StoryEditor
DomTopla priča

Marangun Vojo nije umjetnik, njegov je alat bušilica: otkrio nam je sve o materijalu koji u prostoru ‘mora naći svoje mjesto‘ i kako s njim

Piše Lidija Gnjidić Krnić
5. veljače 2020. - 08:31
Privatni album

Sva čela i gazišta bila su postavljena, stavljen obrub, tu i tamo popravljen sitni nedostatak… Činilo se, ukratko, da je posao - bilo je to prvih dana jedne zime - posve završen, pa je rečenica koju je izgovorio marangun izazvala totalnu zbunjenost kod ljudi koji su se divili unutarnjem stepeništu od hrastovine u svom novom stanu.

- To je zasad to. Posao ću završiti u… čekajte malo… sad smo jedanaesti... u deveti, deseti mjesec. Svakako nakon ljeta.

- Ali to je godina dana! Pa kako tek tad, zašto, zar posao nije gotov…?

- E nije gotov - rekao je meštar Vojo Grbić, 59-godišnji stolar iz Čepina u Slavoniji, jedan od onih majstora do kojih se dolazilo po najboljim preporukama - pa polako, važući riječi kao da su teške poput hrastovine, objasnio:

- Drvo je živo. Traži neki period da bi se prilagodilo mjestu i prostoru. Reagira na vrijeme - ne ponaša se jednako po suncu i po buri. Na vrućini se skuplja, na hladnoći širi. Na vlažnom vremenu lagano poveća volumen. Gdje je spoj danas vidljiv, sutra se neće vidjeti. Gdje danas nije bilo pukotine, sutra će je biti...

image
Crkvena vrata u Petrovačkoj Suvaji koja je izradio i donirao
Privatni Album

A pukotina, ili slična anomalija - objašnjavao je dalje meštar - ne znači da je drvo trajno oštećeno. Može se sanirati - "zapuniš" je masom u istoj boji pa ponovno radiš završnu obradu. U tome i jest prednost drva - može se popravljati i dovoditi u prethodno stanje, za razliku od umjetnih materijala, kod kojih je to jako teško... I tek onda kad drvo trajno nađe svoje mjesto, kad se prilagodi, navikne i ono na vas i vi na njega, tek će se onda vidjeti što se ima popraviti, popuniti, "izšmirglati", prebojiti, prelakirati.

U vremenu kad je sve instant, "dajdžest", trenutačno, kad su rokovi “jučer”, a ljudi moraju biti na tri mjesta istovremeno i pratiti četiri procesa paralelno, svidi ti se kad netko vrijeme cijeni na drukčiji način, kad daje drvu da diše, kad osluškuje drugima nečujno i vidi drugima nevidljivo. Pa odjednom u tamnom čvoru koji je “kvario” gazište i sam vidiš ljepotu, shvatiš zašto je majstor s ljubavlju rukom prešao preko svakog takvog “kvara”, diveći mu se. Slučajni susret i slučajni razgovor o drvu ispali su tako lijepa, spora priča, topla kao drvo.

Meštar Vojo Grbić nije drvodjelac umjetnik pod čijom će se rukom i dlijetom izraditi reljefno lice, komplicirana petlja ili anđeoska krila. Njegov su “umjetnički” alat - dok je još radio, prije odlaska u prijevremenu mirovinu i bavljenja drvom samo za svoju dušu, za vinski podrum i, tu i tamo, za prijatelje - bili strojevi za rezanje drva, bušilice, brusilice… i “vaservaga”, jasno - ono što mi u Dalmaciji zovemo “livel” - bez koje nema ovoga zanata.

Zlatna 'mašinska' vremena

Po struci je majstor Vojo “mašinski stolar, stolar osposobljen za rad na strojevima”. Za to se davnih godina školovao u Bosanskom Petrovcu.

Bila je to jedna od “Šipadovih” generacija; oni su financirali školu i po završetku osiguravali radno mjesto “rukovodioca stroja za obradu drva”.

