U potrazi za samosviješću: Crkva u prvom redu mora imati hrabrosti da se upusti u evanđelje

Kojim putem treba krenuti Crkva? Odgovor na to pitanje isto je tako jednostavan kao i težak: Crkva u prvom redu mora imati hrabrosti da se upusti u evanđelje. Godine 1968., za 20. rođendan Katoličke srednjoškolske mladeži u Austriji pozdrav je poslala i Socijalistička mladež. Ono što začuđuje jest da je taj pozdrav završio pozivom: »I slobodno imajte više odvažnosti za svoju vlastitu teoriju.« 

Više odvažnosti za vlastitu teoriju, više odvažnosti za evanđelje. Time je vjerojatno pogođena bolna točka. U posljednjih pedeset godina Crkva je pokušavala stajati s obje noge na zemlji, biti solidarna s ljudima, njihovim radostima i njihovim patnjama, otvorena za poticaje iz svih smjerova. To je bilo i ostaje važno. Ali možda je pritom stvarno premalo u obzir uzela ono što joj je najviše svojstveno – evanđelje. To je pitanje svakako vrijedno ispita savjesti.

Nema sumnje da se neopravdano ili opravdano Crkva uvijek iznova suočava s kritikom. I to ne samo Crkva kao institucija – jer tko je to ako ne mnoge pojedine katolkinje i katolici? Mnogi od njih trpe zbog toga što pripadaju instituciji koja se tako snažno kritizira. Istodobno imaju dojam da je Crkva također činila i čini mnogo dobra. U svakom slučaju kritika slabi samosvijest. 

Katolik – a što drugo? 

»Ja sam katolik, a što bih drugo bio?« Tako je jednom prilikom rekao isusovački teolog Karl Rahner (†1984.). To sasvim sigurno nije mislio antiekumenski, nego kao jasan izraz svoje katoličke svijesti. Bio je vrlo svjestan toga da u Crkvi postoji mnogo toga ljudskog i previše samo onoga ljudskog. No bio je siguran da Crkva predstavlja nešto čime se može ponositi. Štoviše, da je nešto od toga bez premca: poruka da s onu stranu širine i skučenosti ljudskog života imamo domovinu kod Boga; da su po Isusu u njegovoj smrti i njegovu uskrsnuću otvorena vrata prema Bogu i da znajući za Božju nepokolebljivu ljubav sami možemo riskirati ljubav – i tamo gdje je to ljudski gotovo ludo. Crkva – to je više od poruke, to je nova životna mogućnost.

Rahnerova samosvijest zvuči kao odjek na riječ kršćanskog mučenika u prvim stoljećima kojega je nakon osude na smrt njegov sudac upitao želi li još nešto reći. On je na to odgovorio: »Ja sam kršćanin. Nešto časnije ne mogu reći.« Kakva sigurnost u Boga govori iz tih riječi! Kakva radost zbog dara vjere i zajednice vjere! Za mnoge je to stoljećima bilo razumljivo samo po sebi. Katkad imamo dojam da se upravo u vremenu progona ta samosvijest nije smanjila, nego povećala. 

Možda je to bila jeka one trijumfi rajuće sigurnosti koju je apostol Pavao formulirao u svojoj Poslanici Rimljanima: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?... U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem« (Rim 8,35–39).

Govori li statistika protiv toga? 

Kad je već riječ o statistici, trebamo najprije navesti nešto sasvim nedvojbeno: Rimokatolička crkva raste. Diljem svijeta. To vrijedi i onda kada moramo priznati da ima i svoja problematična područja. Na prvome mjestu ovdje moramo spomenuti Europu. Priznajemo da argument velikog broja nije sve. Nema snage bez uvjerenja da je ono što Crkva zastupa dobra stvar, štoviše milost – svejedno pridržavaju li se toga i prihvaćaju li to mnogi ili tek rijetki ili pak ne. Oduševljenje prvih kršćana nije se temeljilo na tome što je Crkva statistički nadmašila sve druge vjerske zajednice. 

