StoryEditor

Nemoguće bez obraćenja: Sam Bog je u Isusu tražio put do ljudi, tko traži Boga mora ići tim putem

Piše PSD.
6. prosinca 2019. - 12:14
kristvatikan

Svjetska gospodarska kriza i nesreća na reaktoru u Japanu bijahu samo dva zadnja povoda koja su pozornog motritelja navela na to da izgovori pradavnu vjersku riječ: obraćenje. Bjelodano je da takve krize, koje mnogima ugrožavaju život, možemo izbjeći samo onda ako smo spremni promijeniti svoje stajalište. I ako smo spremni to učiniti i onda kada nam to donosi gubitke. To isto tako vrijedi i za Crkvu. Neograničeno i posebno naglašeno. 

Od biblijskih dana Crkva se shvaća kao narod Božji. Tako, dakle, ona naziva i sebe – u svakom slučaju oklijevajući. Stari je zavjet u velikoj mjeri knjiga koja podsjeća na to kako je tom narodu bilo s Bogom, a kako Bogu s tim narodom. Crkva je uvijek bila svjesna da se prema tome može i mora orijentirati. 

Obrati se! 

U ta iskustva s Bogom pripada i obraćenje. Prorocima nije bila lagana zadaća to što su svoj narod morali pozivati na obraćenje. Jedan tekst među mnogima je riječ proroka Joela koja se kao čitanje čita u bogoslužju Pepelnice: »Vratite se k meni svim srcem svojim posteć’, plačuć’ i kukajuć’. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu!« (Jl 2,12–14) Najezda skakavaca bila je ono što prorok Joel vidi kao prijetnju božanskog suda. I zato poziva svoje sunarodnjake na obraćenje – možda će se to dojmiti Boga te će obustaviti sud.

Kao i tako često u Bibliji, ni u ovom tekstu ne smijemo se sablazniti nad tim da se Boga – što je uvjetovano vremenom – prikazuje potpuno ljudski. No ono presudno vrijedi i danas: obraćenje. Ono je isto tako dio Isusove poruke koji se ne može prečuti. Markovo evanđelje osobito kratko i jezgrovito sažima Isusovu poruku: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1,15). To za kršćanke i kršćane vrijedi to više što Isusovi zahtjevi onima koji žele slijediti njegov put nipošto nisu mali. 

Tako neka ne bude među vama 

Onaj tko pozorno čita Markovo evanđelje začuđen će i zapanjen opaziti u kakvoj se suprotnosti nalazi trostruki Isusov navještaj da mora trpjeti sa sporom njegovih učenika oko prvih mjesta. Drugim riječima: put kojim učenici rado žele poći nije Isusov put. Morali bismo zatvoriti oči da ne vidimo kako je to isto tako i danas aktualno. Takve i slične ljudske slabosti očito su neprolazne. I zato Isusova riječ za Crkvu vrijedi i danas: »Tako neka ne bude među vama!« (Mk 10,43). 

Sam Isus nije se u karijeri penjao gore, nego je pošao putem prema dolje. Ne zato što mu je bilo stalo do askeze, nego zato što mu je bilo stalo do ljudi, osobito onih »dolje«, svih onih kojima je potrebno spasenje. A Crkva koju obvezuje Sin Božji i njegov put mora se shvaćati kao zajednica koja nije pozvana samo na suprotnost, ali je pozvana i na nju. Mora biti spremna plivati protiv struje. »Ne suobličujte se ovom svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti« (Rim 12,2) – ta riječ apostola Pavla zajednici u Rimu jest i ostaje i danas aktualna opomena. 

Uvijek potrebna čišćenja

Drugi vatikanski koncil bio je svjestan toga da se Crkva uvijek iznova mora upuštati u Isusov put. Crkvu shvaća kao »složenu stvarnost koja nastaje srašćivanjem ljudskoga i božanskoga elementa«. To bi se još uvijek moglo učiniti previše optimističnim, štoviše trijumfalističkim. Može opstati samo onda ako isto tako priznamo da se ljudski element pokatkad može na sablažnjiv način probiti u prvi plan. Koncil na to stanje stvari, kao što je već pokazano, upozorava suzdržano, ali jasno: »Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grešnike te je u isti mah sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove.«

Kada se Crkva primjereno svom nalogu upušta u povijest, tada to nije bez rizika. To dokazuje povijest Crkve. Uvijek postoji opasnost da pritom premoć sačuva ne evanđelje, nego ono previše ljudsko. Pritom se, nadilazeći koncilski tekst, ali u smislu teologije crkvenih otaca, postavlja pitanje: Može li se ono previše ljudsko nastaniti ne samo u srcima pojedinaca nego isto tako i u strukturama? U svakom slučaju, svi se u Crkvi, već prema svome mjestu i u skladu sa svojim mogućnostima, moraju zauzeti za to da način na koji je Crkva prisutna u društvu bude primjeren evanđelju. 

