u Trogiru je barem 150 godina, njihova kuća je stara 700, a urbana džungla u prekrasnom dvoru živi desetljećima. Adam je posebna priča

26. srpnja 2020. - 08:45
Zdenka i Marijana Stipčić: Sve vam ovdje ima svoju priču. Ružu je posadio susid, ali ne smim reći zašto...Vojko Bašić/Hanza Media

Sasvim slučajno smo saznali da u srcu Trogira ima jedna mala "džungla". Mala, istina, ali prebogata pričom o cvijeću, balaturi, kućama oko nje, ljudima i divnim vremenima, dječjim doživljajima, rafiolima, ali i o živosti i životu koji tu postoji i danas nakon tko zna koliko stoljeća.

Marijana Stipčić nam je dala svoju adresu, ali u Trogiru je bilo lakše pitati gdje su Stipčići nego gledati natpise ulica. Put nas je vodio malim, starim, "izglačanim" kaletama u samu trogirsku srž, staru jezgru punu ljepote, a na kraju njezine, Gupčeve ulice dočekuju nas dva vesela bijela pudla, mali čuvari koji su odmah otrčali po gazdaricu.

Nasmijana Marijana uvodi nas u mali, nekako zatvoreni starinski dvor u kojem na svakom koraku bujaju zelene aspidistre (neki ih zovu kukuruzovina ili sirotinjska palma), tipično starinsko zelenilo koje se izmjenjuje s raskošnim papratima, a onda nam pogled pada na staru balaturu po čijim skalinama caruju, naravno, đirani i skulenti... sve je kao u romantičnoj priči u kojoj nedostaju samo trubaduri.

– Jeste se razočarali? – pita nas Marijana.

– Ma kako razočarali, ušli smo u bajku, velimo, i ne znamo odakle da počnemo.

– Ovu ružu posadio je susid –​ odmah će Marijana i nastavlja – Sve vam ovdje ima svoju priču. Ružu je posadio susid, ali ne smim reći zašto.

Smije se naša domaćica.

– Da nije zbog ljubavnih jada, pitamo gledajući ružu koja je u petnaestak godina postala stablo.

Smije se Marijana i njezina mama Zdenka koja se taman spušta niz balaturu.

Vratili ga kraj oca

– Ovi adam je bia tu kad sam ja došla prije 46 godina, veli mama i nastavlja priču o "gazdi" koji je raširio svoje velike listove podno skala.

– Stalno smo ga prebacivali, dijelili susidima, razmnožavali... Evo ovog malog je Marijana odnijela u drugu kuću i nije napredovao. Kad smo ga vratili kraj njegova "oca", povratio se.

image
Stari adam desno i adam 'sin' lijevo nisu mogli jedan bez drugog
Vojko Bašić/Hanza Media


Uto nam Marijana pokazuje ogroman metalni "pitar", zapravo stari kotao na vrhu drugih skala.

– Ovo je pradida donia iz Amerike za iskuhavat robu. Ima mu sto godina.

A kako vidimo po "šparožini" od jedno dva metra, koja se iz njega spušta, vidimo da lonac tu stoji tko zna od kada.

I paprati imaju svoju priču. Dala ju je susjeda i evo je na sto mjesta, ne zna se koja je bujnija i raskošnija. Po podu gledamo zdravu puzavicu, sukulenticu ili tako nešto, ne zna ni Marijana, veli da je tica donijela i samo raste. Tako je i s jednom "zračnom" biljkom, zeleni ljiljan valjda, koji buja na suprotnom zidu. Isto je tica donijela.

Sve tu raste odavno, a mama i kćer ih samo rasađuju. Stipčići imaju u dvoru i susjeda, naš čovjek koji živi u Švedskoj, postali su kao rod, a Šveđanin stalno zove i nudi novce da kupe još cvijeća.

– Ma kakvo kupovanje, smije se Marijana, mi ništa ne kupujemo, ovo je sve ovdašnje, to novo ne bi ni uspijevalo.

Od Šveđanina, krene priča i o susjedstvu koje dijeli taj mali čarobni prostor. Zapravo nitko od vlasnika više tu ne živi, ili dolaze samo ljeti ili iznajmljuju, ali svi su međusobno dobri. Nije kao u Marijaninu djetinjstvu kad je iza svakih vrata bilo barem dvoje djece.

Neprežaljeni pianino

Tako je bilo stoljećima, jer kući je oko 700 godina, a mama Zdenka govori kako se zna da Stipčići tu žive barem 150 godina. Ima još drugih Stipčića u Trogiru, ali u jezgri su samo oni, Stipčići Brmuti. Svi imaju svoje nadimke, a Brmuti valjda zato što su trgovali duhanom, pa je nadimak možda došao od riječi burmutica, misli Marijana.

image
Pradida je ovaj kotao donio iz Amerike prije 100 godina za iskuhavanje robe, a danas u njemu raste šparožina
Vojko Bašić/Hanza Media


– Imamo još priča. Imali smo pianino, prodali smo ga, ne mogu to prežaliti jer je na njemu svirao Oliver – sad nam Marijana otkriva drugu stranu ovog dvora.

– Uvijek se taj pianino posuđivao, odnosio, donosio, a onda jednom prilikom kad su ga vratili, zapivalo se.

Mama Zdenka inače pjeva u trogirskom zboru "Petar Berislavić", pa su od toga dana povratkom pijanina i pjesme, okupljanja njezinih zboraša u dvoru kod Stipčića postali tradicijom.

Uvijek nakon nastupa tu se svi okupe, pjevaju, druže se i goste, a najčešće s maminim, pravim trogirskim rafiolima (najfinijim koje smo kušali, jer i nas su dočekali na pjatu) po kojima je gospođa Zdenka toliko poznata da je s njima "glumila" i u turističkom videospotu. A kad se pjevačko društvo okupi u njihovu dvoru, stranci u čudu snimaju s prozora.

Stranci im inače često povire u dvor, pitaju mogu li se uslikati, a i neki turistički vodiči dovedu grupe kako bi ljudi iz daleka vidjeli kako izgleda tipični, starinski, dalmatinski, mediteranski dvor u kojem buja zelenilo i dobro raspoloženje naših ljubaznih Trogiranki.

Izdvojeno

26. srpanj 2020 09:02