No morat ćemo priznati da se danas nakon 2000 godina ta stvar prikazuje pomalo drukčije. Prije svega u Europi, gdje je kršćanstvo u svakom slučaju imalo povijest koja zaslužuje pozornost. Premda ta povijest ima svojih mračnih poglavlja, u cjelini je ona također velika i dojmljiva povijest. Što bi Europa bila bez povijesti kršćanske vjere, bez katedrala i samostana, bez sveučilišta i škola, bez bolničkih redova i Caritasa? Prije svega bila bi jedno: nezamisliva. A ta povijest i njezina baština ostat će kako god se razvijao odnos Europe i Crkve u Europi. 

Drugi će upozoriti na to kako je to prošlost. Samo su rijetki danas u Europi spremni zaboraviti ili poreći tu povijest. Takve težnje stvarno mogu prigušiti ushićenje zbog toga što smo kršćani odnosno kršćanke. Ali ako vjeru ozbiljno shvatimo, tada taj razvoj nećemo shvaćati kao argument protiv vjere, nego kao izazov koji je na drugim kontinentima već odavno prihvaćen i s kojim se odavno suočava. U ovom smislu: katolik – a što drugo? 

U Crkvi – protiv Crkve – ravnodušni

Kada govorimo o kršćanskoj samosvijesti tada razgovor moramo skrenuti i na jedan starocrkveni spis, takozvanu Poslanicu Diognetu. U toj poslanici jedan samosvjesni kršćanin objašnjava koje značenje za društvo imaju kršćani, koji su tada bili neznatna manjina. Lakonska informacija: »Ukratko rečeno: ono što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu.«

No ta poslanica nudi još više. U toku svojih objašnjenja posvećuje se također jednoj vrsti određivanja položaja kršćana u svijetu. I sve govori u prilog tome da to određivanje položaja nije vrijedilo samo za ondašnji svijet nego da je još uvijek aktualno. Poslanica Diognetu navodi tri aspekta: kršćanke i kršćani, tako kaže autor, ne žive odvojeno od svijeta, nego usred njega. U mnogim aspektima njihov se život poklapa sa životom drugih. Žive u istim gradovima, žene se, odgajaju djecu, bave se svojim poslom itd. Ali, dodaje autor, u određenim točkama ne sudjeluju, plivaju protiv struje – ne sudjeluju u orgijama, ne napuštaju novorođenčad itd. 

Postoji još i treći aspekt. Naravno da kršćani poštuju državne zakone. Ali, dodaje autor, u nekom pogledu oni čak nadmašuju zakone svojim načinom života. Kršćanski se dakle život može okarakterizirati pomoću tri ključne riječi: biti solidaran, plivati protiv struje, činiti više. Biti solidaran Religije mogu imati različita lica. Njihov je pogled većinom upravljen prema gore ili prema unutra. U kršćanstvu je drukčije. Od utjelovljenja Božjega u Isusu pogled se spušta prema dolje: na život ljudi koji su na različit način potrebni spasenja. Ili bolje rečeno: put prema gore u kršćanstvu ide preko čovjeka. »Čovjek je put Crkve« – tako je to rekao papa Ivan Pavao II. u svojoj prvoj enciklici. I zato za kršćane nema puta prema Bogu mimo svijeta i čovjeka.

Evanđelje obvezuje na život koji je solidaran s ljudima, osobito siromasima. A to počinje s tim da svijet i ljude opažamo onakvima kakvi jesu. Kršćanke i kršćani ne smiju se odseliti u neki zasebni svijet – ni u neki prividno – pobožni svijet, niti u neki od mnogih zasebnih svjetova u koji poziva sveprisutna industrija zabave. Drugi vatikanski koncil u jednom je od svojih velikih dokumenata, u takozvanoj Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, pronašao riječi koje na dojmljiv način izražavaju ovaj temeljni stav solidarnosti: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika.«

Plivati protiv struje 

U svojoj poslanici kršćankama i kršćanima u Rimu apostol Pavao podsjeća na to da se ne smiju prilagođavati: »Ne suobličujte se ovom svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti« (Rim 12,2). Za tu opomenu imao je velikih razloga – ne samo u Rimu. Ono kako se živjelo u kasnoantičkom Rimu u mnogim aspektima nije bilo spojivo s vjerom u Isusa Krista. Onaj tko je htio biti kršćanin ili kršćanka morao je plivati protiv struje. U tome se ništa nije promijenilo. Ne do danas. 

