Svaku odluku u svom životu trebamo donositi s Gospodinom u molitvi

Vjera u Isusa Krista „nije proizvod koji se prodaje – mi ne provodimo prozelitizam – nego bogatstvo koje treba darivati, prenositi i navješćivati.“ (Papa Franjo)

29. nedjelja kroz godinu (C) – Misijska nedjelja

U opasnosti smo u nepravednom sucu iz današnje Isusove prispodobe prepoznati Boga. I onda pomisliti da se Boga može prisiliti da nešto napravi u našu korist. Ali nepravedni sudac nije slika Boga. On nije niti središnji lik u prispodobi. On je tu tek zato da bi nam poslužio bolje vidjeli i razumjeti lik žene udovice. Ona je glavni lik u prispodobi. U toj ženi udovici prepoznajemo sebe, prepoznajemo i Crkvu. Zato je ono što ona, žena udovica, čini, važno za nas, za Crkvu. A ona, žena udovica, ustrajno moli. Poruka i preporuka ove prispodobe je molitva. I to ona ustrajna. To je primjer koji trebamo nasljedovati.

I ono jedino što nam može pomoći proći kroz sve opasnosti i nepravde s kojima ćemo se, kao Crkva i kršćani, suočavati kroz svoju povijest i svoje poslanje u svijetu. Molitva je ono sredstvo koje imamo na raspolaganju kad više nemamo ništa drugo. Ako ništa ne možemo, možemo moliti. On nam pomaže da ne odustanemo, pa čak ni onda kad se čini da više nema nikakvoga smisla, da je sve uzaludno. Nije to molitva koju se može poistovjetiti s ponavljanjem naučenih formula, iako nam i one pomažu moliti. To je ona molitva koja je postala život. I koja omogućuje da naš život može postati molitva. Riječ je o trajnom i ustrajnom dijalogu s Bogom koji se ne mjeri vremenom provedenim u molitvi, nego tim koliko smo Bogu dozvolili da bude prisutan u našem životu.

Ustrajna molitva znači da svaku odluku u svom životu trebamo donositi s Gospodinom u molitvi, kao što je to činio i Isus. I žena udovica. Onog trenutka kad to prestanemo, kad naše ruke podignute na molitvu padnu – kao što su padale Mojsiju u prvom čitanju te mu je bila potrebna pomoć Arona i Hura – u našem životu će svoj utjecaj i vlast dobiti neki drugi koji nas žele odvojiti od Boga i naše povezanosti s njime. I zarobiti svojom logikom. Molitva nam pomaže da se od takvih utjecaja i napasti lakše oslobodimo. I da svoj život iz dana u dan sve više usklađujemo s voljom Božjom, njegovim planovima, njegovim očekivanjima s nama, i za nas i za druge oko nas.

Onaj tko moli ima trajno pred očima Isusa i njegovo poslanje. I na tom gradi svoju vjeru, nalazi svoju nadu i prepoznaje poslanje da navijesti Kristovu ljubavi svima i do kraja zemlje, onim sredstvima koja su svojstvena Kristu. Ona, molitva, nam pomaže shvatiti da je kršćanska poruka ponuda koju smo dužni nuditi svima, ali i koju nemamo pravo nametati nikome. O tome nudimo li i kako, a ne namećemo li, ovisi i pozitivan odgovor na Isusovo retoričko pitanje na kraju današnjeg evanđeoskog ulomka, kojim se on pita hoće li Sin čovječji, riječ je o jednom od Isusovih novozavjetnih naziva, kad ponovo dođe naći vjere na zemlji.

To da je vjera ponuda koju smo dužni navješćivati, a ne ono što smijemo nametati, pomaže nam shvatiti i papa Franjo u svojoj poruci za današnju Misijsku nedjelju, u Izvanrednom misijskom mjesecu koju je naslovio: „Kršteni i poslani: Kristova Crkva u misiji u svijetu.“ U toj nas poruci potiče da otkrijemo misijsku dimenziju svoje vjere u Isusa Krista koja „nije proizvod koji se prodaje – mi ne provodimo prozelitizam – nego bogatstvo koje treba darivati, prenositi i navješćivati.“ „Crkva je u misiji u svijetu“ jer – ističe Papa govoreći upravo o onome do čega možemo doći samo kroz istinsku i ustrajnu molitvu – „vjera u Isusa Krista daje nam vidjeti sve stvari u pravom svijetlu omogućujući nam da promatramo svijet Božjim očima i srcem; nada nas otvara vječnim obzorima božanskog života kojega smo uistinu dionici; ljubav, čiji nam je predokus dan u sakramentima i bratskoj ljubavi, potiče nas ići sve do nakraj svijeta.“

Dodajući da „Crkva u izlasku sve do na kraj svijeta zahtjeva stalno i trajno misijsko obraćenje“, papa Franjo iznosi pozitivne primjere, ali i ističe osobitu važnost apostolskog pisma Maximum illud pape Benedikta XV. kojemu ove godine slavimo stotu obljetnicu, a koje je postavilo temelje suvremenom misijskom pokretu. On osobito ističe potrebu izraženu već tim pismom, koju je, čini mi se, nama katolicima u Hrvatsko potrebno ponavljati, a ona je „da sveopća misija Crkve … iziđe iz okvira isključive pripadnosti vlastitoj zemlji i vlastitome narodu“, a što „zahtjeva nadilaženje svake neprilične etičke i crkvene introvertiranosti.“ „I danas su“, dodaje papa Franjo, „Crkvi potrebni muškarci i žene koji, po svome krštenju, velikodušno odgovaraju na poziv da iziđu iz vlastitog doma, obitelji, zemlje jezika i mjesne Crkve.“

I mi smo, snagom svoga krštenja, dužni biti među njima jer „vjera u Isusovo uskrsnuće, poslanje u Crkvi primljeno na krštenju, zemljopisno i kulturno izlaženje iz sebe samoga i vlastitog doma, potreba za spasenjem od grijeha i oslobođenjem od osobnog i društvenog zla, sve to zahtjeva poslanje koje doseže do samih krajeva zemlje.“ Papa kao providonosni trenutak za ovakvo promišljanje ističe održavanje Posebne sinode o Crkvama u Amazoniji koju rado preporučujem našoj molitvi. Tome dodaje da „nitko ne smije ostati zatvoren u vlastito „ja“, u autoreferencijalnosti svoje etničke i vjerske pripadnosti (jer) Isusovo uskrsnuće razbija uske granice svjetova, religija, kultura, pozivajući ih da rastu u poštivanju dostojanstva muškaraca i žena, prema sve dubljem obraćenju istinu uskrsloga Gospodina koji svima daje istinski život.“

Ne možemo svi otići fizički u misije, ali svi možemo biti misionari do kraja svijeta svojom uključenošću u neko od papinskih misijskih dijela kojima Papi i Crkvu koja je u misiji u svijetu pomažemo u njihovoj misijskoj zadaći svojom dobrotvornošću i osobito molitvom za koju papa Franjo kaže da je „duša misija“. S molitvom, onom koju je on pripravio u ovoj prigodi, želim završiti i ovo naše razmišljanje:

Oče naš, tvoj Sin jedinac Isus Krist, uskrsnuli od mrtvih, povjerio je svojim učenicima mandat da “idu i učine učenicima sve narode”. Ti nas podsjećaš da po krštenju svi sudjelujemo u poslanju Crkve. Po darovima tvojeg Duha Svetoga daj nam milost da budemo svjedoci evanđelja, hrabri i gorljivi, da bi poslanje povjereno Crkvi, koje je još daleko od ostvarenja, moglo pronaći nove i učinkovitije načine za donošenje života i svjetlosti svijetu. Pomozi nam da svi narodi susretnu spasonosnu ljubav i milosrđe Isusa Krista, našeg Gospodina i našeg Boga, koji s tobom živi i kraljuje, u jedinstvu Duha Svetoga, sada i u sve vijeke vjekova. Amen.

mons. mate uzinić, biskup dubrovački