2. nedjelja po Božiću, 2020.
Evanđelje je radosna vijest koja se nudi svima, jer Bog želi da se svi spase, ali nikoga ne prisiljava ni na što. Ljudi su slobodni prihvatiti ili ne prihvatiti Boga i njegovu ponudu spasenja koju nam je dao u Riječi, Isusu Kristu. „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ – konstatira evanđelist.
To je tužna činjenica koja, iako je tužna, ne prestaje biti radosna vijest jer ne govori tek o čovjeku i njegovom ne prihvaćanja Boga, nego još više govori o Bogu koji ne želi čovjeku oduzeti njegovu slobodu, a tim i njegovu ljudskost i, zapravo, njegovu bogosličnost. A to je uvijek radosna vijest koju je, čini mi se, potrebno često ponavljati svima, pa i nama kršćanima.
Ima, međutim i nastavak koji je radosna vijest u punini. „A onima koji ga primiše – nastavlja evanđelist – podade moć da postanu djeca Božja.“ Cjelovita radosna vijest je da je Božja ponuda prihvaćena, da je na Božju ponudu u Riječi – koja je „kod Boga (i) Bog“ – čovjek slobodno odgovorio pozitivno. I dogodilo se ono što je Bog od početka zamislio za nas ljude. Ljudi su, ne vlastitom voljom i snagom, nego Božjom milošću, snagom Riječi koja „tijelom postade i nastani se među nama“, ponovo postali njegova djeca, Božji sinovi i kćeri u Sinu.
Suočavajući se s mnogim nemilim događajima u Crkvi koji u pitanje dovode njezinu vjerodostojnost navjestiteljice radosne vijesti, ali i neautentičnim kršćanskim životom mnogih od nas, danas smo postali svjesniji toga da nije dovoljno jednom postati Božji sinovi i kćeri, Božja djeca. Potrebno je i živjeti u skladu s tim što smo postali. Nije dovoljno prihvatiti Riječ, nego da je potrebno biti i njezin glas životom koji živimo.
Kako biti svjedoci Isusa Krista – odnosno glas Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama – pokazuje nam svojim primjerom Ivan Krstitelj. On je svoj glas posudio Riječi. I bio je svjedok za Svjetlo i u onim trenucima koji su bili radosni, poput susreta Marije i Elizabete ili u događaju rođenja ili događaju radosnog propovijedanja obraćenja i Gospodinove blizine ili u trenutku Gospodinova krštenja ili u događaju kad ga je nazočna pokazao drugima, ali i u onim trenucima koji nisu bili radosni, poput trenutaka kad je uhićen ili trenutaka sumnje koja mu se u svezi s Isusom pojavila u zatvoru pitajući se je li to on ili je potrebno čekati drugoga ili, na kraju, pogubljenja.
Ivan Krstitelj je, bez obzira na sve, bio i ostaje svjedok Isusa Krista i one ljubavi koja nam je u njemu darovana, odnosno punine milosti koju svi u njemu primismo. On je i trajno ostaje svojim svjedočkim životom poziv i primjer svakom kršćaninu i Crkvi u cjelini, kako nikad ne bismo s uma smetnuli da naše poslanje nije biti Riječ nego njezin glas te kako bismo i u dobru i u zlu, a bilo je, ima i bit će i jednog i drugog, mogli, ispovijedajući da je Riječ tijelom postala, postati i ostati svjedoci i glas.
To možemo na dva načina. Prvi je da posvjedočimo da smo po Riječi – Isusu Kristu doista postali djeca Božja, Božji sinovi i kćeri u Sinu. Drugi je da posvjedočimo svima, nikoga ne isključujući, da Bog u Riječi – Isusu Kristu isto to nudi i njima.