U tekstu koji je pred vama razmišljamo o Božjoj volji, o onom dijelu naše najljepše molitve koju nas sam Gospodin nauči, a koji tako često nesvjesno izgovaramo - „Budi volja Tvoja“. Što je to Božja volja, za nas, za druge, za cijeli svijet? Što Bog želi od nas i ima li On uopće nekih zahtjeva? Kako ćemo prepoznati Njegove želje a onda, posljedično, i vršiti Njegovu volju? O tomu ćemo razmišljati u ovom tekstu.
Prvo što treba istaknuti jest da Božja volja s nama nije nešto tako samorazumljivo. Neki vjernici toliko vremena i energije potroše u osluškivanju onoga što Bog želi s njima i unatoč trudu dogodi se da im umjesto jasnog odgovora sam život, nekad i godinama iza izbora koji je neminovan, da odgovor na to pitanje. A odgovor bude redovito u obliku nutarnjeg zadovoljstva ili odsutnosti istoga.
Naravno, odgovor na navedeno pitanje može biti i uzrok velikih nesporazuma s Bogom (i ljudima), osobito ako se Božjom voljom smatra ono što ona nije. Da bi barem pokušali jasnije razlučili što je Božja volja pogledat ćemo najprije što je ona značila u životu sv. Josipa, kako ju je on prihvaćao i živio. Nadamo se da će njegov primjer, i u našem slučaju, biti poučan.
Božja volja u životu svetog Josipa
Sveti Josip zauzima zaista skromno mjesto u novozavjetnim spisima. Od dvadeset sedam knjiga Novi zavjet samo ga tri spominju: Matejevo, Lukino i Ivanovo evanđelje. Iz evanđelja, osobito iz Matejeva, tako saznajemo da mu se otac zvao Jakov i da je kraljevskog porijekla – iz Davidova grada Betlehema. Znamo također da je po zanimanju bio drvodjelja, stolar. Živio je u Nazaretu; bio je zaljubljen u mladu djevojku imenom Mariju i zaručio se s njom. Po zarukama je postao pravno njezin muž, a ona njegova žena.
Običaj je bio da zaručnica nakon zaruka, budući da je redovito bila mlada, (oko 14-15 godina), ostane još barem godinu dana u kući svojih roditelja prije nego stupi u brak sa zaručnikom. Tako je i Marija učinila. Međutim, u tom vremenu zaruka anđeo ju „posjeti“ i “nađe se trudna po Duhu Svetom”, kako evanđelist naglašava dajući na znanje kako Josip nije Isusov naravni otac. To dakako potvrđuje i Josipova reakcija na Marijinu trudnoću: on je zatečen, iznenađen i razmišlja što će učiniti.
Prema jednim crkvenim ocima Josip je posumnjao u Marijinu vjernost i htio ju je otpustiti, ostaviti. Prema drugima, Josip je duboko uvjeren u Marijinu nevinost, ali ne može nikako shvatiti njezinu trudnoću. Neki, opet, crkveni oci ističu Josipovo strahopoštovanje pred Božjim zahvatom. Po njima, Josip zna da je Marija začela po Duhu Svetom i kao ponizan vjernik želi se povući iz njezina života da ne bude zaprjeka Božjim planovima s njome. Josip se naime, smatra nedostojnim tako velike uloge isto kao što se i apostol Petar, primjerice, smatrao nedostojnim kad je rekao Isusu: ‘Idi od mene Gospodine! Grešan sam čovjek.’ (Lk 5, 8)
Inače, po židovskom zakonu Josip je imao dvije mogućnosti: prijaviti Mariju ili joj dati otpusno pismo. Ako bi je prijavio, mogla bi po zakonu zbog preljuba biti kamenovana. Ako bi joj pak uručio otpusno pismo, bila bi izvrgnuta ruglu i sa svojim djetetom obilježena cijeloga života.
Dok se Josip još premišljao što učiniti Bog mu je poslao anđela u snu koji ga je ohrabrio i uzeo je Mariju sebi za ženu. Prihvatio je Božji plan ni sam ne znajući što će Bog sve od njega tražiti. Sasvim je sigurno da se Josip prestrašio tako zahtjevne zadaće – da njegova žena rodi Spasitelja i da mu on bude odgajatelj. Tko se ne bi prestrašio pred tom zadaćom? Ili tko bi bio toliko preuzetan da bi sebe smatrao prikladnim odgajateljem Božjeg sina i samog Boga? Strah je, dakle, bio sasvim opravdan.
No, ipak on ga je pobijedio i prepustio Bogu da ga vodi. Nije znao što ga čeka, ali neznanje ga nije priječilo da povjeruje Bogu. A povjerovao mu je poput malog djeteta koje dopušta ocu da ga vodi putovima koje sam ne poznaje. Bog Otac svim upravlja, vjerovao je Josip, i on će se pobrinuti da na koncu sve opet iziđe na dobro. I zato nam je uzor – zbog svoje vjere.
