Vaša Svetosti, ako ste odlučili potpisati dekret kojim se Zadarska nadbiskupija uzdiže na metropolitanski naslov, ja se potpuno pokoravam vašoj odluci i povući ću se u apsolutnu tišinu. Ali pred svojom biskupijom ja se neću moći pojaviti od stida.
U tom slučaju dajem ostavku vašoj Svetosti odmah sada – zaprepaštenom papi Pavlu VI. kazao je splitsko-makarski biskup dr. Frane Franić, položivši mu na stol svoj biskupski prsni križ, poznat i kao pektoral. Papa ga je potom počeo moliti da vrati križ oko vrata jer još ništa nije gotovo i obećao mu da će osobno riješiti pitanje Dalmatinske metropolije.
Kako je nedavno u Biskupovoj palači u Splitu na svečanoj akademiji u povodu 50. obljetnice ponovne uspostave Splitske metropolije govorio crkveni povjesničar dr. don Mile Vidović, zbog "Franićeva hrabrog nastupa, punog poslušnosti i kršćanske odlučnosti", papa Pavao VI. riješio je kauzu u prilog dalmatinskog "lava" - tako su, naime, mnogi nazivali velikog splitsko-makarskog nadbiskupa dr. Franu Franića, koji se izborio da Split opet bude sjedište nadbiskupije i metropolije.
To je i bio od početaka kršćanstva na ovim našim prostorima još od vremena svetoga Dujma koji je mučen u Saloni 10. travnja 304., a splitski su nadbiskupi nazivani i salonitanski, pa sve do one nesretne godine 1832. i provedbe papinske bule "Locum beati Petri" kad je Crkveni primat u Dalmaciji pripao bio Zadru.
Ovaj nesvakidašnji događaj od 25. lipnja 1969. bio je vrhunac osmogodišnjeg prijepora Zadra i Splita oko sjedišta dalmatinske metropolije, a bio je premrežen ne samo crkvenim akcijama i reakcijama, već i političko-diplomatskim strujanjima Svete Stolice i ondašnje komunističke Jugoslavije, jer je u igri bila i talijanska iredenta koja je navijala za zadarsku stranu, a na trenutke je spor poprimao i razmjere skandala jer se zna kako je u Vatikanu oduvijek bilo talijanštine, da ne ističemo neku težu riječ.
Tako su i vatikanski nuncij Mario Cagna koji je stolovao u Beogradu, ali nažalost i zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, "odlučno navijali za Zadar". Kad su na kraju izgubili, razumljivo je da na splitskoj fešti koja je trajala tjedan dana, od 16. do 23. studenoga 1969. - a na samom kraju svečanosti prisustvovali su i svi ondašnji (nad) biskupi u BKJ-u, pa čak i "pobijeđeni" zadarski Marijan Oblak - navedena dvojica visokih prelata, mons. Cagna i tada već kardinal Šeper - koji je netom postao pročelnik Kongregacije za nauk vjere - nisu se udostojali pojaviti. Šeper ne samo da nije došao u Split, nego uopće nije poslao niti čestitku.
Važnu ulogu uz nadbiskupa Franića odigrali su i njegovi svećenici na službi u Rimu, mons. Fabijan Veraja i mons. Vladimir Merćep, a na Papinu odluku, osim, naravno, Duha Svetoga, zacijelo je utjecala i peticija koju su u prilog ponovne uspostave nadbiskupije i metropolije sa sjedištem u srcu Dalmacije, u Vatikan uputili ugledni splitski intelektualci. U ono vrijeme progona vjernika potpisi su skupljani gotovo ilegalno.
Bilo je ukupno 78 potpisnika koji su podržavali Franića, a među njima i sada već pokojni Živan Sikirić, Zvonimir Puljić, Ljubo Stipišić... O njihovim imenima posvjedočio nam je akademski slikar Josip Botteri Dini, i sam potpisnik peticije, koji je povijesni susret pape Pavla VI. i nadbiskupa Franića ovjekovječio na vitraju u župnoj crkvi svetog Mihovila u Konjskom.
Jubilej obnove Splitske metropolije bliži se kraju i žalosno je što se već dvanaest godina od smrti dr. Frane Franića, Split svome crkvenom i narodnom velikanu nije odužio niti jednom ulicom. Međutim, još je žalosnije što se najavljuje da će njegovi posmrtni ostaci iz splitske konkatedrale svetog Petra - koju je on kao nadbiskup sagradio - biti preneseni u novu solinsku baziliku koja je u izgradnji, protivno Franićevoj oporučno izraženoj posljednoj volji. O tempora, o mores!
Znakovit je i datum susreta svetog pape Pavla VI. i nadbiskupa Frane Franića, 25. lipnja 1969. Iako je anticipiran 12 godina ranije, valja istaknuti da je to nadnevak kad se obilježava početak Gospinih ukazanja u Međugorju, 25. lipnja 1981.
Gospu Međugorsku Franić je osobito štovao, a njen je glas u nutrini srca u dva navrata čuo, jer je Marija od njega tražila da se kao biskup moli i više od tri sata dnevno, što je i činio naročito dok je bio u mirovini. On je i inače cijelog svoga života bio otvoren poticajima Duha Svetoga, vjeran sin Crkve, otac, brat i prijatelj svim ljudima. Da je pripadao nekoj drugoj (nad)biskupiji Crkve u Hrvata, možda bi već bio pokrenut postupak za njegovu beatifikaciju. No, nikad nije kasno da se to zbude i u Splitu.