U rujnu devedeset prve odvjetnik Nenad Boban imao je četrdeset osam godina i dvoje maloljetne djece. Ni po čemu nije bio njegov red da se ide boriti, nitko mu ne bi zamjerio da je ostao pod dekom na kauču i, trljajući stopala u čarapama jedno o drugo, u polusnu promrmljao da ga probude kad rat završi. Ali on se, eto, borio.
Naprosto je morao, ima, znate, takvih ljudi: zbog osjećaja moralne dužnosti, rodoljublja, da bi živio u normalnoj zemlji gdje ga neće prcati Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Ratko Mladić i slične nakaze, jedno se jutro ukrcao u autobus i idućih desetak mjeseci najgoreg, najneizvjesnijeg rata lomio noge na kamenjaru Južnog bojišta. Bio je nečuveno hrabar, tvrde svjedoci. Niski, energični muškarac bezglavo se bacao na neprijateljske mitraljeze kod Sla...