Stanimo načas: "Šipad", tvrtka u BiH osnovana još u vrijeme Austro-Ugarske na samom početku 20. stoljeća, u “staroj Jugoslaviji” nazvana tim imenom kao akronimom od "Šumsko industrijsko privredno akcionarsko društvo", u “novoj” se Jugoslaviji, poslije Drugog svjetskog rata, ubrzo razvila u megapoduzeće koje je sveukupno u BiH i cijeloj tadašnjoj državi zapošljavalo blizu 85.000 ljudi, imalo golemu prodajnu mrežu od gotovo 400 prodavaonica i u jednom razdoblju vrijedilo kao najveći europski izvoznik namještaja na tržište SAD-a i Australije. Takvom “monstrumu” drvne industrije najviše od svega trebalo je, osim samog drva kojim je Bosna i Hercegovina obilovala, upravo mašinskih stolara, stoga nisu čekali da ih netko odškoluje - sami su ih stvarali.

image
Ispovjedaonica u crkvi sv. Ane u Koritni
Privatni Album

- Nekad davno drvo je bilo jako traženo, a danas, kako su na tržište ušli moderni umjetni materijali, traži se sve manje. Umjetnih materijala ima i trajnih i manje trajnih… Kakvi su, vidi im se po cijeni. Iverica, na primjer, i drugi materijali od struganog prešanog drva manje traju nego, recimo, medijapan ploče od kemijski obrađenog prešanog papira. To je materijal koji ne mijenja oblik, otporan je na vlagu...

Ali nije drvo. Ono je sasvim druga priča.

I drvo, kaže meštar, spada u trajne materijale, ako se prema njemu odgovarajuće postupa, ako ga se pravilno njeguje i održava.
U svom radu najviše je koristio drvo hrasta i smreke, od kojih se uglavnom prave podne i nagazne obloge, dovratnici, vrata, namještaj, a od hrastovine se izrađuju i bačve. Radio je i s drvom jasena, sibirskog ariša i - manje - bagrema, topole i vrbe. Orah mu je “pod mašinu” dolazio jako rijetko. Ali hrast najviše voli, pa se i danas, kad u radionici ne mora raditi "zadane poslove", najviše bavi upravo hrastovinom.

Stolarska ljubav

- Hrast je tvrdo drvo, otporno na lakša fizička oštećenja, elastično, najbolje se i najljepše obrađuje, lako je dobiti površinu za završnu obradu i trajno je - nabraja naš sugovornik.

A to je, zapravo, stolarska izjava ljubavi. Od toga nema više ni bolje.

Najkompliciraniji posao kojega se majstor Vojo poduhvatio bila je izrada oltara crkve Sv. Trojstva u Čepinu. Napravio je i donirao ulazna vrata na mjesnoj pravoslavnoj crkvi u svom rodnom selu Petrovačka Suvaja pokraj Bosanskog Petrovca. U crkvi sv. Ane u Koritni pored Đakova svojevremeno je od hrastovine izradio i krasnu malu ispovjedaonicu, kao i nova ulazna vrata koja je donirao župnik Nikola Grgić.

- Sto tri godine bila su stara vrata na toj crkvi. Sto tri godine! I došlo vrijeme da se stave nova. Al' meni bilo žao onih starih… Jest da su pri dnu bila propala, ali veći dio još je bio dobro, iskoristivo drvo. I ja odrežem ono što je propalo, pa danas crkvena vrata stoje na mom vinskom podrumu. I bolje da su tamo, kad mogu i vrijede, nego da su negdje bačena...

Svega je mastor Vojo baveći se marangunskim poslom napravio - od kuhinja, komoda, ormara i polica, do, eto, oltara i ispovjedaonica, sve od masiva - “punog drva”, najčešće od žive slavonske hrastovine. Najviše je, ipak, izrađivao - stepeništa.

- Prije nije bilo kuće bez hrastova stubišta. A sad… Ima ih, ali neusporedivo manje. A puno sam ih napravio. Koliko? Eh, koliko...
Otrese pepeo s cigarete, povuče dim, nasmiješi se i kaže:

- Falilo mi je još par gazišta do Mjeseca…

#VOJO GRBIć

Izdvojeno