Kad su u proljeće 2010. i na njemačkome govornom području objavljeni mnogi slučajevi zlostavljanja u Crkvi, neki koji u Crkvi žive i rade nesumnjivo su se zapitali žele li, štoviše mogu li, u Crkvi raditi i u budućnosti. Mogu li se poistovjetiti s Crkvom koja je očito činila i čini pogreške, pokatkad i teške pogreške. Mogu li još u Crkvi raditi čestito i mirne savjesti?
Bilo bi prejeftino kada bismo svećenicima, vjeroučiteljicama ili pomoćnicama u pastoralu u jednom takvom slučaju htjeli predbaciti manjak vjere ili ljubavi prema Crkvi. Upravo zato što su se u vjeri odlučili za Crkvu, to ih može pogoditi posebno snažno: Jesam li se prevario? Je li milost Božja kojom se mi ljudi smijemo dati voditi slabija od onog odviše ljudskog i zlog među članovima Crkve?
Bolna, ali realistična spoznaja
Stvarna je pomoć na nekome teškom putu kada uza se imamo nekoga tko je jednom već prošao tim putem. Tako je i u ovom slučaju. Pitanje koje je upravo postavljeno stoljećima je stalno iznova zaokupljalo kršćanke i kršćane, često i najbolje među njima. U srednjem je vijeku bio idiomatski izraz da se o Crkvi govorilo kao o »čednoj bludnici« (casta meretrix). U tome se izražava bolna spoznaja da Crkva, s jedne strane, ima udjela u Božjoj svetosti i milosti, a da je, s druge strane, nagrđuje zlo; da na jednoj strani mogu biti sveci, a na drugoj zločinci. To djeluje još drastičnije kad se uzme u obzir da se Crkva oduvijek shvaća kao »zaručnica Kristova«. Zaručnica koja je postala bludnica!
I Drugi vatikanski koncil isto je tako upozorio na dvostruko lice Crkve u svojoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium: »Ali dok Krist, svet, nevin, neokaljan, nije poznavao grijeha, nego je došao okajati prijestupe naroda, Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grešnike te je u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove.« Neki su mislili da je to priznanje previše bojažljivo, ali je ta misao barem zapisana. Naravno da je taj iskaz i poziv: Crkva ne samo da ide putem pokore nego se uvijek iznova mora odlučivati na to.
Papa Ivan Pavao II. je na početku novog tisućljeća, u korizmi godine 2000., otišao još jedan korak dalje. Zamolio je oproštenje za grijehe Crkve – oproštenje za nesnošljivost, za raskole u Crkvi i grijehe protiv izraelskog naroda, za nasilje i podcjenjivanje kulturnih i religijskih tradicija, za grijehe protiv dostojanstva žene i kršenje temeljnih ljudskih prava. U pripravi na to priznanje krivnje o nekim se točkama osobito žestoko raspravljalo.
Postavljeno je pitanje kako papa i današnja Crkva mogu moliti za oproštenje nečega što su u prošlosti krivo učinili neki potpuno drugi ljudi. Ali se također pitalo kako u tome konkretnom slučaju izgleda odnos između svete i grešne Crkve. Ne mora li priznanje krivnje dovesti do toga da ljudi u budućnosti više neće u Crkvi opažati milost od Boga darovanu? Nije li ipak važno, kao što je to napravio Koncil, upozoriti da je Crkva sveta i potrebna čišćenja, ali da su pritom griješili konkretni ljudi, a ne Crkva?
Ta pitanja imaju svoju težinu. Za konkretni život u Crkvi i s Crkvom nešto se drugo čini korisnijim. Postoje li ljudi na kojima se može pročitati kako se vjeruje u jednu Crkvu koja griješi? Da, ima ih – ovdje možemo navesti mnoga imena: utemeljitelji redova Franjo Asiški (†1226.) i Ignacije Loyolski (†1556.), odvažna utemeljiteljica reda Mary Ward (†1645.) i mističarka Terezija Avilska (†1582.) te nebrojeni drugi. Za većinu njih to nije bio teorijski problem, nego unutarnji sukob koji su osobno pretrpjeli. Ovdje se valja prisjetiti primjera iz najnovije prošlosti.