Dimenzije obraćenja 

Obraćenje počinje u čovjekovoj nutrini. No mora se dokazati u djelima. Politika nagovještavanja je premalo. Upravo je zato nužno iznova otkrivati sakrament pomirenja, osobnu ispovijed. Ona me »prisiljava« da na blagotvoran način konkretno postupam sa svojim obraćenjem. Obraćenje Bogu ne smije biti naslov bez sadržaja. Mora se konkretno pokazivati – ali u čemu? Možda prije svega u jednom: Koliko vremena koristim kako bih se posvetio Bogu? Zato što je u životu nekog čovjeka važno ono za što si uzima vremena. 

Vrijeme tišine i molitve, vrijeme za bogoslužje – u tome se prepoznaje je li Bog za nekog čovjeka tek pobožna formula ili stvarnost. To isto tako vrijedi i za život Crkve. Za kršćanstvo je izvan sumnje to da je ljubav prema Bogu nerazdvojiva od ljubavi prema bližnjemu. Obraćenje Bogu uvijek mora biti i obraćenje prema bližnjima, osobito onim siromašnima. Sam Bog je u Isusu tražio put do ljudi; onaj tko se poziva na Boga mora ići tim putem s mnogo malih i većih koraka. Ključ za to može se pronaći u Evanđelju kada Isus kaže: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25,40).

Obraćenje, dakle, uvijek znači i obraćanje od individualizma k drugima. I zato obraćenje uvijek znači i vraćanje u zajedništvo Crkve, u narod Božji. Svoje obraćenje Bogu ne trebam pokazivati (usp. Mt 6,3.5.17s), vjera je u nekom pogledu nešto jedinstveno osobno. Ali u kršćanstvu je, isto kao i u židovstvu, vjera ona koja me povezuje s narodom, narodom Božjim. Taj narod Božji nosi me svojom vjerom. U taj narod Božji moram dovoditi druge. To se može događati pomoću sposobnosti i milosnih darova koje mi je Bog darovao. No to se često događa jednostavno tako što zauzimam svoje mjesto uz bok svojim sestrama i svojoj braći. Tako šaljem signal: ja sam s tobom na putu. Svjestan sam povezanosti s tobom. Možeš računati na mene. Nedjeljno bogoslužje može na osobit način posredovati to iskustvo.

Što činiti s napetostima i razlikama u mišljenju? 

Obraćenje se traži i s obzirom na način kako se u Crkvi rješavaju napetosti i razlike u mišljenju. Ako u Crkvi postoji sloboda govora, tada se mora računati s tim da će u crkvenoj javnosti i u budućnosti postojati različita mišljenja. Sve ovisi o tome kako se postupa s time. I tu vrijedi Isusova riječ: »Tako neka ne bude među vama!« (Mk 10,43) – dakle ne kao kod onih koji svoje sporove rješavaju nasiljem i ne poštujući drugoga.

Želimo li to reći vrlo kratko i ne objašnjavajući nadugo, tada bi neka osnovna načela mogla ovako izgledati; ponajprije nekoliko ograničenja:
• Sporovi ne smiju postati problemi snage i moći u kojima na kraju netko gubi čast.
• Ne smije biti osobnih neopravdanih optužaba koje drugoga ocrnjuju, nikoga se ne smije žigosati na jedan ili drugi način.
• Ako se sporovi vode u javnosti i pomoću medija, brzo će postati destruktivni. • Ankete redovito imaju malo veze s istinom – koliko od upitanih ima odgovarajuće stručno znanje?
• Koliko je moguće paziti na to da sukobe drugi (npr. mediji) ne koriste (instrumentaliziraju) prema svojim interesima. 