Kao i prije dvije tisuće godina postoji iskušenje da se jednostavno prilagodimo, da »ne budemo dosadni«, otuđeni od svijeta i staromodni. No takve fl oskule nisu mjerilo. Presudni su riječ Isusova i njegov primjer. Slaviti nedjeljno bogoslužje, uzeti si vremena za molitvu, biti iskren i pošten, ne piti alkohol i voziti, biti vjeran u braku, ne činiti takozvane sitne prekršaje (prema krilatici »pa to je ljudski«) – to i još drugo nisu sitničave zabrane, nego usmjeravanja koja su u skladu s kršćanskom vjerom i koja promiču čovječnost života. 

Povrh zapovijedi 

Katkad se katolicima predbacuje da pripadaju religiji koja ne dopušta tako puno toga, koja je tako reći oko života podigla ogradu zabrana koja kao da je od bodljikave žice. Sigurno ćemo morati priznati da je poneka poduka u vjeri poticala taj dojam. Danas se čini da je više suprotan slučaj te se o zabranama ne govori rado. Ipak u kršćanstvu nije riječ u prvom redu o zapovijedima i zabranama, nego o tome da čovjek sukladno planu Božjem za njegovo stvorenje pronađe život u kojem se mogu razvijati on i njegove dobre snage tako da njegov život i život njegovih bližnjih postane stvarno čovječan. 

Za to može pokatkad biti nužno odlučno reći ne, a tada će opet morati učiniti više od onoga što je propisano. Služenje prema propisima može također biti prijetnja. Život postaje čovječan samo tamo gdje se vrši i ono na što nitko ne može obvezati. Tamo gdje nema dobiti osim zahvalnosti i radosti onih kojima se služi. To služenje znači da se prije svega daruje ono što više nikada neće biti vraćeno: vrijeme, slobodno vrijeme, životno vrijeme.

Biti kršćanin za druge

U Novom zavjetu nalaze se središnji iskazi naviještanja prve Crkve od kojih svi sadržavaju ovo »za«. Tako, primjerice, Pavao piše zajednici u Korintu: »Krist umrije za grijehe naše« (1 Kor 15,3). U Evanđelju po Marku navodi se sam Isus koji je rekao kao je došao da »služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,45). U Prvoj Ivanovoj poslanici na središnjemu mjestu stoji: »U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše« (1 Iv 4,10).

Ono što je Isus učinio, a u prvom redu njegova smrt, predstavlja se kao nešto što se dogodilo za nas. Drukčije rečeno: Isus je učinio nešto što nama koristi. Njegova smrt za nas znači spasenje i oproštenje. Ali to »za« također kazuje da je Isus učinio nešto umjesto nas: okajao je naše grijehe i zato mi sami to više ne trebamo činiti.

Koordinate za Crkvu 

Ova riječ »za« također je i u životu Crkve važna koordinata. Crkva nije svrha samoj sebi. Ona je usmjerena prema Bogu, a s Bogom i prema ljudima. Ona je poslana, ona je »Crkva za« Boga i ljude. Ta usmjerenost postaje jasna u takozvanim temeljnim funkcijama Crkve. Najprije može mnogima na pamet pasti Caritas, crkveno služenje siromašnima. Ali i naviještanje nije samo nešto u Crkvi nego je to nalog da se evanđelje i vjera učine pristupačnima svim ljudima. I tu vrijedi ono »za«. 

Naposljetku, to »za« postaje osobito jasno u crkvenom bogoslužju, u euharistijskom slavlju. Prije mnogo godina tadašnji studentski dušobrižnik Egon Kapellari pripovijedao je o bogoslužju jedne ruskopravoslavne zajednice u Svetoj zemlji. Bila je to svečana liturgija s metropolitom i mnogo svećenika i đakona – i tek nekoliko starijih žena. Jedan od studenata koji su sudjelovali u bogoslužju zapitao je nakon liturgije jednog svećenika zašto su za šačicu starijih žena radili takvu pompu. Svećenik ga je začuđeno pogledao i odgovorio: Nismo slavili liturgiju za nekoliko nazočnih, nego za čitavu Rusiju. To vrijedi za svako liturgijsko slavlje. 