Josip je bio posve jednostavan čovjek, radnik, stolar komu je po Božjem planu palo u dio da bude odgajatelj Božjeg sina i muž Blažene Djevice Marije. Nema u njegovom životu velikih govora, veličanstvenih djela. Čak nemamo u Novom zavjetu zapisanu niti jednu jedinu njegovu rečenicu. On, dakle, definitivno nije bio čovjek od govora, već od riječi, od djela. On je velik po predanosti svojoj obitelji, poslu ali nadasve po vršenju Božje volje, koja je uistinu u njegovu slučaju bila teško shvatljiva ali nipošto ne i neprovediva.
Božja volja u našem životu
Je li nama jasna Božja volja? Je li nam jasno ono što Bog od nas traži? Što je zapravo Božja volja? Je li to nešto dobro za nas ili zlo? Što mi zapravo nazivamo Božjom voljom, koje događaje? Kad upotrebljavamo taj termin i što on točno podrazumijeva? Nije li čudno da kad se nešto dobro događa u svijetu ili u našem životu da to odmah smatramo našim uspjesima, a kad se neko zlo dogodi onda pitamo – gdje je Bog?
Drugim riječima, zar nije čudno da samo za loše stvari i događaje, kao na primjer za smrt ili bolest drage osobe, kažemo ili čujemo od drugih: “a šta ćemo, Božja volja!” I koliko puta nemoćno sliježemo ramenima pred tim riječima kao pod nekim olovnim višenamjenskim „poklopcem“ mada sve kipti u nama kao u loncu?
Da, nekom čudnom logikom mnogim kršćanima danas Božja volja znači samo nešto loše, negativno. Ona kao da se odnosi samo na to da patim i da prihvatim sve muke koje mi život nametne. Muke koje, kako kažu, sad ne razumijemo ali ćemo jednom razumjeti.
Čovjek se onda upita – kako je moguće voljeti Boga ako mu pripisujemo samo ono što je loše u našem životu? Zar ga onda i nesvjesno ne povezujemo sa svim što nam je donijelo patnju i bol? Mogu li se takvom Bogu moliti bez osjećaja gorčine i straha? Uostalom, zar bi Božja volja bila rezervirana samo za ono što je loše i negativno u mom životu, samo za patnju, bol, neuspjeh? Je li Božja volja i to da smo zdravi, da smo završili fakultet, da imamo posao, da smo pronašli ljubav svog života, dobili djecu, da imamo prijatelje, da živimo u jednom od najljepših gradova, država na svijetu…? Što je, dakle, Božja volja za nas? Želi li meni Bog dobro ili zlo?
Jako je važno odgovoriti na ovo pitanje i posvješćivati to sebi u svakodnevnoj molitvi. I nikad ne zaboraviti da je Bog milosrdni otac; sama dobrota i milosrđe. To Isus neprestano ponavlja svojim učenicima „restaurirajući“ njihove slike o Bogu. I mi to trebamo uvijek ponavljati, sebi i drugima. Zato je Papa nedavno i proglasio godinu milosrđa da tu temeljnu istinu o Bogu punom dobrote i milosrđa naglasi. Ta Božja dobrota najveći je mamac naše promjene i najjače oružje protiv naših slabosti. To je najveće bogatstvo koje Crkva ima.
Božja volja u Isusovu životu
Možda netko misli da je Bog tražio od Isusa, svetog Josipa ili od Blažene Djevice Marije da trpe pa da tako onda traži i od nas. Štoviše, možda netko misli da Bog želi našu patnju!? Ne, Isus nije morao ići na križ da izvrši Božju volju. Nije Bog satrap koji bi uživao u patnji vlastitog Sina pa onda, posljedično, i u našoj patnji. Da, Bog je odlučio spasiti svijet po Sinu ali su ljudi odlučili da Njegov sin Isus Krist ide na križ. I Bog Otac je na križu patio sa Sinom! I sa svakim pravednikom pati jer se suprotstavlja zloći a supati s nepravedno progonjenima.
I baš tu, u muci Njegova Sina, izručenoj varljivoj slobodi čovjekove naravi vidimo narav Njegove moći i ljubavi – Bog je ljude stvorio slobodne odrekavši se time kontrole nad njima, a oni u svojoj slobodi mogu se okrenuti protiv Stvoritelja i činiti zlo. I kad to čine, čak i u tako drastičnom slučaju kao što je to progon i razapinjanje samog Njegova Sina – Bog im ne dokida slobodu; dopušta da se zlo dogodi ali i pokazuje (uskrsnućem Sina) da zlo nema zadnju riječ.
Bog je, dakle, milosrdni otac. On je sama ljubav, reći će Ivan apostol. A to što su ljudi razapeli Isusa - to je njihova zloća. Drugim riječima, dakle, to je bila njihova a ne Božja volja. Kad se Isus moli u getsemanskom vrtu i kaže: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš” (Mt 26, 39), onda Božja volja, u tom slučaju, ne znači da Isus ide na križ i umre, nego da nastavi djelo koje je započeo; da i dalje naviješta Božju ljubav i praštanje pa makar ga i ubili.
