Samostani su nam kroz povijest oduzimani, rušeni, paljeni, brisani s lica zemlje. Ali mi smo uvijek iznova započinjali. Željeli smo po svaku cijenu opstati, jer smo to držali Božjom voljom, poručio je, uz ino na otoku Badiji pored Korčule, hercegovački provincijal dr. fra Miljenko Šteko
Fra Bernardina Sokola, mučenika iz redova naše Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru, koji se 20. svibnja 1888. rodio u Kaštel Sućurcu, a kojeg su partizani 28. rujna 1944. odveli iz samostana na Badiji, ubili ga bez suđenja i tijelo mu bez glave bacili u naše plavo more, nikad nitko od subraće fratara nije zvao fra Bere. Očigledno je osporavateljima nakana bila da omalovaže velikog hrvatskoga glazbenika i skromnog redovnika, sina serafskog oca svetog Frane. No, nisu u tome uspjeli. Koliko god se trudili, Istina na kraju uvijek ispliva na vidjelo, pa tako i u ovoj kauzi.O tome su svjedočili i franjevci koji su se u to doba nalazili u tom samostanu, pa tako i fra Vjekoslav Bonifačić, koji je ovako opisao Sokolovo mučeništvo:
"Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. Rekli su mu: 'Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati'. Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana. Malo nakon tih dana čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem. Svjedok je kasnije posvjedočio: Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: 'Živio Krist Kralj!' Ubivši ga, bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan." Fratri su tek ove godine dobili suglasnost za iskapanje tijela na vrlo vjerojatnom lokalitetu.
Član Provincije Svetog Jeronima, fra Stipe Nosić, iz samostana Male braće u Dubrovniku, kao odgovor Draganu Markovini kaže: "Fama da je Sokol izdao partizane Nijemcima, koju kao činjenicu preuzima Markovina, pobijena je još za života Sokola, jer se saznalo da je to učinio netko drugi. Mogao je gosp. Markovina navesti i knjigu partizanskog oficira Nikole Anića 'Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) – Od okupacije do oslobođenja'. Knjiga 1. koju je uredio Nikola Tolja, i poslije smrti autora izdala Udruga antifašista u Dubrovniku 2013. Anićeva tvrdnja na str. 108. o prevoditelju, a time i Markovinova o 'memoriji Korčule' pada u vodu, kad se zna da je Sokol dobro vladao njemačkim i talijanskim jezikom".
"U svom svojevrsnom oproštajnom pismu Sokol iznosi činjenicu da zna za tešku klevetu o izdaji partizana koju su 'neslužbeni partizani u Korčulu bacili', i iznosi predosjećaj da će ga partizani odvesti, mučiti i ubiti. Pismo je nastavio pisati i završio ga 'na ime Marijino 12. rujna 1944.'. Tu iznosi podatak da se saznalo 'da partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…'. Po njega na Badiju nisu dakle došli zbog izdaje, nego zbog toga da ga ubiju.
Markovina spominje i franjevca Andra Vida Mihičića (1896. – 1992.), kao 'priora', koji je, po njemu, još od 1941. godine bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Mihičić 'prior' nije bio. S Badije je u partizane otišao 1944. nakon što je u tamošnjoj franjevačkoj gimnaziji predavao od 1933. do 1944. Ali, uvaženi pjesnik i znanstvenik Mihičić, za razliku od povjesničara Markovine nikada nije rekao da je Sokol izdao partizane, a imao je za to vremena od 1944. do 1992., kad je umro. A u vrijeme odvođenja Sokola gvardijan samostana na Badiji bio je fra Nikola Španjol.
Molim oprost od mučenika fra Bernardina Sokola što sam ga kao velikog glazbenika doveo u vezu s izjavama kvazi povjesničara Markovine. Usput rečeno, nitko ne priječi Markovini baviti se politikom, ali kad o povijesnim činjenicama govori, dobro bio bilo da ih provjeri. Možda je on s Korčule i možda ih zna, ali namjerno se služi lažima, kako bi njima zagadio javni prostor i time nešto za sebe dobio u politici.
Sokola, franjevca i velikoga hrvatskoga glazbenika nitko nije trebao ubiti zato što je Hrvat i zato što eventualno drukčije misli. Ali, očito ima još ljudi koji i u današnjoj hrvatskoj državi smiju javno izjaviti, kao što je misleći na Sokola u Korčuli rekla unuka ubojice: 'ponosim se što mi je djed ubio ustašu'!", zaključuje fra Stipe Nosić.
Ovo je ustvari trebala biti reportaža s Badije na kojoj je svoj govor, hercegovački provincijal dr. fra Miljenko Šteko počeo ovim riječima: "Dragi gosti i prijatelji! Ekscelencijo, predsjednice Republike Hrvatske! Poštovani umjetnici, dobrotvori ove galerije: Izvore Oreb i Emilija Karlavaris! Poštovani predstavnici svih razina vlasti! Draga braćo franjevci, na čelu s upraviteljem ovoga samostana! Dragi fra Jozo, začetniče i dovršitelju ove ideje!".
No, stvari su krenule u drugom smjeru, zahvaljujući onima koji očito nemaju mirnu savjest kad se počne govoriti o "fra Berinom" mučeništvu. "Sokolova prolivena krv, utaknuta u ovo more, kazuje koliko nam je kroz turobnu povijest bilo teško opstati na ovome reljefu. Kroz mnoga stoljeća i desetljeća obespravljeni, proganjani, ubijani, zatirani. Samostani su nam kroz povijest oduzimani, rušeni, paljeni, brisani s lica zemlje. Ali mi smo uvijek iznova započinjali. Željeli smo po svaku cijenu opstati, jer smo to držali Božjom voljom.
Svaki je početak i slijed težak, ali i bogat. Oni su istovremeno sjećanje i obećanje. Sjećanje na sve naše prethodne početke i nade koje smo u njih polagali. Namjenski umiven ovaj prostor gdje smo motivirano okupljeni, jedan je od naših dragocjenih novih provincijskih početaka. Čitavi ovaj kompleks se zaista dograđuje, dotjeruje i uljepšava. A ponuđenom galerijom, kao što možete vidjeti, postaje još ljepši, ali i, čvrsto sam uvjeren, bogatiji obećanjem budućnosti za čitavi ovaj dragi kraj i njegove vrle žitelje", poručio je s Badije provincijal Šteko.
A lijepo je bilo tu večer boraviti na otoku Badija, za koji je gradonačelnik Korčule Andrija Fabris, inače podrijetlom sa spomenutog Vrnika, kazao kako je samo Badija otok, a sve okolo su tek škoji, na što nije ništa prigovorio ni nazočni župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić. U programu u kojem je slikar Izvor Oreb govorio svoje stihove, prije svih one o tovarima, konferensu je vodila Lejdi Oreb, pjevali su mješovita klapa "Sveta Cecilija" iz Korčule i klapa "Korda" iz Lumbarde. O djelima umjetnika osvrt je dala Rada Dragojević Ćosović, viša kustosica Centra za kulturu Vela Luka.
Na kraju svega iz rodnog Kaštel Sućurca vijenac su uz bistu svoga zemljaka položili Milivoj Bratinčević i dr. Mihovil Biočić, dok su svome članu, hrvatskom mučeniku i glazbeniku dr. fra Bernardinu Sokolu, u ime Provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru, vijenac postavili fra Tomislav Šanko, zamjenik provincijala i fra Vito Smoljan, član dubrovačkog samostana.