Pozitivno rečeno:
• Važnije od govorenja jest slušanje i pokušavanje da se stavimo u položaj drugoga, odnosno drugih.
• Moramo naučiti razlikovati »težinu« pitanja o kojem je riječ.
• Odluke moramo tražiti i donositi u povjerenju u djelovanje Duha Svetoga – dakle u »razlučivanju duhova« – a ne pritiskom.
• Zato je potrebno mnogo vremena za molitvu, slušanje, stručno informiranje i opet molitvu.
• Valja težiti za rješenjem koje povećava jedinstvo, jer Božji duh nije duh raskola.
• Odluke crkvenih instancija odlučivanja (papa, biskupi) treba poštovati u povjerenju u Božji duh.
• Vlastite sumnje ili pitanja mjerodavnima valja iznositi na prikladan način. Okretanje prema rješenju sukoba koje je u skladu s evanđeljem iziskuje obraćenje na svim stranama. Potreban je odgovarajući temeljni stav kod onih koji u Crkvi donose odluke isto kao i kod predstavnika i predstavnica i na »konzervativnoj« i na »progresivnoj« strani.

Smjernice za daljnji put s Crkvom 

U društvu, ali i u Crkvi mnogi imaju dojam da zapravo ne znamo kako ćemo naprijed ili kako trebamo ići naprijed. U ovoj situaciji dobro je prisjetiti se jednog pape čija situacija također nije bila jednostavna, a koji je usprkos tome imao zadivljujuću odvažnost da za Crkvu i s Crkvom napravi korak naprijed: To je Ivan XXIII. (†1963.), papa koji je sazvao Drugi vatikanski koncil. I tada su okolnosti bile dramatične. 

Kao nuncij u Bugarskoj doživio je ne samo strahote Drugoga svjetskog rata nego i istrebljenje Židova te je tisućama od njih spasio život. Poslije rata proživio je radikalne promjene u francuskoj Crkvi. Kao papa morao je u berlinskoj i kubanskoj krizi uvidjeti kako je takozvani hladni rat između Zapada i komunističkog Istoka prijetio da će se izroditi u katastrofu atomskog rata. Za nj je sigurno bilo dovoljno razloga da se prestrašeno povuče. Ali Ivan XXIII. došao je do unutarnje sigurnosti da se mora odvažiti na koncil kako bi Crkva mogla primjereno reagirati na te nove i dramatične okolnosti. 

Izborio se protiv nekih sumnji i otpora te ga je konačno otvorio 11. listopada 1962. Papin govor na otvorenju do danas nije izgubio ništa od svog karaktera koji pruža smjernice i ohrabruje. »Ovdje valja, časna braćo, svratiti pozornost na još jednu drugu točku koja će vam pomoći u razumijevanju. U svakodnevnom vršenju naše apostolske pastirske službe često se događa da naše uho ražaloste glasovi osoba koje, doduše, izgaraju od vjerske revnosti, ali koje ne dopuštaju da glavnu riječ vodi osjećaj za ispravno prosuđivanje stvari ni razborit sud. Misle, naime, da u današnjim okolnostima ljudskog društva prepoznaju samo propast i zlo.

Neprestano govore o tome da se naše vrijeme u usporedbi s prošlošću trajno srozalo nagore… No mi mislimo potpuno drukčije od tih zlogukih proroka koji uvijek predviđaju nesreću, kao da se svijet nalazi pred propašću. U današnjem razvoju ljudskih događanja po kojima, čini se, čovječanstvo stupa u novi poredak, mnogo se više mora cijeniti skriveni plan božanske providnosti. On ostvaruje svoj cilj tijekom vremena, po djelima ljudi i većinom iznad njihovih očekivanja, te sve, također suprotstavljene ljudske interese, mudro upravlja na dobro Crkve… Ipak, nije naša zadaća da to dragocjeno blago [vjere] samo očuvamo, kao da nam je jedino stalo do onoga što je staro, nego se sada želimo radosno i neustrašivo primiti posla koji iziskuje naše vrijeme te nastaviti putem kojim je Crkva išla dvadeset stoljeća…« 

Za onoga tko u Crkvi i s Crkvom želi ići tim putem u budućnost, te riječi pape Ivana XXIII. mogu biti istinsko ohrabrenje. Ne pesimizam, nego povjerenje u providnost Božju. Naglašeno znanje da je predana vjera neizmjerno bogatstvo Crkve, a ujedno i spremnost krenuti naprijed: »Sada se želimo radosno i neustrašivo prihvatiti posla koji iziskuje naše vrijeme te nastaviti putem kojim je Crkva išla dvadeset stoljeća.«

NASTAVLJA SE...

Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr

Izdvojeno

30. svibanj 2020 10:23