U središtu euharistijskog slavlja nalazi se riječ iz Biblije o krvi koju je Isus prolio za sve. U tome postaje vidljiv zakon koji obvezuje bogoslužno slavlje. To nije slavlje zatvorene zajednice, nego slavlje u korist sviju. Zajednica koja slavi u vidu ima cijeli svijet i cijelu Crkvu. Zagovorne molitve sasvim svjesno nisu molitve za prisutne, nego za one koji nisu prisutni. Čitavo slavlje jest slavlje u korist mnogih, štoviše svih drugih i slavlje koje se slavi umjesto njih. 

Zastupanje 

Ono što se krije u maloj riječi »za« u teologiji se označava kao »zastupanje«. Prema rečenom sigurno ne čudi da se pojam »zastupanje« nalazi i u Leksikonu temeljnih teoloških pojmova koji je izdan neposredno nakon Drugoga vatikanskog koncila. Članak o tome ključnom pojmu sastavio je mladi teolog koji će jednom postati vrlo slavan: Joseph Ratzinger. Svratio je pozornost na to da je ključna riječ »zastupanje« za Crkvu osobito važna tamo gdje Crkva živi u manjini. U takvoj situaciji neki se mogu pitati nije li uzalud sve što Crkva čini.

Tome potom mladi profesor teologije suprotstavlja to kako kršćanin mora »prepoznati da u tijelu čovječanstva postoje službe koje se, doduše, ne traže od svih, ali koje su ipak nužne za sve jer od njih svi žive. Prepoznat će da je središnja služba o kojoj ovisi to tijelo služba Kristu; nadalje će prepoznati da tu službu nosi zajednica vjernika i da bez njihova služenja čovječanstvo ne bi moglo živjeti. Tako se na nov način shvaća u kojem smislu Crkvi pripada pravo na apsolutnost i bezuvjetnu nužnost za spasenje.«

Ratzinger se, dakle, oslanja na sliku tijela. Čitavo čovječanstvo jedno je tijelo, jedan organizam. I kao što svaki organ u nekom organizmu vrši svoju službu za cijelo tijelo, tako to vrijedi i za Crkvu. Ona u organizmu čovječanstva ima zadaću koja treba koristiti svim ljudima – i to neovisno o tome koliko je Crkva velika. No nije riječ samo o razumijevanju Crkve i njezina značenja za cijeli svijet. Riječ je i o samosvijesti kršćanki i kršćana koji možda sumnjaju u smisao svog poziva kad vide da je Crkva u određenim područjima manjina ili bez uspjeha. 

Njima govori teolog Ratzinger: »Kršćanin će prepoznati da je njegov život po pozivu u Crkvu možda (samo ljudski gledano u svakom slučaju) postao ne lakši, nego teži; sasvim jednostavno zato jer je uzet u službu – za dobro sviju… Kršćanin neće zavidno škiljeći uspoređivati teret tog zahtjeva koji je stavljen na njega s onim (u svakom slučaju prividno) toliko manjim teretom onih za koje vjeruje da će također doći u nebo, nego će zadovoljno prihvatiti svoje zadaće… To služenje nije mu veliko jer je on sam spašen, a drugi odbačeni (to bi bio stav zavidnog brata i radnika prvog sata), nego jer se po njemu i drugi spašavaju.«

Ispravno shvaćeno to znači: kršćani su pozvani da sudjeluju u životu i djelu, smrti i uskrsnuću Isusovu, koji je svoj život dao za nas. Istina je da se ljudi spašavaju samo po Kristu, ali kršćani smiju vidljivim i opipljivim činiti Isusovo djelo svojim zauzimanjem, svojim svjedočenjem i svojom molitvom te ga na taj način činiti i učinkovitim.

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr