Vjera se ne umnaža čudima, nego molitvom, sve dok život ne postane molitva

27. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Tri dijela današnjeg evanđelja, koja se prividno čine nepovezana, povezuje tema vjere. Vjeri, kad postoji barem u mjeri gorušičinog zrna, a o čemu govori prvi dio današnjeg evanđeoskog ulomka, ništa nije potrebno osim Boga i mogućnosti biti u njegovoj službi, a upravo je to ono o čemu govore druga dva dijela ponuđenog evanđeoskog ulomka. Kad vjere nema ni u mjeri gorušičinog zrna, onda nam sve, a osobito ono što mi činimo ili mislimo da činimo, postaje važnije od Boga i potrebe da mu služimo.

Kako imati vjeru barem u veličini zrna gorušice da bismo bili ispunjeni zajedništvom s Bogom i služenjem Bogu? Odgovor koji nam, u povezanosti s prvim čitanjem, nudi današnji evanđeoski ulomak je molitva. Apostoli mole Isusa: „Gospodine, umnoži nam vjeru.“ Vjere nema bez molitve. Ali i molitvi treba vjera. Umjesto da im je umnožio vjeru, Isus im je ispričao prispodobu o gorušičinom zrnu. Vjera se ne umnaža čudima. Vjera se umnaža molitvom. I tako sve dok život ne postane molitva, a vjera gledanje i slušanje. 

To se apostolima neće dogoditi za Isusova života, kako to svjedoče različite epizode koje nam govore da su im misli bili ograničene na ovozemaljsko i prolazno, a daleko od onog nebeskog i vječnog, osobito daleko od križa prema kojemu se Isus uputio i pozvao ih da ga slijede. Ali dogodit će im se poslije, nakon uskrsnuća i Duhova, kad će se, kako piše sveti Pavao svom učeniku Timoteju, „zlopatiti … za evanđelje, po snazi Božjoj“ s potpunim povjerenjem u sva Gospodinova obećanja, uključujući i ono o kojemu snažno danas progovara prorok Habakuk u prvom čitanju, da „pravednik živi od svoje vjere.“ 

Tad će i njihov život, po Duhu kojeg su primili, postati trajni razgovor s Bogom. On će oživljavati njihovu vjeru. I njihovu će vjeru pretakati u molitvu. Neće to više biti, kao prije, tek molitva kao govor Bogu, osobito ne u smislu iznošenja svojih želja i potreba, nego će to biti dijalog s Bogom, Bogom živim, Bogom prisutnim. Tako će njihova molitva Isusu: „Gospodine, umnoži nam vjeru“, biti uslišana. I molitva će im postati vjera, a s vjerom će postati i misija, poslanje, koje će ih izvesti najprije iz dvorane posljednje večere na ulice Jeruzalema, a onda i odvesti sve do kraja svijeta.

Misija ili poslanje treba postati i naš kršćanski život. Toga želimo postati svjesni osobito u ovom mjesecu listopadu 2019. koji, pod geslom: "Kršteni i poslani – Crkva Kristova u misiji svijeta", slavimo kao Izvanredni misijski mjesec. Nastojmo voditi računa o tome molitvom i darom za misije i, osobito, osobnim uključenjem u evangelizacijsko poslanje Crkve ondje gdje i kako nas Bog šalje. Biti kršten znači biti poslan prenositi svoju vjere drugima. Poslanje je to koje ne ovisi samo o onom što govorimo i činimo nego, ja bih rekao, prvenstveno o onome što i kako vjerujemo. Ako vjerujemo bojažljivo i mlako, nikoga nećemo svojom vjerom dotaknuti. A i nećemo imati potrebu da druge dotaknemo svojom vjerom. 

Vjerujemo li čvrsto i iskreno, naša će vjera biti življena vjera. Bit će to doista vjera u Isusa Krista, obilježena pouzdanjem u njega i njegovu ljubav koju nam je iskazao boraveći među nama kao jedan od nas. Takve vjere nema i ne može biti bez molitve, one iskrene, one s vjerom, bez koje molitva nije molitva, kao što ni vjera nije vjera. Ona, takva vjera, možda velika tek kao zrno gorušice, mijenja ponajprije nas. A kad nas promijeni, ona, takva vjera i takva molitva, ma to je zapravo jedno te isto, postaje sposobna mijenjati i druge pokraj nas, ondje gdje živimo, ali i do na kraj zemlje.

mons. Mate Uzinić
biskup dubrovački