Isusovac, zabrana naučavanja i majka Crkva
Među velike teologe 20. stoljeća u svakom slučaju valja ubrojiti isusovca Henrija de Lubaca (1896.–1991.), velikoga povijesno orijentiranog znanstvenika, stručnjaka za nauk o milosti, za povijest tumačenja Pisma, za raspravu s ateizmom. Pozvan je kao savjetnik na Drugi vatikanski koncil, a nekoliko godina prije njegove smrti papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.
Da – još se nešto zbilo u njegovu životu: godine 1950. njegov redovnički poglavar zabranio mu je predavati. U pozadini se nalazila rasprava o takozvanoj »novoj teologiji«. To je smjer u teologiji koji se razlikovao od tada uobičajenog i koji se snažno pozivao na crkvene oce, dakle teologe prvog tisućljeća. Tako se podosta toga pokazivalo u novom i neobičnom svjetlu. Neki su u tome vidjeli opasnost za vjeru.
Godine 1950. papa Pio XII. u svojoj se enciklici Humani generis, između ostalog, pozabavio i tim stanjem u teologiji te je povukao jasne granice. Daljnja posljedica bila je da je generalni poglavar isusovaca shvatio kako se time misli i na neke iz njegova reda te je petoricu profesora u Lyonu povukao iz nastave. Među njima je bio i Henri de Lubac. On se, kao i drugi, pokorio. Činilo se da više nikad neće biti moguća daljnja nastavnička djelatnost, dakle ono što je gledao kao svoj poziv. Tada se nije moglo predvidjeti da će poslije postati koncilski teolog.
Što je preostalo tom isusovcu? Henri de Lubac nije istupao u javnosti. Ali 1966., kada je već odavno opet smio objavljivati, među njegovim publikacijama našao se mali prilog pod naslovom »Paradoks i misterij Crkve«. Uza svu teološku dubinu to je vrlo osoban tekst. Već u naslovu de Lubac se poziva na napetu i paradoksalnu povezanost između svetosti i grijeha u životu Crkve. No on se ne zadovoljava teorijskim objašnjenjem, koje na kraju krajeva ipak nailazi na granicu. Usredotočuje se na pitanje: Kako se može živjeti s tim paradoksom i misterijem?
Njegov odgovor: »Ipak me moj pogled nije prevario. Otkrio mi je nešto što prethodi svakoj refleksiji i što svaka refleksija potvrđuje. To nešto može se sažeti u jednu riječ, najjednostavniju, najdjetinjiju i najizvorniju riječ među svim riječima: Crkva je moja majka.« Nešto dalje de Lubac precizira: »Crkva je naša majka jer nam daje Krista. Ona rađa Krista u nama, a nas za život Kristov.«
Čitava Crkva
Kakva je to Crkva? De Lubac odgovara: »Da, Crkva, čitava Crkva: ona prošlih generacija koja mi je prenijela svoj život, svoju poduku, primjere, običaje i svoju ljubav – i današnja Crkva; čitava Crkva: ne samo ona službena i ona koja naučava ili kako mi kažemo hijerarhijska Crkva, koja drži od svoga Gospodina povjereni joj ključ, nego u mnogo širem i mnogo jednostavnijem smislu ‘živa Crkva’, koja se trudi i moli, koja djeluje i koja se odmara, koja se prisjeća i traži; koja vjeruje, nada se i ljubi; koja u bezbrojnim mjestima ljudskog života između svojih udova ispreda vidljive i nevidljive sveze; Crkva poniznih, koji su blizu Kristu: jedna vrsta tajne vojske koja se regrutira odasvud, koja čak preživljava propadanje, koja se prinosi, žrtvuje ne misleći na pobunu niti samo na reformu; koja se stalno iznova uspinje strmom padinom naše prirode koja vuče prema dolje, koja na ovaj način tiho svjedoči da evanđelje uvijek ostaje plodno i da je kraljevstvo Božje među nama.
