U rujnu devedeset prve odvjetnik Nenad Boban imao je četrdeset osam godina i dvoje maloljetne djece. Ni po čemu nije bio njegov red da se ide boriti, nitko mu ne bi zamjerio da je ostao pod dekom na kauču i, trljajući stopala u čarapama jedno o drugo, u polusnu promrmljao da ga probude kad rat završi. Ali on se, eto, borio.
Naprosto je morao, ima, znate, takvih ljudi: zbog osjećaja moralne dužnosti, rodoljublja, da bi živio u normalnoj zemlji gdje ga neće prcati Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Ratko Mladić i slične nakaze, jedno se jutro ukrcao u autobus i idućih desetak mjeseci najgoreg, najneizvjesnijeg rata lomio noge na kamenjaru Južnog bojišta. Bio je nečuveno hrabar, tvrde svjedoci. Niski, energični muškarac bezglavo se bacao na neprijateljske mitraljeze kod Sla...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....