I Isus je to i napravio – ustrajao je u navještaju ljubavi izručujući se u potpunoj slobodi ljudskoj zloći. Oni ga razapinju a On za njih moli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23, 34). Ljudi su ga ubili ali Otac ga je uskrisio i dao svima do znanja da je Njegova zadnja, da je on Gospodar povijesti i da će k Njemu kao jedinom sucu svi ljudi doći, htjeli to ili ne htjeli.
No, postoji još nešto a što je povezano s ovom iskrivljenom slikom o Bogu koji, tobože, voli našu patnju. To nešto je uvjerenje kako Bog želi ljudsku patnju kao nadoknadu za grijehe, bilo osobne bilo generacija koje su nam prethodile, bilo za grijehe svijeta. Ako je išta sasvim nekršćansko i protivno našem vjerovanju onda je to ovo vjerovanje jer ono čini suvišnom Kristovu žrtvu i patnju. On je patio za nas i otkupio nas. Ne trebamo, stoga, mi sada patiti kako bi se onda spasili svojim zaslugama.
Da zaključimo, Božja volja, dakle, nije (samo) patnja, nego ponajprije oslobođenje od nje; Božja volja nije bolest, nego zdravlje, nije ropstvo nego oslobođenje od njega. A to da ipak postoji i patnja, i bolest i različite vrste ropstava/ovisnosti rezultat je naše ograničenosti i krhkosti na svim područjima.
Nadalje, Bog ne želi zlo ali se ono isto događa kao logična posljedica krhkosti svega što nas okružuje. Događa se kao prirodno zlo (poplave, požari, potresi…), kao posljedica narušenog sklada u prirodi za kojeg ne znamo u cijelosti prave uzroke makar ne isključujemo sasvim ni čovjekov utjecaj, zatim kao moralno zlo (ratovi, ubojstva, pljačke, nasilja, iskorištavanja…) za koje možemo utvrditi uzroke a najčešći su da se radi o posljedicama čovjekove slobode.
Bog ne dokida patnju jer bi morao dokinuti i slobodu čovjeku. On nas strpljivo odgaja, milosrđem privlači i nudi jamstvo da će jednom, u nedokučivom planu svojega plana spasenja, sve opet biti okrenuto na dobro. Upustiti se u avanturu značilo bi odvažiti se poput sv. Josipa te vjerovati Bogu do kraja. Ne poznavati put ali koračati s Ocem s punim pouzdanjem da nas neće ostaviti same i da nećemo propasti.
Stoga ohrabri se, prijatelju; ne boj se činiti dobro i boriti se za istinu, pravdu, za dobro svoje i dobro drugoga. Ne kalkuliraj jer uvijek se isplati činiti dobro. Činiti dobro – to je Božja volja. Štititi nemoćnoga – to je Božja volja. Pomoći siromašnoga – to je Božja volja. Uputiti izgubljenoga – to je Božja volja. Graditi, spajati, miriti, tražiti suradnike u izgradnji svijeta po Njegovoj mjeri, a ne tražiti samo protivnike i s njima se razračunavati – to je Božja volja.
Ako tako budeš činio tvoja će borba biti posvećena. Tvoja će žrtva biti nagrađena. Ne traži stoga od Gospodina drugi križ, već samo snagu da postojeći možeš nositi. I tvoj će križ od simbola propasti biti simbolom spasenja. I bit ćeš velik jer si znao biti malen.
Vršiti Božju volju unatoč sablaznima
"Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih.“ Tako nam govori Krist ali isto tako u nastavku napominje: "Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: 'Žao mi je!', oprosti mu." (Usp. Lk 17,1-4). Što hoće s tim reći? Što drugo doli da ne osuđujemo druge, da ne žurimo sa osudom ne poznajući okolnosti već da poput Njege opraštamo i sami tražimo oproštenje ako učinimo nešto loše.
Nadalje, ako vjernici iskreno žele doprinijeti poslanju Crkve (vršenju Božje volje) onda se ne smiju usredotočiti samo na grijehe biskupa, svećenika i vjernika. Je li to znači da ih trebaju prešutjeti? To nipošto. Konstruktivno kritizirati svakako treba ali i to samo po sebi kao vrhunac zauzimanja jednostavno nije dovoljno. Naime, samo kritiziranje redovito pogoduje podržavanju oholosti a od nje Bog/Crkva nema nikakve koristi. Štoviše, prva je na listi glavnih grijeha.
Crkvu ne obnavljaju tmurni kritičari već predani vjernici (i svećenici) koji Boga a ne grijeh stavljaju u središte svog života te umjesto prokazivanja drugih ustrajno nastoje svjedočiti svoju vjeru na svim područjima života.
Vjera se ne iscrpljuje u formalnom pripadanju i deklarativnom ispovijedanju već prvenstveno u življenju, svakodnevnom. Kristove riječi: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega.” (Mt 7, 21) podjednako se odnose na sve nas krštenike (ljude) a kriterij ulaska (odnos prema drugima) svima je poznat („Dođite, blagoslovljeni […] jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“ (Mt 25,34-36).