Da, još više: čitava Crkva bez razlike, silno stado kršćanskog naroda od kojih su mnogi udovi tako malo svjesni svoga kraljevskog svećeništva i svoga bratskog zajedništva među sobom – to zajedništvo me ipak nosi i daje mi snagu i radost.«
Premoć milosti
Nakon svega bolnoga što se mora iznijeti o njegovu životu, možemo poći od toga da to očitovanje ljubavi prema Crkvi nije naivno. Henri de Lubac sam upozorava na to: »Naravno da čujem sve prigovore koji se iznose protiv te moje majke. U nekim danima uši mi odzvanjaju od toga. Nipošto neću ustvrditi da su svi bez osnove. Ipak, svi prigovori i svi oni koji se još mogu dodatno izmisliti ostaju zauvijek nemoćni prema onoj očevidnosti o kojoj sam upravo govorio.«
To iskustvo i spoznaja do kojih je došao u vjeri, za de Lubaca su mnogo važniji od kritike. Svoj misaoni put pojašnjava još dalje. Crkva je – nastavlja – »potpuno u jednom jedinom Svetom. I to je ono čudesno. I ako moje oči to još uvijek nisu uvidjele, tada je to samo zato što nisu znale pravo gledati. Nisam znao vidjeti tu neobičnu, neočekivanu, štoviše na prvi pogled upravo zaprepašćujuću, za čovjeka potpuno nezamislivu ljepotu: ne ljudsko savršenstvo o kojem bih morao sanjati, također ni savršenu mudrost, nego začuđujuću, nadnaravnu ljepotu koja mi je otvorila pogled u ono nepoznato i koja je potpuno nadmašila moju sposobnost shvaćanja, a ipak je odgovorila i na dosad nečuven poziv; ljepotu koja je blistajući u samo jednom jedinom biću posvjedočila svoj izvor. Crkva se kao cjelina pretvorila u jednog Sveca.«
I na neki način sažimajući, Henri de Lubac zaključuje: »Ako smo to jednom uvidjeli, stvarno uvidjeli, tada više ne trebamo skretati pogled sa zemaljskih stvari kako bismo Crkvu doista mogli promatrati kao majku i ljubiti je. Isto tako ni u kom slučaju više nije nužno da za to očuvamo nepomućenu naivnost rane mladosti.«
Prihvaćanje i ustrajnost
Ovdje valja spomenuti jednoga drugog isusovca – Karla Rahnera (†1984.). Za svoj osamdeseti rođendan (nekoliko tjedana prije svoje smrti) održao je predavanje o temi »Iskustva katoličkog teologa«. Ono što je tada rekao o toj temi bilo je nešto različito od onoga što su neki pretpostavljali. Nije govorio o svojim iskustvima s Crkvom, nego o svojim iskustvima u Crkvi, o svojim iskustvima s vjerom u Boga. To je, u cjelini gledano, bilo tipično. Premda je uvijek iznova upozoravao na probleme u Crkvi i s Crkvom, a pokatkad i vrlo kritički – oni za njega nikada nisu bili ono najvažnije. Tako on u jednom intervjuu govori o negativnim iskustvima s Crkvom. I dodaje: »No sva ta ljutnja za mene je naposljetku drugotno pitanje.«
I za Rahnera je kao i za de Lubaca ono što Crkva predstavlja puno važnije od Crkve same. Piše: »Kad kažem da ovdje u onome što zapravo nazivam ‘Crkva’ vjerodostojno čujem apsolutno obećanje Božje u kojem mi u Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, kaže: ‘U apsolutnoj moći svoje ljubavi dajem ti samoga sebe, i to za cijelu vječnost’, tada je u usporedbi s tim sve drugo sporedno.« Crkva predstavlja obećanje Božje. Karl Rahner priznaje da Crkvi zahvaljuje što zna za to obećanje.
