Prekipjelo mi je

Ponekad čovjeku mora prekipjeti i iz njega se izliti sve ono što osjeća da bi osjetio slobodu. Meni je prekipjelo. Potekle su suze. Više nije bilo u meni brane koju sam sama podigla. Bila je to brana koja me držala u šutnji i poslušnosti unatoč tome što je iza brane rijeka mojih emocija silno udarala u postavljeni zid.

A onda je jučer brana pukla. Zašto sam imala uopće branu šutnje i poslušnosti?
Razmišljam upravo o tome.
Bilo je važno da se o meni dobro misli? Da me se drži boljom od drugih? Nije li šutnja ponekad i znak povlađivanja? Ne prkosi, ne talasaj, ko zna, možda te štogod dobra dopadne, možda će vidjeti da odskačeš, možda će to cijeniti.

Jučer je brana u meni pukla ne jer se neprestalno navaljivalo na nju, nego jer je jedno vrijeme bilo mirno, obećavajuće, i činilo se da je dobro, da je konačno, za duže vrijeme dobro.

A onda se pokazalo da nije. I rijeka emocija provalila je iz mene.
Govorila sam. Sijevala očima pred onima kojima sam uvijek bila poslušna. Nije me bilo briga što će misliti u tom času, niti kako će poslije misliti o meni.

Govorila sam, pitala sve što me mučilo a do tad nisam pokazivala, a zatim im dala do znanja da me nije briga za posljedice.
I sve ono što je njima važno i čime me zasipaju godinama rekoh da ne trpim. Meni do tog nije stalo. A sad mogu što god ih volja učiniti.
Sloboda me zapljusnula. Bože, koje oslobođenje!

Nije uopće važno što tko misli o nama. Doista nije važno. Jer kad je važno, postaje okov na duši. Tada kreneš trniti sebe, gušiti plam svoje duše. Zašto bi to činio? Za slobodu nas Krist oslobodi! Ne za ropstvo. Stvoreni smo iz ljubavi, za ljubav. Ljubiti znači služiti, dobrovoljno. Darivati svoju ljubav kroz služenje. Kreirati ponašanje da bi zadovoljili tuđa očekivanja, znači gubitak slobode. 

A srezana krila kad tad izazovu veliku bol. Bol koju onda barem valja kroz oslobođenje otpustiti od sebe. Ne raniti drugoga, naravno. Ali stati pred drugoga i reći, ako prije nisi mogao zbog neslobode što se rodila tvojim ugađanjem drugima, reći EVO ME! TU SAM, TAKAV SAM, A TI SAD ČINI ŠTO GOD TE VOLJA S TIM. AKO HOĆEŠ, MOŽEŠ ME OTPUSTITI IZ SVOG ŽIVOTA, ( ILI POSLA AKO JE ON U PITANJU). NIJE ME BRIGA.
Nakon ih riječi ostaje mir. Mir koji može nastupiti samo u slobodi.

Valja biti svoj. Poštovati drugog, uvažavati ga, no ne odbaciti radi nikog i ničeg slobodu vlastitog duha. Jer nesloboda guši. Stvara nutarnje nezadovoljstvo. Žrtvovanje slobode rađa očekivanje da će drugi prepoznati i uzvratiti. A neće.
Brana mora puknuti prije ili kasnije da bi duša mogla poletjeti u radosti.

Postoje ti okovi koje sami sebi stavimo na dušu. Jer hoćemo biti dobri. Dobri kršćani. Dobri radnici. Bolji od drugih. Nije li i to prikrivena oholost? A duša to sve pamti i bujica emocija raste dok jednog dana, kao meni jučer, ne pukne. A bilo bi dobro ne biti kao ja. Bilo bi dobro uvijek biti svoj. Bez očekivanja usmjerenih na druge. 

Poštovati valja svoje vlastito biće, a ne to očekivati od drugih bez da si to dao prvo sam sebi. A onda ti više ionako nije važno hoće li te ili neće poštovati drugi. I bez toga si dobro. Izvrsno si. Jer si svoj.
U skladu s Bogom i sam sa sobom, biti ćeš i drugima bolji. Bez ikakva nutarnjeg traženja za sebe.
Možda ćeš tek tada postati doista kao dijete.

Dijete ne gleda što tko misli. Dijete se igra, skače, živi današnji dan. Onakvo kakvo jest. Zato je radosno. Ako zaplače, taj plač je kratak. Ili se udarilo, ili nije nešto dobilo, ili bi baš igračku koju sad drži drugo dijete. Ali, jer nije ugađalo drugima, nije trnilo plam duše svoje, dijete brzo zaboravlja željenu igračku. Kad odrastao čovjek padne na ulici, brzo gleda je li ga tko vidio. Ako nije, dobro je. A dijete kad padne, brzo gleda gdje su mama i tata da utrči u utješiteljski zagrljaj. Nije ga briga tko ga je vidio i hoće li mu se smijati.

To je ta sloboda na koju smo pozvani i s kojom se ja, gotovo pedesetogodišnjakinja, i dalje borim.
No, osjetila sam jučer kako je dobro u nutrini biti slobodna.
Pokušat ću živjeti bez brane.
I uvijek reći bez straha i očekivanja, spremna da ne moram biti voljena, ni prihvaćena: Evo me! Evo me! To sam ja. A vi sad činite što hoćete.

Piše Vesela Dujmić