I to određuje njegov odnos prema Crkvi: »Tad doživljavam svoj život kao čekanje na ispunjenje tog apsolutnog obećanja u kojem Bog ne samo da pruža ovo ili ono nego pruža samoga sebe, sebe apsolutnog Boga, pravu pravcatu nepojmljivost, i to zauvijek. Je li onda tako nerazumljivo da je u konačnici za mene sporedna stvar sve ono što negativno doživim i pretrpim u Crkvi? Onaj tko nije ili još nije ostvario tu konačnu spasenjsku pripadnost Crkvi naravno da ima sasvim drukčiji odnos prema Crkvi. Kad doživi negativno iskustvo s Crkvom, brzo si postavlja pitanje: ‘Hoću li još ostati u Crkvi?’
Mene to pitanje ‘izluđuje’. Za mene, vjernika, ono u konačnici nema smisla, jer što za me treba značiti ono ‘još’? To je kao kad bih se htio upitati: ‘Hoću li <još> biti čovjek? Ili: ‘Hoću li <još> dalje živjeti u ovome bijednom 20. stoljeću?’ U takvim i drugim neprijepornim životnim stvarnostima za me, zapravo, postoji samo jedna alternativa: ili radikalni protest, koji bi, dosljedno življen do kraja, morao dovesti do samoubojstva, ili pak prihvaćanje života i ustrajnost u životu sa svim njegovim negativnostima.«
Još jednom korak po korak
Tema je ovoga odlomka prihvaćanje Crkve koja griješi. Kako to možemo postići? Ako sve dosad rečeno pretražimo tražeći elemente za vlastite odgovore, tada ćemo prepoznati sljedeće korake: Ponajprije je važna spoznaja da Crkva svoje izvorište ima ne samo u Isusu nego da je ona i zemaljska i ljudska stvarnost. To isto tako znači da ona ima svoje granice, i svoje granice koje straše – isto kao i druge institucije. Ta spoznaja pripada realizmu koji dobro pristaje i ljudima vjernicima. I onda kada moramo dodati da se u Crkvi isto tako mnogo trudi oko obraćenja i uzornoga kršćanskog života.
Kao drugo, valja na neki način spomenuti i drugu stranu. Onu stranu zbog koje se Crkva – primjerice u ispovijesti vjere – naziva i svetom. Nitko ne želi reći kako je ta svetost rezultat ljudskog nastojanja. To je svetost koja je Crkvi povjerena. To je Božja svetost koja je postala vidljiva, čujna i opipljiva u Isusu iz Nazareta, Sinu Božjemu. Ta je stvarnost povjerena Crkvi i ona mora ljudima u sebi i onima izvan svojih granica otvarati pristup do nje. To znanje može nam i danas pomoći da odlučno budemo katolici i katolkinje.
Kao treće, još nešto važno. Tako se lako govori, a često se i čuje: Crkva je krivo napravila ovo i ovo. Ali tko je to »Crkva«? To su konkretni ljudi. To su ljudi s granicama i svojim grijesima. Bilo je i ima slučajeva koji se ničim ne daju opravdati. No postoje i slučajevi koji s današnjega gledišta nisu prihvatljivi, a u drugim okolnostima mnogi su ih mogli gledati drukčije. U tim slučajevima milosrđe je sigurno bolji odgovor. Ono i meni s mojim granicama otvara mogućnost da se vidim kao dio te Crkve. I još nešto: Crkva nisu samo nositelji službi, tako reći službeni predstavnici Crkve.
Crkva je cijela Crkva: jednostavni vjernici i visokoobrazovani, ljudi djela i veliki duhovi; sveci i ljudi koji se dan za danom bore sa svojim slabostima; redovnice i redovnici, posvećeni službenici i ljudi u najrazličitijim društvenim područjima; papa i moja baka sa svojom tako dojmljivom vjerom koja je njoj razumljiva sama po sebi. Ljudi s kojima me povezuje to što smo čuli Isusov poziv i zaje dno se dali na put vjere – s njegovim visinama i dubinama, s oduševljenjem, ali i s trijeznom vjernošću. Kada kažem da sam katolik, tada stajem na stranu tih ljudi koji su po Isusu Kristu moje sestre i moja braća.
Knjiga Dobri razlozi za život u Crkvi dostupna je u KS knjižarama te preko web knjižare ks.hr